Doba najveće raznolikosti
Bio je osam do dvanaest metara dug i težak do sedam tona. Kretao se uglavnom na sve četiri noge, no prednji su mu udovi bili vrlo specijalizirani te su mu mogli služiti kao oružje, za hodanje ili privlačenje raslinja. Iguanodoni su se kretali u velikim krdima i iako su bili mnogo manji od svojih sauropodskih prethodnika, nisu bili lak plijen.
Daljnja je evolucija biljojeda krenula i u smjeru ankilosaura. To su bili oklopljeni dinosauri, s koštanim pločama, bodljama ili kvrgama po čitavom tijelu, a većina je vrsta na kraju repa imala i koštani „buzdovan“. Oko tri do deset metara dugi i do dvije tone teški, svojim su predatorima uistinu predstavljali gotovo nesavladiv plijen. 
Neki od poznatih rodova bili su Polacanthus, Gastonia i Ankylosaurus. Pretpostavlja se da su životinje iz ove skupine dinosaura bile solitarne, no česti su fosilni nalazi koji ukazuju na to da su se, primjerice, pripadnici roda Polacanthus kretali s krdom iguanodona. Već pred kraj krede pojavila se nova skupina naprednijih biljojeda, tzv. Rogatih dinosaura, najprije protoceratopsa, a zatim i ceratopsa.
Prvi rogati dinosauri bili su dugi jedan do četiri metra i nisu imali osobito razvijene rogove, a jedan od najpoznatijih predstavnika bio je Protoceratops. Njihovi napredniji rođaci znali su pak doseći i duljinu od deset metara i težiti čak deset tona. Takav je, primjerice, bio rod Triceratops, najpoznatiji rogati dinosaur.
U kredi je evolucija grabežljivaca uznapredovala. Za skupinu dromeosaura (guštera trkača) smatra se da su se pojavili već u juri, ali prvi fosili potječu iz krede i pronađeni su na gotovo svim kontinentima. Ovo su bili relativno mali dinosauri koji su se kretali na dvije noge, a njima pripadaju raptori kao što su Utahraptor, Velociraptor te Deinonychus. Oni su bili lukavi lovci s opasnim oružjem kakvo je, na primjer, velika pokretna pandža na drugom prstu, kojom su vjerojatno naprosto parali plijen. Najveći od svih dosad pronađenih rodova je Utahraptor sa šest i pol metara duljine i oko dva metra visine, dok su ostali njegovi rođaci bili nešto manji.
Ono što je u evoluciji grabežljivaca uslijedilo prema kraju krede predmet je divljenja znanstvenika i široke javnosti. Pojavio se najveći kopneni predator svih vremena, „kralj svih grabežljivaca“ Tyrannosaurus rex. Ova vrsta dinosaura pripada u skupinu tiranosaurida koja je okupljala glavne predatore kraja krede, od prije oko 75 milijuna godina. 
Ovi su predatori vladali zapadnim dijelom Sjeverne Amerike i Azijom. U usporedbi s većinom drugih terapoda, tiranosauridi su imali dulje lubanje, snažnije čeljusti, čvršće zube, deblji vrat, kraće tijelo i vrlo sitne prednje udove.
Lubanja im je bila iznimno velika i teška te su se na debelom vratu morali nalaziti vrlo snažni mišići koji su je pridržavali. Sve ukazuje da to da su bili građeni za ubijanje čeljustima. U Sjevernoj Americi pronađeni su ostaci vrste Tyrannosaurus rex, a Azijom je vladao njegov bliski rođak Tarbosaurus.
Hladnokrvni ili toplokrvni?
Hladnokrvne ili poikilotermne životinje, kakvi su današnji gmazovi, one su životinje koje ne mogu stvarati vlastitu tjelesnu toplinu i čija tjelesna temperatura ovisi o temperaturi okoliša. Toplokrvne ili homoiotermne životinje, kakve su današnje ptice i sisavci, one su životinje koje stvaraju vlastitu tjelesnu toplinu i tjelesnu temperaturu raznim procesima održavaju stalnom. Ipak, razlika između ovih dviju metaboličkih skupina životinja nije sasvim precizna, jer postoje, primjerice, neki hladnokrvni gušteri koji održavaju svoju tjelesnu temperaturu višom od tjelesne temperature nekih toplokrvnih sisavaca.
Dinosauri su se razvili iz gmazova tj. skupine životinja koje nisu mogle proizvoditi vlastitu tjelesnu toplinu, ali su ti isti dinosauri za sobom ostavili životinjsku skupinu koja to može – ptice. Do sedamdesetih godina prošlog stoljeća vjerovalo se da su dinosauri bili hladnokrvne životinje, no neki su se znanstvenici usprotivili tome naglašavajući da su dinosauri prema građi svojih kostura bili brze životinje, tjelesnom građom sličniji pticama nego gmazovima.
U prilog teoriji da su dinosauri bili toplokrvne životinje govori i dokazana brzina rasta, i sastav njihovih zajednica koje su upućivale na omjer biljojeda i mesojeda kakav je danas karakterističan za zajednice sisavaca. Drugi su se paleontolozi žestoko protivili toj teoriji naglašavajući kako bi golemi sauropodi, kad bi bili toplokrvni, imali velikih poteškoća izgubiti tu ogromnu količinu topline koju bi njihovo tijelo proizvelo. Njihovi su mozgovi k tome bili uistinu mali, poput mozgova današnjih gmazova.
Trenutno je stajalište da dinosauri nisu bili ni hladnokrvni ni toplokrvni. Oni su bili mješovita skupina životinja koje su pronalazile nova metabolička rješenja kako bi svoju tjelesnu temperaturu održale stalnom.
Dinosauri su vjerojatno imali četverodijelno srce kako bi osigurali dostatnu opskrbu tijela krvlju. Njihov je metabolizam bio vrlo aktivan, a vjerojatno su koristili i masnoće kako bi sačuvali toplinu.
Nagli nestanak
Koliko god bila spektakularna vladavina dinosaura, koja je trajala više od 170 milijuna godina, spektakularan je bio i njihov nestanak. Postoji oko 80 teorija o tome kako su i zašto izumrli dinosauri, a nisu sve jednako znanstvene. Vjerodostojni znanstveni dokazi potvrđuju da su na kraju krede, prije oko 65 milijuna godina, tri prirodne sile vjerojatno uvjetovale to veliko izumiranje.
U Meksičkom zaljevu nalazi se krater promjera 200 kilometara, koji je nastao vjerojatno kao posljedica sudara asteroida sa Zemljom. Krater koji je napravio taj asteroid bio je promjera oko 10 kilometara. Kada je svom silinom udario u naš planet, mogao je prouzročiti pojavu kiselih kiša, požare širom planeta, a uslijed oblaka prašine koji se podigao zbog tog sudara, onemogućen je prodor Sunčeve svjetlosti do površine Zemlje. 
Dokaz za ovaj događaj, osim kratera u Meksičkom zaljevu, geolozi su pronašli u stijenama na granici između krede i tercijara, u vidu tankog sloja bogata iridijem; on se naziva i K-T granica (granični sloj kreda-tercijar). Iridij je, naime, element koji je na Zemlji vrlo rijedak, ali ga ima dosta u asteroidima.
Otprilike istovremeno je pomicanje današnje Indije sjeverno prema azijskom kontinentu, te njen sudar s velikim kopnom uzrokovalo dugotrajne i intenzivne vulkanske aktivnosti. I konačno, krajem krede zabilježen je i drastičan pad morske razine, te se površina kopna povećala za oko 25%, na račun plitkih epikontinentalnih mora.
Iako ne postoje pouzdani dokazi da je ijedan od navedenih događaja izbrisao dinosaure s lica zemlje, postoje dokazi da su se ovi događaji odvijali otprilike istovremeno. Kako je išta uspjelo preživjeti ovu kataklizmu? Dinosauri se nisu mogli dovoljno brzo ni dovoljno učinkovito prilagoditi novonastalim uvjetima života. No nestanak velikih gmazova otvorio je vrata evoluciji druge skupine životinja – sisavcima.
Rekonstrukcija događaja
Najvrjedniji i najilustrativniji dokazi o tome kako su izgledali dinosauri su, naravno, njihovi fosilni ostaci. Na svijetu postoji nekoliko vrlo poznatih i bogatih nalazišta fosila dinosaura, a neka od njih su Ghost Ranch u Novom Meksiku, Como Bluff u Wyomingu, Mjesečeva dolina u Argentini itd. Najčešći fosilni ostaci dinosaura su kosti, otisci stopala, ostaci jaja i gnijezda, a ponekad su otisci u stijeni toliko dobri da se može naslutiti kakav im je bio vanjski pokrov. No ponašanje životinje nikako ne može ostaviti trag u obliku fosila.
Premda se ponašanje životinje ne može fosilizirati, mnogo o njemu možemo naučiti i iz anatomije dotične vrste. Oštri i zavinuti zubi ukazuju na predatora, dok ravni i grubi zubi odaju biljojede. Dugi i tanki udovi karakteriziraju spretne i brze životinje, dok masivne i velike kosti udova pripadaju vrstama koje se kreću sporo.
Veličina i oblik lubanje govori o veličini mozga, što daje naznake o stupnju razvijenosti vrste. 
Iako iz analize kostura mogu proizaći zaključci o dosta detalja vezanih uz izgled, o samom ponašanju životinje znanstvenici najviše zaključaka donose na temelju promatranja danas živućih vrsta. Najbliži srodnici dinosaura danas su krokodili, s kojima dinosauri imaju zajedničke pretke, i ptice, koje su direktni potomci dinosaura.
Jedna od kvalitetnijih i najvjernijih rekonstrukcija doba dinosaura prikazana je u seriji dokumentarnih emisija BBC-a Šetnja s dinosaurima. Prilikom pripremanja ove emisije pažljivo su prikupljeni svi materijali najrazličitijih stručnjaka o tome kako je izgledao svijet prije 200 milijuna godina i kako se otada mijenjao.
Razrađen je raspored kontinenata i oceana, ondašnja klima, atmosfera, vegetacija i životinjski svijet, te je uz pomoć suvremene računalne tehnologije i trikova filmske industrije na male ekrane prenesen svijet mezozojske ere. Taj svijet nije u potpunosti vjeran, ali je prema poznatim rezultatima znanstvenih istraživanja vjerojatan.
S apsolutnom sigurnošću ga nikada nećemo moći predočiti, a ideje kakve nam je predstavila „industrija zabave“ o živom „jurskom parku“ ostat će znanstvena fantastika. Svijet dinosaura je bio uistinu fascinantan, ali je prije 65 milijuna godina nepovratno izgubljen. Ostaje nam da uživamo u golemom broju boja i oblika koje je taj svijet ipak ostavio za sobom – u pticama.
Tekst je izvorno objavljen u 69. broju časopisa Drvo znanja i nije ga dopušteno prenositi.
