Sjećanje na Vjenceslava Novaka

Hrvatski romanopisac, dramatičar, feljtonist, glazbeni kritičar i pedagog Vjenceslav Novak rodio se 11. rujna 1859. godine u Senju. Stvarao je u vrijeme realizma, književnoga razdoblja u kojem pisci daju potpunu sliku stvarnosti, prikazujući svijet onakvim kakav jest.

Novakov otac Josip (Josephus) podrijetlom je bio Čeh. Doselio je u Senj, gdje se bavio trgovinom. Majka Ivka (Johana) podrijetlom je bila iz Bavarske. Otac je namjeravao usmjeriti svojega sina u trgovinu, ali sin nije ispunio očevu želju – postao je, najprije učitelj, zatim profesor glazbe.

U rodnome je gradu završio osnovnu školu i dva razreda gimnazije. Ostala dva razreda završio je u Gospiću, a učiteljsku školu u Zagrebu. Radio je dvije godine kao učitelj u senjskoj osnovnoj školi, zatim odlazi u Prag na studij glazbe, koji završava 1887. godine. Iste te godine postaje profesor glazbe na učiteljskoj školi u Zagrebu. Godine 1888. započinje Novakova glazbena djelatnost. Bavi se glazbenom pedagogijom – autor je prvoga hrvatskog glazbenog udžbenika Starohrvatske crkvene popijevke koji je dostupan u sklopu portala Digitalne zbirke Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu, ali i mnogih drugih knjiga o glazbenoj teoriji. Na dužnost glavnoga učitelja u Kraljevskoj realnoj gimnaziji u Senju nastupio je 1897. godine. U to vrijeme počinje pobolijevati od tuberkuloze, od koje je i umro u Zagrebu 20. rujna 1905. godine.

U književnosti se javio još kao učenik s pjesmama. Pravu književnu afirmaciju postigao je pripovijestima, a posebno romanima koje je pisao u realističnome književnom stilu. Teme pripovjedaka Vjenceslava Novaka vezane su uz njegov rodni kraj Senj i Podgorje, kao u Podgorskim pripovijetkama ili Pod Nehajem, a u Zaprekama otvorio je zanimljivu problematiku svećenikova ljubavnog života.

Vjenceslava Novaka nazivali su i hrvatskim Balzacom jer je čestu temu Balzacovih romana, ustajalost provincijskih gradova i gradića, u usporedbi s Parizom, Novak uspjelo prikazao u svojem Senju do kojega dopire odjek zagrebačkih zbivanja. Osobito je to uočljivo u romanu Posljednji Stipančići u kojem se radnja odvija neposredno uoči ili za vrijeme ilirskih događaja.

U online katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu dostupno je približno 210 zapisa o djelima Vjenceslava Novaka.

Iako je bolovao od tuberkuloze, naporno je i predano radio, danju u državnoj službi, a noću pišući kako bi od skromne zarade prehranio brojnu obitelj. U autobiografskoj Crtici o Božiću oslikava svoju borbu za život:

Prilike u kojima je radio, nijesu bile nimalo pogodne radu književnika. Sav gotovo dan bio je vezan uza svoj službeni posao. Stanovao je poradi skupoće stanova u tijesnom stanu, gdje se ni u svoj dokolici nije mogao zadupsti u književni rad. Poradi živahnosti njegove šestero djece nije tu bilo ni spomena o tišini, gdje se slobodno rađaju i razvijaju ideje. Ostala bi mu da radi noć, kad bi sve oko njega pospalo; tad bi iz duboke noćne tišine dolazile ideje kao mili posjetioci, kao dobri duhovi, s kojima je prijateljevao i koji su jednako voljeli njega, kao što je on njih volio.

I smrt je Vjenceslava Novaka zatekla u snu, nad rukopisom koji je priređivao za tisak.

Vijest je prenesena s mrežnih stranica Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu.