prodaja@stozacibrid.com hr@hardtechnique.com vjeko.kovacicek@coolintunit.com info@tehnikhard.net mail@coolintunit.com webmaster@stozacibrid.com admin@hardtechnique.com tehnikhard.net web.stozacibrid.com www.coolintunit.com

Pakao Venere (drugi dio)

Ono što ne mogu naše oči, uspjelo je radiouređajima. Računalnom obradom radarskih signala formirana je prostorna slika Venerina reljefa te je izrađena geografska karta. Dvije trećine površine blago su valovite; to su ravnice duge stotinama kilometara, s visinskim razlikama od 100 metara.

Depresije duboke 1-3 km zauzimaju petinu površine, a desetinu površine zauzimaju uzvisine visoke nekoliko kilometara. Uzvisine su dobile imena Ishtar Terra, Aphrodite Terra i Lada Terra, a imaju ulogu kontinenata, dok ravnice imaju ulogu zemaljskih mora.

Prema dogovoru postignutom u Međunarodnom astronomskom savezu, imena geografskih pojmova (toponimi) u načelu su ženska imena iz mitologije te iz umjetničkog, kulturnog i znanstvenog svijeta.

Na Veneri su istaknuta dva kontinentalna bloka. Ištarina zemlja (Ishtar Terra), veličine Sjedinjenih Američkih Država, smjestila se na višim širinama sjeverne polutke. Oivičena je planinama, a južna joj se strana strmo ruši u ravnicu. Velikim se dijelom sastoji od zaravni Lakšmi (Lakshmi Planum) veličine Tibeta; na njoj se nalazi najviša planina planeta – Maxwell Montes (11 km iznad srednje razine planetske površine).

Drugi kontinentalni blok, Afroditina zemlja (Aphrodite Terra), smješten je duž ekvatora, dug je 10.000 km, a velik kao polovica Afrike.

Ravnice su nazvane Leda Planitia, Atalanta, Lavinia itd. Venera je izvanredno bogata reljefnim oblicima čije značajke nisu još dovoljno istražene. Dijelovi kopna i manje visoravni nazvani su područjima: Ovda Regio, Eistla Regio i tako dalje. Beta Regio je geološki složeno područje, a vrhove mu čine dva vulkana: Rhea Mons i Theia Mons. Kroz to područje planetska je kora ispresijecana dubokim Devaninim kanjonom (Devana Chasma), koji se pruža u dužini od 2000 km do susjednog Phoebinog područja.

Nastanak se kanjona kao tektonske pojave povezuje s nastankom područja Beta. Vulkani Sif Mons i Gula Mons smješteni su u području Eistla, a Maat Mons i Sapas Mons u području Atla. Osim Atle, Afroditina zemlja sastavljena je još od dva područja, Ovda i Thetis.

Planet je bogat gudurama, hrptovima i planinama, magmatskim naplavinama, kanalima izdubenim lavom. Vulkana ima posvuda, i na desetine tisuća, od vrlo velikih štitastih (nalik havajskima na Zemlji), do malih i raznolikih, oblika palačinki, stola itd.

Udarnih kratera koji nastaju padovima meteora odnosno asteroida prepoznato je samo 900, mnogo manje nego na tijelima Sunčeva sustava koja su bez atmosfere (npr. Mjesec ili Merkur). Značajno je da nedostaju krateri manji od 30 km. Očito je da je Venerina gusta atmosfera morala planet u geološki dugim razdobljima štititi od manjih tijela, koja su se letom kroz nju istrošila.

Vulkanizam daje planetu bitno obilježje. Posljedice vulkanizma široko su rasprostranjene i tokovi lave pokrivaju više od 80% površine. Promjer veći od 20 km ima 430 vulkana. Veliki vulkani su mogli nastati samo u nedostatku pokreta kore. Neporemećeno izdizanje magme kroz vulkanske dimnjake dovelo je do izgradnje velikih vulkanskih planina. Kupolasta vulkanska brda, od milja prozvana palačinkama, oivičena su strmim obroncima. Nastaju polaganim cijeđenjem lave kroz pore u tlu.

Arahnoidi su grozdovi vulkana praćenih paučinastom mrežom lomova. Vjerojatno su nastali tako što se magma podigla kroz raspucalu površinu, ohladila se i povukla u dubinu nakon čega su se magmatska grotla urušila. Na sličan način mogli su nastati i posebni vulkanski oblici, krune (Coronae), kružne deformacije terena s vanjskim opkopom i urušenom središnjom kupolom. Promjeri im dosežu tisuću i dvije tisuće kilometara.

Na Veneri nema kružne cirkulacije vode, nema ogoljavanja površine i trošenja stijena djelovanjem vode, nema taloženja tvari koje prenosi voda, dakle nema sedimentacije. Geološki, nema sedimentnih i metamorfnih stijena, već postoje samo eruptivne. Jasna odsutnost tektonskih ploča, kakve su, na Zemlji oceanske i kopnene tektonske ploče, govori da Venera nema plašt jednak kao i Zemlja, tj. nema astenosferu. Osim kemijskog sastava i razlike u tekućoj vodi, Venera i Zemlja  još se jako razlikuju u brzini vrtnje i u biološkoj aktivnosti. Biosfera je imala bitan utjecaj na razvoj ne samo Zemljine atmosfere nego i površine.

Putnik na Veneri

Uvjeti za boravak na Veneri nisu ni blizu onima na koje smo navikli na Zemlji. Tlo je užareno, atmosfera vrućinom sažiže a tlakom mrvi. Nakon što bismo iskoračili iz svemirskog broda, osupnula bi nas sasvim neprijazna okolina.

Iako je sila teža na Veneri nešto manja nego na Zemlji, putnik bi težinu podnosio osjetno lakše jer bi mu u tom pomagala velika gustoća atmosfere: on je 50 puta gušća od zraka, a samo 15 puta rjeđa od vode. Stoga bi mu u kretanju pomagao uzgon u tom zračno-močvarnom sredstvu. No zbog guste atmosfere bio bi spriječen u brzom napredovanju, a kamoli trčanju. I najmanji bi povjetarac, koji se na Veneri giba brzinom od jednog metra u sekundi, mogao putnika pomesti. Pod nogama bi ga peklo, a vjetar bi ga rušio na usijano tlo.

Svjetlosti bi imao dovoljno za orijentiranje. Na tlu bi mu pak bilo mračno, mračnije nego u nas kad se tmasti oblaci spuste nisko nagovještavajući brzi dolazak nevremena. U tom mračnom podneblju jasno bi zapažao žarenje i shvatio da se nalazi u zagasito crvenom svijetlu, gdje stalno vlada crvenilo zalazećeg Sunca koje kao da obasjava sa svih strana. Svjetlost i pristiže sa svih strana, nema izravne rasvjete od Sunca, kojeg nikada neće vidjeti.

Novija saznanja govore da oblačni sloj nije zapravo toliko jednoličan da se u njemu ne bi nazirale razlike, svjetlije ili tamnije krpe. Najniži sloj oblaka najveće je gustoće, ali ima i najviše čistina. Neka su područja desetak puta svjetlija od drugih. Kroz čistine se noću zračenjem odlijeva najviše topline. Brzinu oblaka mogli bismo mjeriti jer oni, na visini od 50 km, preko neba prijeđu za par sati.

Noću bi krajolik bio avetinjski. Mrklo nebo bilo bi čista suprotnost površini koja nas obasjava sablasnom svjetlošću crvenog žara. Neki istraživači sigurni su da bismo promatrali snažno bljeskanje gromova. Noćni mrak i danja rasvjeta izmjenjuju se jako sporo. Na svakom mjestu na Veneri dan i noć traju jednako, po 59 dana, što je gotovo dva mjeseca!

Uputimo li se dakle u smjeru u kojemu bježi dan, na ekvatoru bismo morali trčati da nas noć ne stigne, u Ištarinoj zemlji mogli bismo pješačiti samo 4-5 km/h jer se granica svjetla i sjene giba tako sporo. Na samim polovima život bi tekao u stalnom sumraku jer Venerina os vrtnje nije nagnuta na putanju pa su polarni vrhovi oblaka stalno osvijetljeni.

Zbog važne okolnosti da os stoji okomito na stazu, Venera ni u načelu nema godišnja doba. Želimo li se osvježiti? Izvolimo! Popnemo li se na najviši vrh Maxwellova brda – 11 km iznad okoline – odmah će nam biti lakše. Temperatura s visinom opada, smanjujući se za 15 ºC po kilometru visine. Umjesto 480 ºC, na brdu Maxwell „osvježio“ bi nas brzi povjetarac od 315 ºC!

Posegnemo li za balonom i uzdignemo li se do visine od pedesetak kilometara, gdje bismo ušli u maglu „vlažnu“ od sulfatne kiseline, uživali bismo kao na Zemlji na 20-30 ºC. No nigdje na planetu ne bismo vidjeli daleko u daljinu, što zbog gustoće atmosfere i slabe rasvjete, što zbog optičke varke do koje dolazi u gustom sredstvu u kojemu se svjetlosne zrake lome i svijaju. Činilo bi nam se da se uvijek nalazimo u kupastom udubljenju s uokolo uzdignutim horizontom.

Taj neprijazni svijet jednog bi nam dana mogao postati novi dom. Trebalo bi ga samo prilagoditi čovjeku, tj. uvjetima poznatim na Zemlji. Takvi se planovi već čine, a poznati su pod nazivom „teraformiranje“.

Kako užasne uvjete preobraziti i izgraditi mirnu oazu za preživljavanje? Prvo je pitanje kako ohladiti atmosferu i ugljik-dioksid zamijeniti kisikom? Prema jednoj ideji, najprije bi trebalo u oblačne slojeve poslati flotilu balona s nasadom algi koje ugljik-dioksid preobražavaju u kisik, što bi nakon više milijuna godina dovelo do kisikove atmosfere. Početnu količinu kisika umnažale bi biljke koje bi nastavale tlo.

Javljaju se i drukčije ideje. Velika količina vode nalazi se u kometskim jezgrama. Usmjeri li buduća jako razvijena civilizacija komete na Veneru, oni bi tamo mogli donijeti mnogo vode, a usto bi sudarom i eksplozijom izbacili uvis veliku količinu praha koji bi smanjio ozračenost planeta, što bi dovelo do hlađenja. Slično se moralo dogoditi na Zemlji u vrijeme nestanka dinosaura. Radi hlađenja mogla bi se u putanju oko Venere postaviti velika sjenila.

No prije nego što se pristupi promjenama, dobro treba proučiti što se sve može dogoditi. Venerina je vrtnja spora i pitanje je kako bi temperaturne razlike na dnevnoj i noćnoj strani rijetke atmosfere utjecale na klimu? Ne bi li zapuhali uraganski vjetrovi? Današnja gusta i debela atmosfera za Veneru je spas, jer dobro razmjenjuje toplinu s osvijetljene na neosvijetljenu stranu. No, kažu planovi, i to bi se dalo popraviti ubrzanjem vrtnje. Navođenjem kometa i asteroida da padnu na Veneru u pravom smjeru, njihovim bi se udarima mogla potaknuti brža vrtnja.

 

Tekst je izvorno objavljen u 34. broju časopisa Drvo znanja i nije ga dopušteno prenositi.