Nuklearna energija
Od nastanka prve atomske bombe 1945. godine velike se nade polažu u nuklearne elektrane. U nuklearnom se reaktoru toplina stvara cijepanjem atoma uranija-235. Ona se koristi za dobivanje pare. Ta para pokreće turbine, a one električne generatore. Uranij-235 rijedak je izotop i čini svega 0,7% dostupnog uranija, dok ostatak tvori izotop uranij-238.
Izotopi nekog elementa su kemijski identični ali se međusobno razlikuju po atomskoj masi. Poput fosilnih goriva, zalihe izotopa uranija-235 su iscrpive. Međutim, oplodni reaktor može pretvoriti uranij-238 u drugi radioaktivni element, plutonij-239. Ovaj se izotop može koristiti za proizvodnju energije.
Do 2001. godine šest je zemalja izgradilo pokusne reaktore tog tipa. Najuspješniji je French Phenix reaktor. Ukoliko bi se njegova upotreba još proširila, svjetske zalihe uranija mogle bi potrajati tisućama godina.
Za i protiv nuklearki
Nuklearne elektrane imaju nekoliko prednosti u odnosu na ostale oblike proizvodnje energije – gorivo im je iznimno ekonomično. Samo jedna tona uranija-235 daje više energije nego dva milijuna tona nafte. Nuklearna je energija osim toga ekološki podesnija jer rad nuklearnih elektrana ne onečišćuje atmosferu. No postoje i loše strane. Izgradnja nuklearnih elektrana vrlo je skupa.
One proizvode i velike količine opasnog radioaktivnog otpada koji mora biti pohranjen stotinama godina prije no što postane bezopasan. Nesreće, poput požara u elektrani u Černobilu (Ukrajina) 1986. godine, mogu onečistiti velike površine Zemlje i uzrokovati teške bolesti ili smrt tisuća ljudi. Nakon tog događaja neke su zemlje odlučile zatvoriti svoje nuklearne reaktore.
Danas se mnogo radi i na razvoju takozvanih alternativnih izvora energije. Snaga vjetra primjenjuje se već tisućljećima za pokretanje brodova, mlinskoga kamenja i vodenih crpki. Ta je drevna tehnologija danas usavršena do visokodjelotvornih vjetrenih turbina. Prema nekim procjenama, SAD bi takvim modernim vjetrenjačama mogle lako dobivati svu potrebnu električnu energiju.
Neiscrpan izvor energije je i Sunce. Izravna pretvorba solarne energije u električnu struju moguća je pomoću fotoelektričnih (silicijskih) ćelija. Iako su takve ćelije skupe, pa je njihova primjena ekonomski opravdana samo u posebnim slučajevima (svemirske letjelice, izolirani mali potrošači), zbog brzog bi razvoja tehnologije u budućnosti možda mogle i masovno proizvoditi električnu struju.
Morske mijene
Električnu energiju mogu davati i plima i oseka, ali je potrebno riješiti još čitav niz tehničkih problema. Voda se za vrijeme plime hvata branom i tako pokreće turbine. Postoji poseban uređaj (“nodding duck”) koji kretanja valova pretvara u energiju. Iako je riječ o potencijalno golemim snagama, u praksi je iskoristiv tek njihov neznatan djelić, jer je to iskorištavanje za sada ekonomski opravdano samo u malom broju dubokih zaljeva.
Osim fosilnih goriva i nuklearne energije termoelektrane može pokretati i toplina iz unutrašnjosti Zemlje. Ovaj oblik energije naziva se geotermalna energija. 
Topli izvori i gejziri daju geotermalnu energiju u obliku koji je najjednostavniji na iskorištavanje. Danas u svijetu radi oko 150 takvih elektrana, ponajviše na Islandu i Novom Zelandu, te u Italiji i Sjedinjenim Američkim Državama.
Velika je nada današnjice i termonuklearna energija, to jest energija dobivena ne raspadom teških jezgri (uranija i plutonija) na lakše, nego spajanjem lakih jezgri (vodikovih) u teže (jezgre helija). Takva se pretvorba zbiva u zvijezdama, i glavni je izvor vidljive energije u svemiru. No, izgradnja komercijalnih uređaja i široka upotreba još je uvijek preskupa.
Problemu energije može se pristupiti i s druge strane: ne povećanjem proizvodnje, nego štednjom u potrošnji. To je rješenje često jeftinije i brže ostvarivo. Zato se danas kuće sve bolje toplinski izoliraju, grade se manji i aerodinamičniji automobili s djelotvornijim motorima, a u industriji se sve više iskorištava otpadna toplina. Takve mjere ne samo što smanjuju potražnju za energijom nego i ublažavaju zagađivanje okoliša.
Tekst je izvorno objavljen u 47. broju časopisa Drvo znanja i nije ga dopušteno prenositi.
