Slična vjerovanja zadržala su se među stanovništvom tih krajeva i nakon dolaska kršćanstva. Danas je analizirajući narodne predaje ponekad teško razlikovati vampira od vukodlaka, jer se u nekim krajevima imenom vukodlak naziva isto biće koje je drugdje poznato pod imenom vampir.
Početkom 18. stoljeća priče o živim mrtvacima na području srednje i istočne Europe privlače pažnju brojnih liječnika, civilnih i crkvenih vlasti. Jedan je od takvih slučajeva i onaj koji je zabilježen u selu Medveđa u Srbiji 1726. godine. Taj je slučaj posebno zanimljiv jer je u izvještaju o njemu prvi put zabilježena riječ vampir. Vrlo poznat slučaj vampirizma koji je uzbudio europsku javnost dogodio se također u Srbiji, a istraživao ga je tijekom zime 1731. godine austrijski vojni liječnik Johann Fluckinger.
Izvještaj o slučaju poslao je svojoj komandi u Beogradu, odakle je vijest dospjela u mnoge onodobne znanstvene časopise širom zapadne Europe. Članak o ovom slučaju izašao je 3. 3. 1732. u časopisu “La Glaneur” koji je bio vrlo popularan na dvoru kralja Luja XIV. i u francuskom visokom društvu.
U tome se članku riječ vampir prvi puta pojavila u francuskom jeziku. Nekoliko dana kasnije objavljen je sličan članak u engleskom “London Journalu” uvodeći vampira i u engleski jezik.
Ova dva navedena, kao i mnogi drugi slučajevi, potaknuli su nastanak čitave serije članaka i rasprava u europskoj znanstvenoj javnosti. Broj tih rasprava, kao i sve veći broj “znanstvenih dokaza”, potaknuli su i Crkvu da iznese svoje mišljenje o toj pojavi. Francuski benediktinac Dom Augustin Calmet (1672-1757) objavio je 1746. opsežno djelo u kojem je prikupio vrlo velik broj svjedočanstava o vampirizmu širom Europe. Nakon njega pojavila su se i brojna druga djela s različitim stavovima.
Tadašnji papa Benedikt XIV. u jednom pismu iznio je mišljenje (koje će uglavnom prihvatiti Katolička crkva) da se “radi o praznovjerju” i da “su u tome slučaju živi, a ne mrtvi oni koji su u krivu”. Skeptičan stav prema brojnim pričama o vampirima zauzeli su i francuski prosvjetitelji poput Voltairea i Rousseaua, koji se nisu mogli načuditi tome da takvo praznovjerje cvjeta u razdoblju koje su oni smatrali dobom vrhunskih dosega ljudskoga duha. U svakome slučaju, putem velikog broja pisanih tekstova i rasprava, priče o vampirima postale su dostupne široj čitateljskoj publici, a ne kao dotada, samo rijetkim putnicima i istraživačima.
U ovo vrijeme prihvaćeni su i osnovni elementi koji sačinjavaju jezgru mita o vampiru:
- radi se o mrtvacu koji noću izlazi iz groba, i to u tjelesnom obličju, a ne poput duha
- napada ljude i pije im krv
- njegove žrtve i same postaju vampiri nakon što ih on ugrize.
Mnogi danas uobičajeni elementi priča o vampirima tada još nisu ujedinjeni. Npr. vjerovanje da se vampir ne može vidjeti u ogledalu ili ne nema sjene potječe s određenih područja njemačke kulture, dok kod drugih naroda nije poznato. Odraz ili sjena simboliziraju ljudsku dušu koju vampir nema te se po tome može poznati. Mnogi drugi popularni elementi imaju podlogu u ostacima različitih vrlo proširenih narodnih vjerovanja.
Najpoznatiji su oni da se od vampira može zaštititi češnjakom (koji kao i neke druge aromatične biljke odbija zle duhove), da ga se može ubiti jedino glogovim kolcem, da se vampir boji vode, svjetla, metala i sl. Vampira je u nekim krajevima čak moguće prepoznati i po izgledu (ima straštene i guste obrve, dlakave prste i sl.). Ponegdje se vjerovalo da postoje ljudi koji mogu vampire uvijek prepoznati i koju su posebno vješti u lovu na njih. Takve ljude su u Srbiji zvali “vampirovići” i vjerovalo se da su rođeni iz veze vampira i smrtne žene.
Sve jača industrijalizacija i promjena seoskog načina života početkom 19. stoljeća doprinijele su izumiranju brojnih narodnih vjerovanja, pa tako i onih u vampire. Razvoj prirodnih znanosti i trijumf racionalizma potisnuli su vampire iz znanstvenih istraživanja u područja mašte. Ipak, tijekom 19. stoljeća mit o vampiru ponovo se javio kroz različite oblike umjetnosti. Romantizam je u svojoj pobuni protiv materijalističkog tumačenja svijeta, težeći povratku u čudesnu i čarobnu prošlost, uspio kroz književnost rehabilitirati mit o vampiru.
Vampir u književnosti
Sredinom 19. stoljeća novine su još uvijek povremeno objavljivale neobične reportaže o događajima u Transilvaniji ili Srbiji, gdje su ljudi i dalje u potrazi za vampirima otvarali grobove i štitili svoje kuće češnjakom, no interes publike već su počele privlačiti druge stvari: plinska rasvjeta, željeznice i druga tehnička dostignuća ozbiljno su mijenjali život Europljana. U to su vrijeme priče o vampirima našle svoje mjesto u književnosti, i to prvenstveno kroz romantičarsku poeziju pjesnika poput S. T. Coleridgea ili Johna Keatsa (La Belle Dame sans Merci, 1818. ili Lamia, 1820.). Oni su legendi o vampiru dodali novi element – senzualnost. U njihovim pjesmama glavni junak često postaje junakinja, a ružni mrtvac zavodljiva i fatalna “vampirica”. Iz ovog razdoblja potječe i riječ “vamp” koja je početkom 20. stoljeća ušla u uobičajenu uporabu u značenju zavodnica.
Ova se tendencija jasno očituje i u djelima Charlesa Baudelairea (Les Metamorphoses du Vampire, 1866) i Theophila Gautiera (La Morte Amorouse, 1836). Morbidna i bolećiva mašta ovih autora pripremila je teren za sljedeću generaciju vampira, koji se iz poezije sele u proznu književnost. Vampir je u prozu, žanr koji će ga proslaviti, ušao kroz djelo Johna Polidorija (1795-1821) The Vampyre. 
Polidori je kao prijatelj lorda Byrona (1788-1824) preuzeo od njega zaplet nedovršene priče. The Vampyre je prvi put objavljen 1819. i zahvaljujući Byronovoj popularnosti Polidorijevo djelo je doživjelo mnogo izdanja.
Nakon 1850. popularnost priča o vampirima opet je (osim u Engleskoj) bila znatno opala. Pojava priče Carmilla (1871) i irskog pisca Johna Sheridana Le Fanua (1814-1873) prethodila je i nadahnula pojavu čuvenog Dracule također irskog pisca Brama Stokera (1847-1912). Roman Dracula prvi je put objavljen 1897. godine i predstavlja pravu prekretnicu u povijesti književnosti o vampirima.
Baveći se okultizmom i magijom, Bram Stoker je došao u kontakt s Arminiusom Vamberyjem, profesorom istočnih jezika u Budimpešti, koji ga je uputio u povijesnu priču o Vladu Tepesu i pomogao mu oko smještaja radnje u Transilvaniju. Stokerov roman, sastavljen u obliku pisama i smatran remek-djelom znanstvene fantastike, nije za autorova života nadmašio popularnost drugih tada popularnih romana (poput “Sherlocka Holmesa”) i svoju je pravu slavu doživio tek u 20. stoljeću. Posluživši kao predložak za ekranizaciju priče o vampiru Stokerov Dracula nadahnuo je snimanje čitavog niza filmova.
Već 1924. godine izveden je kao predstava prvi put u Grand Theatreu u Derbiju, da bi požnjevši ogroman uspjeh izvedbom u Londonu 1927. prešao Atlantik i postigao međunarodnu slavu na Broadwayu. Prva filmska izvedba njemačkog redatelja F. W. Murnaua Nosferatu (1922) prošla je uglavnom nezamijećemo, no kasnije verzije filma postigle su ogroman uspjeh. Moderni filmski vampir rođen je 1931. godine filmom Dracula Toda Browninga.
Veliki uspjeh Bele Lugosija kao grof Drakule nastavio je Christopher Lee u istoimenom filmu iz 1958., a slijedili su i mnogi drugi. Prodor američke filmske industrije u veliki dio europskih država nakon pedesetih godina 20. stoljeća, potaknuo je nastanak brojnih uspješnih i manje uspješnih ekranizacija legende o grofu Drakuli, a mit o vampiru učinio prepoznatljivim proizvodom suvremene popularne kulture.
Članak je izvorno objavljen u 60. broju časopisa Drvo znanja i nije ga dopušteno prenositi.
