preskoči na sadržaj

Razgovor s Henryjem Girouxom: Pedagogija prekarijata

Na kraju godine 2019. godine donosimo vam još jednu poslasticu: dio razgovora s profesorom Henryjem Armandom Girouxom, vodećim teoretičarom u brojnim područjima, uključujući javnu pedagogiju, kulturne studije, studije o mladima, visoko obrazovanje, medijske studije i kritičku teoriju.


Prof. Giroux uvršten je među pedeset najvažnijih mislilaca u području pedagogije modernog doba u djelu Pedeset modernih mislilaca o obrazovanju: od Piageta do danas (Fifty Modern Thinkers on Education: From Piaget to the Present, Bresler, Cooper & Palmer, 2001) te proglašen „jednim od 12 najvažnijih Kanađana koji mijenjaju naš način mišljenja“ (Ward, 2012). Godine 2015.

Sveučilište Chapman dodijelilo mu je počasni doktorat iz humanističkih znanosti i dobio je nagrade Changing the World i The Paulo Freire Democratic Project Social Justice Award (Chapman University, 2015), a također mu je dodijeljena i nagrada za životno djelo Američkog udruženja za istraživanja u obrazovanju (American Educational Research Association, 2015).

Prof. Giroux je objavio 62 knjige, više od 400 znanstvenih radova i brojne druge tekstove. Objavio je knjige Nastavnici kao intelektualci: prema kritičkoj pedagogiji učenja (Teachers as Intellectuals: Toward a Critical Pedagogy of Learning, 1988), „Zombi“ politika i kultura u doba „kasino“ kapitalizma (Zombie politics and culture in the age of casino capitalism, 2011a) te Nasilje organiziranog zaborava: mišljenje izvan okvira američkoga dezimaginacijskog stroja (The Violence of Organized Forgetting: Thinking Beyond America’s Disimagination Machine, 2012b).

U ožujku 2015. godine Petar Jandrić poslao je Henryju Girouxu e-poruku s prijedlogom za razgovor. U travnju je susreo Henryja i njegovu suprugu Susan Searls Giroux na konferenciji Američkog udruženja za istraživanja u obrazovanju u Chicagu i tom su prilikom više od dva sata razgovarali. Nešto kasnije Petar Jandrić i prof. Henry Giroux napravili su transkript razgovora i oblikovali konačnu verziju tokom dva dana intenzivne cjelodnevne i cjelonoćne elektroničke prepiske.

 

Jedna od ključnih ideja u vašem radu jest prelaženje granica, što „potiče nastavnike i učenike da postavljaju nova pitanja i razvijaju modele analize izvan službeno postavljenih granica znanja i uspostavljenih disciplina koje ih kontroliraju“ (Giroux & Searls Giroux, 2004: 102; vidi također Giroux, 1991). Taj koncept dodatno dobiva na važnosti pojavom nove granice – takozvane elektroničke granice (Rheingold, 1995). Možete li primijeniti koncept prelaženja granica na učenje u doba informacijskih tehnologija?

 

Henry Giroux: Kad sam počeo razmišljati o tom konceptu, jedno od pitanja koja su me zaokupljala bilo je kako razne granice djeluju u raznim formacijama i raznim ideološkim i političkim okruženjima tako da u osnovi ušutkavaju ljude da ne postavljaju opasna pitanja i ne propituju ništa izvan utvrđene paradigme. U središtu tog razmišljanja bilo je političko pitanje. Kako razmatrati političko pitanje u svijetu u kojemu se granice rapidno povećavaju? Kako razmatrati političko u svijetu u kojemu granice u stvari guraju ljude natrag u kojekakve tabore – od onih organiziranih oko predrasuda i rasizma, do onih organiziranih oko instrumentalizacije samoga znanja? I kako su te granice organizirane tako da toliko ograničuju djelovanje

intelektualaca i znanstvenika? Na sveučilištima znanstvenici nerijetko završe govoreći posve apstraktnim jezikom što ga razumije pet-šest ljudi. Stoga ne iznenađuje što nemaju osjećaj za to što znači govoriti široj publici. Istodobno nisam tvrdio da složen jezik nije ponekad potreban ili da teorija nije važna. Upravo suprotno, tvrdio sam da teorija mora postati više laička, nesputana žargonom te biti pristupačna istodobno se obraćajući široj publici. Prelaženje granica bilo je kritika teoreticizma, teorije radi teorije koja se ni najmanje ne zanima za širi svijet.

Tako da se pitanje granice uistinu razgranalo u razne registre. Jedan od tih registara bio je politički. Kako želite razumjeti pitanje prelaženja granica na načine koji ljudima šire mogućnosti da se izraze i da razumiju kontekst u kojemu se nalaze kako bi na neki način pružili otpor i prevladali one barijere koje guše njihovu sposobnost da budu individualni i društveni činitelji? Drugo je pitanje društvene odgovornosti. Kakve su granice postavljene tako da razdvajaju, primjerice, instrumentalno znanje od pitanja društvenog troška i širih društvenih problema?

I u pogledu vašeg pitanja kako je to primjenjivo na tehnologiju, mislim da su tehnologije opsjednute sablastima kolektivnog sjećanja ukorijenjenog u nekoj vrsti sumanute, instrumentalizirane kulture pozitivizma i tehnološke racionalnosti. Ta se sablast širi posvuda od genocida u nacističkoj Njemačkoj do današnjih dominantnih instrumentalnih racionalnosti. Veoma je rašireno vjerovanje da se te racionalnosti nekako mogu reproducirati novim jezikom, ali one i dalje kriju pozitivističke utjecaje. I umjesto od tih utjecaja, oni se odmiču od etičkih pitanja. Dakle, postavlja se pitanje je li tehnologija učinkovita.

Pitanje je kako ovladavaš tehnologijom, pitanje je kako otvaraš nova vrata iza kojih se naša percepcija stvarnosti shvaća kompleksno i općenito. Dočim za mene pravo pitanje glasi: kakve je granice potrebno izbrisati i srušiti kako bismo počeli raspravljati o tome kako digitalna tehnologija djeluje na korist čovječanstva? Kako digitalna tehnologija otvara mogućnosti i pruža sredstva za rješavanje stvarnih problema? Koja je pedagoška funkcija digitalnih tehnologija? Na koji način pedagogija služi kao podsjetnik na dugoročne tehnološke potencijale nasuprot onomu što tehnologije mogu postići kratkoročno?

Kad kažem da se nad digitalnim tehnologijama nadvijaju aveti prošlosti, želim reći da ih ne progoni samo prošlost već i sadašnjost. Progoni ih tamna strana neoliberalizma koja sve želi instrumentalizirati i podčiniti režimu učinkovitosti, stvaranju profita, privatizaciji i deregulaciji. Taj režim umnogome onemogućuje potencijal koji tehnologije kriju. U tom je smislu zgodna metafora prelaženja granica, osobito u razotkrivanju neoliberalne logike koja je preopterećena, čini mi se, instrumentalističkom logikom. Podsjećam, neoliberalizam kaže: nemamo posla ni s čim dugoročnim.

Ne upuštamo se u dugoročna ulaganja. Bavimo se isključivo kratkoročnim ulaganjima. To je paradigma koja osakaćuje i paralizira one koji se bave digitalnim tehnologijama. Jer u suštini nam govori: gle, ove će se tehnologije upotrebljavati za zarađivanje. To je sve. Nije važno koliko su relevantne, nije važno zagađuju li okoliš... sve je to nevažno. Važan je jedino konačan profit.

 

U Prijelazima granica (Border Crossings) pišete: U suštini ovo je poziv pedagozima i kulturnim radnicima da prelaze granice u nastojanju da stvore alternativne javne sfere. Smatram da su alternativne javne sfere ključne ne samo za stvaranje uvjeta za „oblikovanje i promicanje društvenih identiteta“ nego i za stvaranje uvjeta „u kojima će društvena jednakost i kulturna raznolikost supostojati s participativnom demokracijom“. (Giroux, 2005: 14)

Možete li ocijeniti pojam interneta kao alternativne javne sfere? Kakvi su njegovi potencijali za razvoj participativne demokracije?

 

Henry Giroux: Mislim da internet ima golem potencijal za razvoj participativne demokracije. Međutim, ono što bi po meni trebalo smjesta raskrinkati jest zadano stajalište da je Internet jednak demokraciji. Mislim da je to stajalište jednostavno besmisleno jer zaobilazi pitanja politike, moći i kontrole. Reći da je Internet poprište borbe sasvim je nešto drugo. U tom slučaju nije riječ o pukom povezivanju Interneta s jednostavnim silama moralne, društvene i političke reprodukcije, nego se Internet povezuje s mogućnostima pokušaja razumijevanja što bi mogao značiti na strani emancipatorske politike i mogućnosti.

Drugim riječima, internet je smješten u postojeću historijsku konjunkturu i odnose moći koji ga definiraju, a u isto vrijeme postavlja se pitanje kako se Internet može shvatiti kao izvor otpora, sfera sposobna za kazivanje novih glasova, načina predstavljanja i uspostave prekograničnih načina komunikacije te obrazovnih i političkih savezništava. U tom smislu, osobito u otvaranju alternativnih javnih sfera – u kojima ljudi mogu početi pisati i govoriti ono što prije nisu mogli – demokratski potencijal Interneta je golem. Gledajte, prije deset ili petnaest godina mnogi ljevičari nisu mogli objavljivati svoje radove u liberalnim časopisima ili kod etabliranih akademskih izdavača.

Sve glavne javne i alternativne sfere, ukorijenjene u tiskanoj kulturi, odbijale su nas objavljivati. Naše se knjige nisu recenzirale, a moji radovi, konkretno, godinama nisu doživjeli recenziju ni u kakvom javnom ili akademskom izvoru sa širim čitateljstvom. Do dana današnjeg The Nation, CommonDreams i druge stranice odbijaju objavu ili pretisak mojih radova. Ono što se događa u posljednjih petnaest godina posve je druga priča. Postoje Truthdig, Truthout, CounterPunch, Tikkun i druge internetske stranice koje objavljuju važna djela i otvaraju prostore za generaciju teoretičara i javnih intelektualaca koje se u prošlosti smatralo prilično opasnima i čije se radove nije moglo lako pronaći. Tu je i nova generacija aktivista, osobito crne omladine koja stvara mnogostruke javne sfere preko Interneta i drugih elemenata digitalnog svijeta.

U proteklom desetljeću pokušao sam pokrenuti više online izvora koji nude priliku, osobito sveučilišnim nastavnicima, da objave svoje radove široj publici. Pokrenuo sam Public Intellectuals Project (2015.) pri Sveučilištu McMaster i na portalu Truthout. Gotovo sve svoje eseje te akademski ili više publicistički orijentirane radove objavljujem na Internetu, a dosta objavljujem i na portalima kao što je Truthout. Moji radovi objavljuju se na grčkom, kineskom, španjolskom i brojnim drugim jezicima – i posvuda u svijetu. Tomu je tako isključivo zahvaljujući Internetu.

Ljudi mi se obraćaju s pitanjem: „Mogu li ovo objaviti?“ a ja im kažem: „Apsolutno!“... Pokušavam objavljivati svoje radove na što je više moguće izvora kako bi bili dostupni što različitijoj publici. Nikad ne naplaćujem svoj rad jer smatram da je to javna služba. Mislim da bi javni intelektualci tako trebali postupati.

Da te društvene mreže i tehnologije ne postoje, ne bih imao mjesto na kojemu mogu biti javni intelektualac. Jednostavno ne bih bio prisutan. Bio bih uglavnom zatočen u tiskanoj kulturi, slao bih članke liberalnim časopisima koji misle da je Obama ključ za definiranje progresivne misli. Tako da se prostor definitivno otvorio. Pogledajmo Noama Chomskoga – piše članak gotovo svaki tjedan i njegov se rad gotovo trenutačno širi diljem planeta. To je nevjerojatno. Odjednom ga ljudi iz cijelog svijeta znaju kako ga nikad prije nisu znali – jer prije digitalne revolucije nije mogao dobiti prostor u mainstream medijima, barem ne u glavnini takvih izvora.

Budući da internet otvara nove važne javne sfere, njegova prisutnost otvara nova pitanja za vašu generaciju. Vaša generacija ne može jednostavno naučiti kako kritički čitati digitalne medije. Vaša generacija mora naučiti kako proizvoditi digitalne medije. Jer jedini način da vam Internet služi leži u alternativnim javnim sferama. Neće djelovati u dominantnim javnim sferama jer one vas neće pripustiti. Ili ako hoće, ograničit će vaše djelovanje. Nedavno sam dao intervju za CBC u Torontu. I novinar mi je rekao da ima popis riječi koje ne smije upotrebljavati. Kako je to moguće? A govorimo o ljevici. Ne smije reći fracking, odnosno frakturiranje, i još neke riječi vezane uz naftu... i to u Kanadi!

 

Otvaranjem novih javnih sfera Internet doslovno i metaforički otvara nove i neistražene pašnjake za cijelo čovječanstvo. Nedavno smo Ana Kuzmanić i ja pokazali da prijenos raznih ljudskih aktivnosti u internetski prostor veoma nalikuje tradicionalnom kolonijalizmu i ukratko naznačili neke postkolonijalne mogućnosti otpora (Jandrić & Kuzmanić, 2016, 2017). Vaš rad, u veoma različitom kontekstu, također je čvrsto povezan s postkolonijalnom teorijom. Možete li istaknuti moguće doprinose postkolonijalne teorije vezi između obrazovanja i informacijskih tehnologija?

 

Henry Giroux: Ne smatram se postkolonijalnim teoretičarom ma koliko bi bilo pošteno reći da je nešto od onoga što radim povezano s, nadam se, najboljim od te tradicije. Postkolonijalna teorija pridonijela je i uvelike pridonosi mnogim područjima. Ponajprije razotkriva i pojašnjava kako Zapad sebe definira i ukazuje na sve načine kako Zapad uzima zdravo za gotovo vlastiti ekscepcionalizam i kolonijalizam, što je golema intervencija u politiku. Postkolonijalna teorija obrće stvari i otkriva kako zapadni odnosi moći nisu bili poticaj demokraciji, kao što se obično vjeruje, nego su potaknuli bijedu, izrabljivanje, rat i razne oblike nasilja. Postkolonijalizam širi područje politike tako da potiče ljude da imenuju ugnjetavanje na nove načine. I mislim da je to ključno.

Osim toga, postkolonijalizam pomaže onima koji su u suštini izgubili glas ili su ušutkani da se izražavaju na način koji naglašava njihove priče, osjećaj djelotvornosti i mogućnost kolektivne borbe. Pruža im sposobnost da se izraze iz pozicije snage, a ne iz pozicije slabosti. I mislim da je to ključno. Treće, osobito u vezi s digitalnim tehnologijama, postkolonijalizam nudi nove mogućnosti dijaloga među ljudima koji su dio Zapada i onih koji to nisu. I mislim da to stvara prostor za nove vrste nadahnuća, poticaja i kolektivnih savezništava u ime radikalne demokracije.

Najveći je problem s postkolonijalnom teorijom – a to je problem sa svim političkim teorijama – što morate biti oprezni s političkom čistoćom. U tom širokom teorijskom projektu postoji tendencija da se bude prekomjerno naklonjen političkoj čistoći. Ugnjetavanje ne nudi politička jamstva. Za povijest, kolektivno sjećanje i pravdu treba se izboriti vijugajući kroz pristrane prosudbe, povijest i teoriju.

Mislim da fokusiranje na razlike, premda je važno, ponekad može ugroziti i djelovati veoma razorno na mogućnost za šire društvene pokrete i šire političke intervencije. I mislim da se postkolonijalna teorija mora s tim boriti baš kao svi drugi teorijski definirani politički pokreti. Teoretičari poput Angele Davis (2012) to razumiju. Međutim, mnogo je pokreta utemeljenih na identitetu koji su zatočeni u političkim taborima u kojima pitanja izvjesnosti, političke čistoće i jamstva ponekad odu predaleko i postanu kontraproduktivna.

Mislim da postkolonijalizam – u svoj njegovoj raznolikosti – treba biti dijalog koji nije u doticaju samo sa Zapadom. Kao način kritike, postkolonijalizam mora biti u doticaju sa samim sobom, mora biti sposoban za autorefleksiju i sagledavanje vlastitih negativnih strana.

 

 

Ovaj je razgovor u cjelovitom izdanju izvorno objavljen u knjizi "Learning in the Age of Digital Reason" autora Petra Jandrića. Hrvatsko izdanje ove knjige objavljeno je pod naslovom "Znanje u digitalnom dobu: Razgovori s djecom jedne male revolucije" u izdanju nakladničke kuće Jesenski i Turk i prijevodu Dinka Telećana i može se pronaći na policama hrvatskih knjižara.

| 5. 12. 2019. u 13:49 sati | RSS | print | pošalji link |


Edu.hr portal CMS za škole CARNetova korisnička konferencija Elektronički identitet Edu.hr portal Forum CARNetovog Portala za škole namijenjen učenicima, nastavnicima i zaposlenicima hrvatskih škola Nacionalni portal za učenje na daljinu Moodle

Učenički radovi

Sveti Nikola

Donosimo rad Matije Vukića, učenika 4. razreda Osnovne škole dr. Jure Turića. Matija je napisao pjesmu inspiriranu tjednom u kojem se slavi Sveti Nikola.

Nastavni materijali

Veliko i malo slovo DŽ dž

OŠ HJ A.1.1. Učenik razgovara i govori u skladu s jezičnim razvojem izražavajući svoje potrebe, misli i osjećaje. OŠ HJ A.1.3. Učenik čita tekstove primjerene početnomu opismenjavanju i jezičnome razvoju....

Audio&video

1793. - giljotiniranjem je pogubljen Luj XVI., kralj Francuske, nakon...

Copyright © 2010 CARNET. Sva prava pridržana | Uvjeti korištenja | Impressum

A A A  |  

Mail to portal@CARNET.hr




preskoči na navigaciju
admin@raspored-sati.hr www-root@raspored-sati.hr ivan@raspored-sati.hr ivana.tolj@raspored-sati.hr marko.horvatovic@raspored-sati.hr www-root@donja-dubrava.hr analiza@donja-dubrava.hr pretinac@donja-dubrava.hr pajo.pajic@donja-dubrava.hr coran.goric@donja-dubrava.hr ivana@donja-dubrava.hr marijana@marijana-tkalec1.from.hr marijana.tkalec@marijana-tkalec1.from.hr mt@marijana-tkalec1.from.hr http://marijana-tkalec1.from.hr http://web.marijana-tkalec1.from.hr http://www.marijana-tkalec1.from.hr