Tu funkciju ima još i danas u nekim plemenskim organizacijama, pogotovo u Africi, gdje nosači suncobrana ili kišobrana koračaju iza svojih velikodostojnika. U antičkoj Grčkoj i u Rimu kišobrani su smatrani nečim mekoputnim pa su ih muškarci rijetko koristili.
U srednjem vijeku kišobrani su bili rijetko korišteni sve dok nije neki venecijanski dužd dao za sebe izraditi ceremonijalni kišobran. Španjolski osvajači Meksika otkrili su da su se astečki kraljevi također služili suncobranima, a Englezi su ustanovili da i indijski prinčevi hodaju pod suncobranima te da ponekad s njima odlaze i u borbu.
Engleska je vjerojatno bila prva europska zemlja u kojoj je, iz klimatskih razloga, pravi kišobran postao svakodnevna zaštita protiv kiše. Pa ipak, kišobran nije općenito prihvaćen prije druge polovice osamnaestog stoljeća. Prokrčio mu je put Jonas 
Hanway koji se otprilike godine 1750. kao prvi pojavio pod kišobranom u Pall Mallu. Bio je to trgovac koji se obogatio poslujući s Rusijom i Dalekim istokom, gdje je upoznao čestu uporabu kišobrana.
Hanwayev kišobran, kao i mnogi drugi kišobrani izrađeni u to 
vrijeme, imao je rebra od trstike koja su otvaranje i zatvaranje činila teškim. Čelična rebra izumio je tek kišobranar Samuel Fox pa su ih Britanci počeli izrađivati od 1840. godine. Izrađivanje kišobrana u velikim količinama počelo je u Manchesteru, Glasgowu i Londonu. Kišobranari su nudili građanima kišobrane uz umjerenu cijenu – a ovi su ih kupovali čak i revnije nego što je Hanway mogao očekivati.
I dok su se nekada kišobrani izrađivali uglavnom od svile, danas se koriste moderniji materijali poput pamuka, plastike i najlona. Iako je današnji oblik kišobrana i suncobrana dosta nalik onom izvornom, ipak se na tržištu može pronaći bezbroj dizajnerskih rješenja koja ponekad itekako odudaraju od uobičajenog oblika.
