preskoči na sadržaj

Integritet i/ili suradnja

Autor: Ana Plazonić Fabian, prof.

U osnovi svakog međuljudskog odnosa leži sukob. Makar to možda zvuči „teško“ i nevjerojatno, čim smo s nekim u odnosu odmah smo i u sukobu, jer čak i ako s tom osobom dijelimo identične želje i potrebe, malo je vjerojatno da ćemo ih imati istovremeno.


Tako npr. oboje želimo pogledati novi film koji je došao u kino, ali jedna osoba u odnosu to želi učiniti odmah danas, dok druga smatra da je danas prezauzeta i želi u kino sutra (i eto sukoba! ).

Spomenuti sukob je sukob između pojedinca i grupe/društva, a događa se u unutarnjem psihičkom prostoru svakog od nas. Poznati danski obiteljski psihoterapeut Jesper Juul (2006) taj individualni unutarnji sukob naziva sukobom između integriteta i suradnje, odnosno sukobom između osobne potrebe da očuvamo vlastiti integritet (individualnost, identitet, samostalnost, sigurnost, samosvojnost) i zastupamo sebe i svoje potrebe, interese, želje, htijenja (s jedne strane) te osobne potrebe da surađujemo (prilagođavamo se, oponašamo, radimo kompromise) kako bismo sačuvali odnos s ljudima koje volimo i o kojima ovisimo jer samo kroz odnose s drugim ljudima možemo zadovoljiti većinu svojih potreba (s druge strane).

Npr. svekrva nas zove kod sebe na nedjeljni ručak. Ja osobno imam veću potrebu za ostankom kod kuće, jer sam umorna od napornog poslovnog tjedna i htjela bih se odmoriti „na svoj način“ i provesti kvalitetno vrijeme sa svojom djecom i suprugom.

Pitanje je kako ću pomiriti unutarnji sukob svoje dvije potrebe: hoću li odlučiti brinuti se za sebe i svoje potrebe ili ću nastojati čuvati dobre odnose s obitelji svog supruga? Ako malo razmislite, svakako ćete pronaći primjere iz vlastitog života kada ste bili skloniji suradnji s drugim ljudima odnosno kad ste odnos stavili ispred vlastitih potreba, ali također i primjere kada ste ipak više brinuli o zadovoljenju svojih potreba riskirajući da odnos s drugima „zaškripi“.

Za svakoga od nas pojedinačno, zanimljivo je pitanje što od navedenog radimo češće odnosno koji je uobičajeni obrazac ponašanja kojem smo više skloni, jer nam to može pokazati brinemo li više o sebi (u onom uskom egoističnom smislu) ili smo preuzeli društvenu ulogu „ljepila“ za odnose pa smo skloni odnose stavljati ispred vlastitih potreba (prema Pregrad, 2006).

Postoje dva kriterija procjene kako rješavamo vlastiti unutarnji sukob:

  • Suradnja ili integritet? Odnosno surađujem li ili čuvam svoj integritet?
  • Radim li to tako da je to moj izbor (da to biram) ili s osjećajem da to moram? (Biram ili moram?)

Ako MORAM surađivati, vjerojatno se u toj situaciji osjećam poniženo, poslušno, nevoljko, ljutito, povrijeđeno, upotrijebljeno, besmisleno, „mrtvo“, bezvoljno, samo ponekad i korisno.

Ako MORAM očuvati svoj integritet, vjerojatno se osjećam ljutito, povrijeđeno, ugroženo, ozlojeđeno, poniženo, krivo, tjeskobno, s grižnjom savjesti, a ponekad i moćno, „uspravljene kičme“.

Ukoliko pak BIRAM surađivati, vjerojatno se osjećam dobro, važno, vrijedno, smisleno, korisno, moćno, inspirirano, s voljom.

Ako pak BIRAM očuvati svoj integritet, osjećat ću se ponosno, moćno, samopoštovano, vrijedno, energizirano, ponekad s osjećajem „žao mi je“.

Primjećujete li razliku? Vidljivo je da dobar osjećaj u biti ne proizlazi iz toga surađujemo li ili čuvamo vlastiti integritet, već iz toga jesmo li svoju reakciju sami birali ili smo reagirali bez da smo sebi dalo pravo na izbor.

Odgovor na ključno pitanje kako rješavati svoj vlastiti unutarnji sukob je: tako da biramo (bez obzira na to što ćemo na kraju odabrati). Ukoliko sebi ne dozvolimo slobodu izbora nego odlučimo s osjećajem da „nešto moramo“, riskiramo taj sukob koji u sebi nismo razriješili prenijeti u vanjski međuljudski sukob.

Razrješenjem unutarnjeg sukoba ne ukida se u potpunosti međuljudski sukob, ali se otvara mogućnost da se on razriješi tako da se svi osjećaju dobro, vrijedno i poštovano. Ako sebi ne dozvolimo slobodu izbora već drugima dopustimo da nam ugroze osjećaj vlastite vrijednosti, postajemo skloni agresiji, bezvoljnosti i povlačenju. Ukoliko dopustimo da nam netko poništava integritet, postajemo ili jako suradljivi (ako je taj vanjski autoritet moćan i o njemu „ovisimo“) ili smo postajemo skloni (otvorenom ili prikrivenom) inatu, odnosno ulazimo u otpor (prema Pregrad, 2006).

A kako je to s djecom?

Prema već spomenutom Jesperu Juulu (2002), djeca su krajnje ranjiva u sukobima ovakve vrste. Naime, kad se dijete nađe pod pritiskom svojih roditelja ili drugih odraslih osoba koje voli i o kojima ovisi, ono će gotovo uvijek i bez iznimke izabrati suradnju, ali istovremeno time i riskirati da ugrozi svoj osobni integritet.

Važno je napomenuti slijedeće: kada dijete, prema onom kako ga odrasli vide, odbija surađivati („ne sluša“, „ne poštuje“ ...), to znači da je do tog trenutka već surađivalo u tolikoj mjeri da se sad bori za nužne i za život važne ostatke svog osobnog integriteta.
Drugim riječima, uzrok trenutnom sukobu nije nikad u nedostatku volje ili sposobnosti djeteta da surađuje, već u nevoljkosti da žrtvuje svoj integritet na trenutnom području odvijanja sukoba. Pritom bi najbolji savjet roditeljima bio da ne potiču „na silu“ djetetovu suradnju, već da razmisle kako u najboljoj namjeri i mjeri što bolje zadovoljiti integritet djeteta. Pitanje je na kojem su području i u kojim situacijama odrasli postavili prevelike zahtjeve djetetovoj sposobnosti i volji za suradnjom?

Dječja suradnja razvija se s njihovom dobi te postaje sve samostalnija. U dobi od 3-4 godine djeca surađuju tako što oponašaju i prenose obrazac ponašanja i osjećaje koje vide kod odraslih osoba koje ih okružuju.

Npr. ako majka osjeća neugodu kad ostavlja dijete u vrtiću ili nema puno povjerenje u osobu koja će čuvati njezino dijete, dijete može opaziti tu majčinu nelagodu i nesigurnost te često reagirati tako da kopira istinsku, unutarnju reakciju svoje majke, odnosno kroz plač, neprijateljstvo i uznemirenost.

Takva dinamika između djeteta i roditelja pokazuje kako suradnja s djetetove strane nikada ne znači da dijete bira najlakši izlaz ili najmanje teško ponašanje. Odrasle osobe vjerojatno smatraju da bi se djetetova suradnja najbolje mogla pokazati preko površinskog, socijalnog dijela situacije, odnosno preko toga da će dijete htjeti ostati samo u vrtiću bez „solidarnosti“ koje demonstrira prema unutarnjoj drami svoje majke. Međutim, takvu vrstu socijalne suradnje ne možemo očekivati od djeteta.

Čest je i slučaj da se djetetova volja za suradnjom i ponašanje tumače kao protivljenje suradnji, što jednostavno nije tako: djeca uvijek žele surađivati, samo to pokazuju na specifični način. Isto tako, ponašanje djece, koje se čini negativnim bilo za roditelje ili za djecu samu, uvijek je rezultat osnovnog sukoba između suradnje i integriteta.

Bez obzira na to o kakvom je ponašanju riječ, uvijek je sigurno jedno: dijete nikad ne počinje prvo. Npr. dijete neće biti nasilno ako nije bilo izloženo nasilju, dijete neće biti šutljivo ako se bude cijenio njegov osobni način izražavanja, dijete neće biti kritično i negativno ako se odrasle osobe prema njemu budu odnosile pozitivno.

U već spomenutoj dobi od 3-4 godine počinje se razvijati djetetova samostalnost i nezavisnost, što je pravi veliki korak kako u tjelesnom tako i u mentalnom smislu. Često se od djeteta može čuti „ Mogu to sam(a)!“ ili „Hoću to sam(a)!“. Previše roditelja je takvo ponašanje djeteta sklono tumačiti kao prkosno, a ne kao izraz njegovog rasta i razvoja, te kao olakšanje za sebe kao roditelje da mogu ponovno na slobodniji način početi raspolagati svojim vremenom i interesima.

Prema Juulu (2002), iza mita o prkosnoj dobi djeteta leži jednostavna činjenica da dijete razvija svoju samostalnost kao važan dio vlastitog integriteta, dok mu roditelji pritom često stvaraju zapreke i reagiraju prkosno („Ne, ti ne možeš još sama obuti svoje cipelice, vidiš i sama da ti to ne ide!“).

Kad djeca naiđu na takvo pomanjkanje suradnje od strane roditelja, ubrzo počinju sudjelovati u tom procesu tako da na roditeljski prkos reagiraju svojim vlastitim prkosom („E baš mogu!“). Naravno da roditelji pritom ne smatraju da u takvim situacijama prkose svom djetetu, već da isključivo surađuju s djetetovim potrebama, koja se uglavnom odnosi na to da dijete npr. nekud krene na vrijeme ili da se obuče „kako valja“. Nažalost, na takav način se često previđa djetetova značajna potreba da razvija svoju samostalnost preko osobnih i samo svojih, posve individualnih procesa učenja.

U dobi od 12-13 godina pokazuje se dječja sposobnost i volja za suradnjom, ali i rezultati oponašanja roditeljskog ponašanja i preuzimanja obrazaca iz druge, treće godine života. Baš kao što dijete surađuje i usvaja stil svojih roditelja, istodobno i neizostavno upada u sukobe s njima. Tako se npr. otac ne miri s time da dijete na njega viče i kritizira, a majka ne dopušta da se sin „ponaša kao njegov otac“. Tako dijete upada u čudnu situaciju da sada, kad je napustilo svoj vlastiti način postupanja i u potpunosti surađuje, dolazi u ozbiljne sukobe s roditeljima kojima je zapravo učinilo nešto po volji.

Do slijedećeg skoka u razvoju dječjeg integriteta dolazi u vrijeme puberteta. Tada uz psihoseksualni razvoj nastaje i proces za koju integritet dobiva nadgradnju koju nazivamo identitetom. Postoji velika količina zablude i „mitologije“ vezanih uz tzv. pubertetsku pobunu, jer intenzitet „pobune“ je direktno proporcionalan s nedostatkom poštovanja koje su roditelji (najčešće nenamjerno) pokazali prema djetetovu integritetu u njegovih prvih 12-13 godina života.

Ako je dijete tijekom svog odrastanja naviklo da roditelji poštuju njegovu individualnost, samostalnost i integritet, onda mu neće biti važno „praviti pobunu“, već će jedino s povećanom snagom nastojati pronaći samoga/samu sebe. To traženje automatski vodi do toga da je dijete prvi put ozbiljno spremno surađivati uz norme, vrednovanja i modele drugačije od onih roditeljskih ... što je savršeno normalno i poželjno.

Takvo stanje je teško za većinu roditelja, pa roditelji iz vlastite frustracije reagiraju pokušajem „odgajanja prisilom“. Naravno, dijete u pubertetu to smatra znakom nedostatnog povjerenja i miješanja u „osobne poslove“, pa s njegove strane često zna doći do snažnih protesta, sve u cilju očuvanja svoje novostečene individualnosti i rastućeg integriteta.

Čini mi se bitnim završiti riječima već toliko spominjanog Jespera Juula (2002): „Sve ovo možda daje dojam kako je cilj da se za sve krivnja svali na roditelje. Tomu nije tako, ali iz svega dosad izrečenog proizlazi da smo u stanovitom smislu svi pomalo krivi. Čovjek je kriv naprosto zato što ne može biti savršen, pa stoga nije u stanju ne povrijediti i ne činiti nepravde i onim ljudima koje zapravo voli. Takva je spoznaja nužna da bismo naučili kako se odnositi prema svom osjećaju krivnje.“  Volite, poštujte i prihvatite svoju djecu, ali i same sebe, onakvima kakvi stvarno jesu/jeste!

Ana Plazonić Fabian, prof.

Literatura:

  • Juul, J. (2002): Razgovori s obiteljima: perspektive i procesi. Alinea, Zagreb.
  • Juul, J. (2006): Vaše kompetentno dijete – Prema novim temeljnim vrijednostima obitelji. Naklada Pelago, Zagreb.
  • Pregrad, J. (2006): Odgovornost i odnos u organizaciji. U: Poljak, N. i Šehić-Relić, L. (ur): „Sukob@org - upravljanje sukobom u organizaciji“. Centar za mir, nenasilje i ljudska prava, Osijek.

 

Ovaj autorski članak nije dopušteno prenositi u cijelosti, već je moguće preuzeti prvi odlomak te postaviti poveznicu na izvorni tekst na ovoj stranici.

| 30. 1. 2008. u 00:00 sati | RSS | print | pošalji link |


Savjete koje vam na ovim stranicama donosimo pišu stručnjaci na području medicine, psihologije i veterine:

 

Edu.hr portal CMS za škole CARNetova korisnička konferencija Elektronički identitet Edu.hr portal Forum CARNetovog Portala za škole namijenjen učenicima, nastavnicima i zaposlenicima hrvatskih škola Nacionalni portal za učenje na daljinu Moodle

Učenički radovi

Salzburg

Donosimo vam prezentaciju Petre Maravić, učenice 7. razreda Osnovne škole Ivana Brlić-Mažuranić, PŠ Drežnica o austrijskom gradu Salzburgu. Prezentacija je napravljena na satu...

Nastavni materijali

Veliko i malo slovo DŽ dž

OŠ HJ A.1.1. Učenik razgovara i govori u skladu s jezičnim razvojem izražavajući svoje potrebe, misli i osjećaje. OŠ HJ A.1.3. Učenik čita tekstove primjerene početnomu opismenjavanju i jezičnome razvoju....

Audio&video

Povijest četvrtkom

Emisija o povijesti Tko je i  kada nešto otkrio i tko je i kada ta otkrića ukrao? Kako nastaju i kako nestaju civilizacije? Što više pokreće ljude:...

1694. - rođen Voltaire, francuski književnik, historičar, filozof,...

Copyright © 2010 CARNET. Sva prava pridržana | Uvjeti korištenja | Impressum

A A A  |  

Mail to portal@CARNET.hr




preskoči na navigaciju
admin@raspored-sati.hr www-root@raspored-sati.hr ivan@raspored-sati.hr ivana.tolj@raspored-sati.hr marko.horvatovic@raspored-sati.hr www-root@donja-dubrava.hr analiza@donja-dubrava.hr pretinac@donja-dubrava.hr pajo.pajic@donja-dubrava.hr coran.goric@donja-dubrava.hr ivana@donja-dubrava.hr marijana@marijana-tkalec1.from.hr marijana.tkalec@marijana-tkalec1.from.hr mt@marijana-tkalec1.from.hr http://marijana-tkalec1.from.hr http://web.marijana-tkalec1.from.hr http://www.marijana-tkalec1.from.hr