prodaja@stozacibrid.com hr@hardtechnique.com vjeko.kovacicek@coolintunit.com info@tehnikhard.net mail@coolintunit.com webmaster@stozacibrid.com admin@hardtechnique.com tehnikhard.net web.stozacibrid.com www.coolintunit.com

Kiparstvo (prvi dio)

Kiparstvo ili skulptura stara je i vrlo raznovrsna umjetnost. Ima širok raspon – od monumentalne do sitne plastike – a kipovi se izrađuju od najraznovrsnijih materijala, od kojih svaki zahtijeva ovladavanje posebnim tehnikama. Kiparstvo obuhvaća sva trodimenzionalna umjetnička djela, bila ona klesana, rezbarena, modelirana, odlivena ili izrađena na bilo koji drugi način.

Istoznačni termini za kiparstvo su skulptura i plastika, kojima se često nazivaju i pojedinačna kiparska djela. Za razliku od kiparstva, slikarstvo i druge umjetničke tehnike na ravnim površinama samo su dvodimenzionalne.

Skulpture mogu biti slobodno stojeće (tako da ih možemo obilaziti), ili su ispupčene na podlozi, pa ih u tom slučaju zovemo reljefima. Ako je reljef jako ispupčen, zovemo ga visokim reljefom. Ako je njegovo ispupčenje malo (kao na novčiću), zovemo ga niskim reljefom ili bareljefom. Najstarije sačuvane umjetnine sitni su kipići izrezani iz kamena, bjelokosti i kosti, nastali prije 20-30.000 godina.

Najstariji od tih kipića iz kamenoga doba su ženske figure za koje se prilično pouzdano može tvrditi da su napravljene za potrebe magijskih obreda plodnosti (primjerice Willendorfska Venera pronađena u Austriji). Pa ipak, čak ni na tom stupnju ljudske povijesti nije postojao jedinstven kiparski stil: neke figure izgledaju sasvim naravno, dok su druge snažno stilizirane, pri čemu je često vrlo naglašena spolna funkcija.

Dragocjeni kamen

Klesanje u kamenu oduvijek je u zapadnoj tradiciji uživalo visok ugled, možda zato što je taj materijal tako skup (treba ga iskopati i transportirati!) a i stoga što je samo klesanje povezano s vrlo jasnim opasnostima. Kipar, bez obzira na pripremne skice i modele, na kraju ipak mora napasti kamen čekićem i dlijetom, pri čemu nikad ne smije smetnuti s uma željene mjere te mora po instinktu odlučiti koliko će materijala ukloniti: dovoljan je samo jedan suvišan udarac, ili neželjena pukotina u gromadi, pa da mu propadne sav trud.

Upravo stoga mnogi su kipari, među kojima i Michelangelo, odlazili u kamenolome da sami izaberu kameni blok koji će obrađivati. Znajući za riskantnu narav rada u kamenu, mnogi su ljudi bili zapanjeni Michelangelovim postupkom: on je čekićem i dlijetom zamahivao tako žestoko da su okresine letjele na sve strane.

Klesanje se upućenima oduvijek činilo skoro čudesnom vještinom, a tom se osjećaju nisu mogli oteti čak ni mnogi kipari. Izravan tjelesni dodir s materijalom stvara u njima posebno zadovoljstvo, koje su mnogi pokušali pretočiti u riječi. Neki su od njih čak držali da se klesanjem i ne stvara novi oblik, nego se samo oslobađa forma koja već postoji u kamenu.

Nasuprot tome, bilo je razdoblja kad se ručni rad, neodvojiv od klesanja, smatrao ponižavajućim, što je umjetnike željne društvenog ugleda poticalo da svoje kipove modeliraju u glini, a „prljavi posao“ klesanja u kamenu prepuste pomoćnicima!

Slabe točke

Usprkos svoj svojoj čvrstoći, kamen je zapanjujuće loman kad se oblikuje u nježne elemente koji strše iz glavne mase skulpture. Upravo zato su mnogi antički kipovi ostali bez ruku, nogu ili nosova. Mnogi su kipari tu opasnost smanjili tako što su stvorili zbijene figure ili grupe, čime se i štedi mramor, jer je za rad potreban manji blok. Složenije kompozicije često su na ranjivim mjestima poduprte neupadljivo postavljenim deblom ili panjem, ili štapovima postavljenim primjerice pod ispruženim repom životinje ili raširenim prstima.

Zapadnjački su kipari najradije klesali u mramoru, čvrstom i dobro obradivom vapnencu, na kojem se lako dobivaju uglačane površine. Neobično sjajno poliranje, kojim se iskorištava igra svjetla na površini kipova, postalo je zaštitnim znakom Augustea Rodina, francuskoga kipara iz 19. stoljeća, autora mnogih glasovitih dijela, među kojima su Poljubac i Mislilac. Specijalne efekte mogu pružiti i raznobojne žile što se nalaze u mnogim mramorima, ali se ipak najviše cijeni čisti bijeli mramor. On je razmjerno rijedak, stoga se još od antičkih vremena vadi iz samo nekoliko slavnih kamenoloma, od kojih spomenimo Carraru u Italiji.

Drugi materijali

U kasnom engleskom srednjovjekovlju dosta se rabio alabaster. Ležišta u Derbyshireu i Staffordshireu osigurala su prikladan i zgodno smješten izvor koji je potaknuo proizvodnju. Današnje bi poznavanje srednjovjekovne engleske umjetnosti bilo prilično manjkavo da se nije sačuvao veliki broj alabasternih kipića, reljefnih ploča i oltarnih uresa.

Osim što je bogato zastupljen, alabaster je cijenjen i zbog lakoće s kojom se rezbari, prozračnosti i glatkoće, kao i lakoće s kojom prima boju i pozlatu. Mana mu je što je mekan pa se lako ogrebe, napukne, ošteti vodom i vatrom. Zbog toga su skoro sve srednjovjekovne alabasterne figure izgubile nešto od svoje izvorne kakvoće.

Neki materijali, primjerice žad (nefrit) i bjelokost, posebno su prikladni za rezbarenje minijatura, u čemu su se naročito izvještili dalekoistočni umjetnici. Žad je tako tvrd da se obrađuje uglavnom pješčanim ili sličnim abrazivima, kojima se trlja o njegovu površinu da bi se odstranio višak materijala. U mnogim dijelovima svijeta najobilniji i najdostupniji materijal je drvo.

Ono se, osim toga, obrađuje mnogo lakše od kamena i ako se ispravno izdubi (što znači slijeđenjem godova), manje je izloženo opasnosti da mu pod nekim pritiskom stradaju strukturni elementi. Drvo, međutim, može lako izgorjeti u požaru, a u vlažnim je klimama sklono truljenju.

Grubo i glatko

Različite se vrste drva različito obrađuju. Dok hrastovina, i kad se izrezbari, ostavlja dojam krupnoće i grubosti, drva homogenije građe, kao što je tikovina, pružaju mogućnost za izražavanje detalja i glatkoće površine.

Kao i u slučaju alabastera, lakoća s kojom se može obojiti i pozlatiti učinila je drvo vrlo omiljenim u šarenim unutrašnjostima srednjovjekovnih europskih crkava, u kojima, od pomno izrezbarenih drvenih predmeta, nalazimo korske klupe, propovjedaonice, sanduke i druge vrste namještaja, kao i vjerske kipove i oslikane ploče.

Drvo je još važniju ulogu odigralo u kulturi američkih Indijanaca, što se najspektakularnije očitovalo u uspravno postavljenim totemima na sjeverozapadu, te prije svega u umjetnosti afričkih i pacifičkih kultura. U 20. je stoljeću upoznavanje sa sirovom snagom „primitivne“ afričke kulture izvršilo jak utjecaj na mnoge umjetnike, među kojima spomenimo Pabla Picassa, slikara koji je raskinuo s naturalističkom („fotografskom“) tradicijom koja je preko 400 godina vladala zapadnom umjetnošću.

 

Članak je izvorno objavljen u 14. broju časopisa Drvo znanja i nije ga dopušteno prenositi..