One su, uz rijetke iznimke, malene i namijenjene ukrašavanju kućnog ambijenta. Dražesni, veselo obojeni harlekini, pastirice i druge porculanske figure proizvedene u 18. stoljeću u slavnim središtima tog obrta, primjerice u Meissenu i Chelseau (London), danas imaju veliku cijenu i čuvaju se u staklenim kutijama (sa zaključanom bravom!) ali su prvobitno služile kao ukras na bogatim stolovima aristokracije.
Osušen na suncu ili ispečen na visokoj temperaturi, svaki glineni predmet i dalje ostaje tako krhak da ga lako uništi čak i slabiji udarac. 
Zbog toga su kipari nastojali prenijeti model u neki trajniji materijal, primjerice metal. To se prenošenje obavlja lijevanjem, tako da se po modelu napravi kalup te se potom u kalup nalije rastaljeni metal koji će reproducirati oblik originala.
Sve do 20. stoljeća prednost se u lijevaju davala skoro isključivo bronci – slitini uglavnom bakra i kositra. Bronca se, osim privlačnom bojom i površinom, odlikovala i velikim tehničkim prednostima u odnosu na druge metale. Nakon što se izlije u kalup i počne skrućivati, ona se malo širi pa tako ispunjava svaku poru i pukotinu, čime prenosi i najsitnije pojedinosti. Nedugo potom, kad se ohladi, metal se malo skupi, zbog čega se lakše vadi iz kalupa.
Metoda izgubljenog voska
Najpoznatija metoda lijevanja bronce jest metoda cire perdue ili „izgubljenog voska“. Najprije se napravi glineni model, malo manji od konačne veličine kipa, koji se prekrije tankim slojem voska. Umjetnik potom dovršava kreativni dio posla tako da na vosku izrađuje završne detalje, nakon čega se sve obloži vlažnim gipsom koji se stvrdne u kalup. Kad se sve to lagano zagrije, vosak isteče kroz odvode, a pažljivo postavljeni štapići održavaju jednakim početni razmak između glinene jezgre i gipsanog kalupa.
Kada se u kalup nalije rastaljena bronca, ona ispuni šupljinu nastalu istjecanjem voska, pa se skrutne u njegov oblik. Drugim riječima, konačni kip neće biti od punog metala, već će to biti samo brončana kora oko početne jezgre, a otkrit će se kad se ukloni kalup. Ta se tehnika može primijeniti kako na reljefe tako i na slobodno stojeće kipove.
To je samo pojednostavljen prikaz dugačkog i složenog postupka u kojem sve može pokvariti nejednolik sastava bronce ili pogreška u kontroli temperature. U praksi čak i najbolji majstori tek s teškom mukom uspijevaju ostvariti potpun uspjeh, pa stoga metalne i zaglađene zakrpe i umetke nalazimo čak i na tako slavnim brončanim skulpturama kao što je David, djelo talijanskog renesansnog kipara Donatella. Tim više čudi činjenica da su brončane ritualne posude kineskih dinastija Shang i Chou – stare i do 3500 godina – izvedene s tako besprijekornim umijećem da ono ni do danas nije nadmašeno. 
Veličanstvene su brončane skulpture stvorile stare kulture Grčke i Rima, a nalazimo ih i u južnoj Indiji i Beninu u zapadnoj Africi.
Rezbarenje, modeliranje i lijevanje glavne su tradicionalne tehnike. One su i danas važne, iako se velike mase kamena, kao uvod u precizniji rad, ne odlamaju više čekićem i dlijetom, nego električnim bušilicama. Dvadeseto je stoljeće revolucionarnim pogledima na umjetnost i novim tehnologijama znatno proširilo područje skulpture.
Moderna shvaćanja
Kiparska se djela danas također konstruiraju ili montiraju, i to kako od gotovih, tako i od umjetnikovom rukom proizvedenih dijelova; prave se od stakla, aluminija, plastike i mnogih drugih materijala. U njih se uklapaju i „nađeni predmeti“ tj. razni odbačeni dijelovi i prirodne neobičnosti. Tako su stvorene skulpture različitih značajki, od onih što podsjećaju na primitivnu umjetnost do takvih koje veličaju potrošačku kulturu; od kolosalnih spomenika do žičanih konstrukcija lišenih mase te „mobila“ koji se izvijaju i okreću na vjetru. Moderna je skulptura tako raznolika da se lako stapa s drugim umjetničkim vrstama i postaje „mješovitim medijem“ pa ju je vrlo teško uopćavati.
Međutim, tehnički gledano, najuporniji trend u proteklih 50 godina bio je stvaranje stalno novih vrsta metalne skulpture. To se najviše odnosi na željezo koje se nekad smatralo najnepodatnijim materijalom, a obrađuje se alatima s kojima se nekad radilo samo u građevinarstvu.
Pionir željezne skulpture je Amerikanac David Smith (1906.-1965). Danas se ona u pravilu izrađuje acetilenskim plamenikom ili elektrodama za zavarivanje, pri čemu se stvara temperatura dovoljno visoka za taljenje većine metala. Pomoću njih umjetnik može zavariti razne dijelove: otpatke, predmete izrađene prema točno određenim zahtjevima i tako stvoriti djela koja se ambicijom mogu mjeriti sa svakom umjetninom stvorenom u prošlosti.
Članak je izvorno objavljen u 14. broju časopisa Drvo znanja i nije ga dopušteno prenositi..
