Istraživanje na školskoj razini: Jesu li nam potrebne domaće zadaće?

Domaća zadaća je važan dio odgojno-obrazovnog procesa. Osim utvrđivanja znanja, ponavljanja i vježbanja naučenog, ima i odgojnu komponentu. Prilika je za stjecanje radnih navika i preuzimanje obaveza. 

Objavljeni su brojni stručni radovi s temom trebaju li učenici pisati zadaće ili ne. Neki stručnjaci smatraju da je ona korisna, dok drugi zagovaraju njezino ukidanje. Bez obzira na brojne rasprave, domaća zadaća se u većini škola zadaje kao obavezan rad. Budući da se često razmišlja kako optimizirati proces učenja i njihov utjecaj na postignuća učenika, istraživanjem se pokušalo prikupiti konkretne podatke iz percepcije učenika, roditelja i profesora.

Za i protiv

Učenici unutar jednog razreda mogu biti vrlo heterogeni s obzirom na njihove sposobnosti i mogućnosti. Isti zadatak kod jednog učenika može izazvati dosadu, a kod drugog frustraciju (Kohn, 2006.). Zadaci koji se zadaju učenicima za zadaću trebali bi potaknuti razvoj njihovih kompetencija. Prema Marzano i Pickering (2007.) zadaća bi trebala bi koncipirana tako da učenicima omogući samostalan rad kroz istraživanje tema koje ih  zanimaju kako bi se pobudio njihov interes i motivacija. Važno je ne pretjerivati s količinom domaće zadaće. Kako bi učenici zadržali interes za pisanje domaće zadaće, obavezno je da ona bude provjerena od strane nastavnika uz ispravak netočno riješenih zadataka.

Canter (2002.) smatra da djeca koja su nesigurna u sebe i svoju sposobnost da postignu uspjeh, nemaju motivacije za pisanje domaće zadaće. Takvoj je djeci potrebno ohrabrenje i podrška. Uloga je roditelja da pomognu svojoj djeci i da im objasne što ne razumiju, ali nikako da ju rade umjesto njih (Di Pietro, 2009.). Radeći domaću zadaću, učenici se koriste literaturom ili pretraživanjem informacija na internetu pazeći pri tome na razlikovanje netočnih i točnih izvora informacija. Zbog preopširnih nastavnih programa, nastavnicima nedostaje vremena za ponavljanje i vježbanje na nastavnom satu pa učenici moraju nastaviti svoj rad kod kuće. Mijatović (1999.) navodi da domaća zadaća čini učenike pretrpanima s obvezama i prelazi njihove psihofizičke sposobnosti. Učenici su prisiljeni dio slobodnog vremena potrošiti na rješavanje domaće zadaće. Kohn (2006.) se u „Mitu o domaćoj zadaći“ pita: „Zašto bi od djece trebalo biti zatraženo da rade druge smjenu?“ Učenici imaju preopširne zadaće i potrebno im je dosta vremena za njihovo rješavanje.

Mijatović (1999.) sugerira da bi učenici trebali biti motivirani da nauče i učine što je više moguće u školi. Domaća zadaća često zna biti preteška za većinu učenika i kada roditelji nisu dovoljno kompetentni da pomognu svojoj djeci dolazi do frustracija i osjećaja nemoći.  Što se tiče domaće zadaće tijekom vikenda ili praznika, djeca su umorna i nemotivirana, a svakodnevni se ritam gubi i rasteže. Domaća zadaća se doživljava kao nepravda jer im uskraćuje osjećaj cjelovitosti vikenda ili praznika (Di Pietro, 2009.). Zadaća često nema svrhu jer učenici prepisuju jedni od drugih ili im zadaću rješavaju odrasli. Cooper (2001.) sugerira da je domaća zadaća korisna samo ako učitelji koriste svoje saznanje o različitim sposobnostima svojih učenika kako bi znali što očekivati od svakoga od njih.

Ciljevi istraživanja

  • Ispitati mišljenja i stavove učenika, profesora i roditelja o domaćim zadaćama:
  • Povećati efikasnost domaće zadaće kao strategije učenja.

Metodologija istraživanja

Istraživanje je provedeno tijekom školske godine 2019./2020. u Srednjoj školi Petrinja među učenicima strukovnih odjeljenja i Ženskoj općoj gimnaziji Družbe sestara milosrdnica s pravom javnosti u Zagrebu. Istraživanje je provedeno na tri razine. Prva razina je predstavljala 103 učenika prvih i trećih razreda za koje je formiran upitnik od 11 pitanja (Prilog 1), otvorenog i zatvorenog tipa. Druga razina se odnosila na anketiranje 41 profesora. U tu svrhu je korišten upitnik od 16 pitanja (Prilog 2) u obliku Likertove skale od pet stupnjeva (1 = uopće ne slažem, 2 = uglavnom se ne slažem, 3 = niti se slažem, niti se ne slažem, 4 = uglavnom se slažem, 5 = u potpunosti se slažem). Treća razina odnosila se na informativni razgovor s 48 roditelja na roditeljskim sastancima. Ispitanicima su prije popunjavanja upitnika (Microsoft Forms) dane upute i objašnjena je svrha samog istraživanja. Učenici i profesori su upitnicima pristupili dobrovoljno i anonimno. Ispunjavanje upitnika je trajalo 10ak minuta.

1. Učenici

Za potrebe istraživanja anketirano je ukupno 103 učenika. Među anketiranim učenicima je bilo 70,5 % učenika iz prvih i 29,5 % iz trećih razreda. Prema općem uspjehu ih je 62,8 % dobrih, 15,2 %, vrlo dobrih, 12 % odličnih i 10 % dovoljnih. Većina  učenika, njih 90,6 %, je zadržala uspjeh od prošle školske godine.

U Ženskoj općoj gimnaziji Družbe sestara milosrdnica s pravom javnosti 69,7 % učenika se izjasnilo da zadaću piše redovito, a 30,3 % povremeno. Slični podaci su dobiveni u Srednjoj školi Petrinja gdje se 64,3 % učenika izjasnilo da piše zadaću redovito, a 35,7 % povremeno.

                     

 Slika 1. Učestalost pisanja domaćih zadaća u Srednjoj školi Petrinja i Ženskoj općoj gimnaziji Družbe sestara milosrdnica

U obje škole, kod pisanja zadaća učenici se služe uglavnom udžbenikom, bilješkama i internetom. Traže pomoć od profesora, prijatelja i roditelja.

                                      

Slika 2. Izvori koje učenici koriste prilikom pisanja zadaća

U Ženskoj općoj gimnaziji Družbe sestara milosrdnica 38 % učenika smatra da su zadaće teške, a 17 % da su nerazumljive i dosadne. 45 % učenika smatra da su zadaće zanimljive i lagane. U strukovnoj školi u Petrinji najveći broj anketiranih učenika, 64 %, smatra zadaće zanimljivim i laganim. 22% učenika se izjasnilo da su zadaće teške, a 14 % da su nerazumljive ili dosadne.