Ličko-senjska i Istarska županija

Nakon Zadarske i Šibensko-kninske županije ovog ćemo se puta, naši dragi čitatelji, upoznati sa kulturnom baštinom, prirodnim ljepotama i zanimljivostima Ličko-senjske i Istarske županije. Naše putovanje započet ćemo s našom najvišom županijom Ličko-senjskom, nakon čega ćemo se prošetati pitoresknim gradovima naše najzapadnije županije Istarske. Pozivamo vas da nas pratite i na ovom poučnom putovanju.

Ličko-senjska županija

Ličko-senjska županija pripada dvijema prirodno-geografskim različitim cjelinama; većim dijelom Gorskoj Hrvatskoj, a manjim dijelom Hrvatskom primorju. Županija je okružena Primorsko-goranskom županijom na sjeverozapadu, Karlovačkom županijom na sjeveru, Zadarskom županijom na jugu te graniči sa susjednom Bosnom i Hercegovinom na istoku.

Ova Županija je svojom površinom najveća naša Županija, a obuhvaća ličko zaleđe i veliki dio planine Velebit, skupa sa Senjsko-karlobaškim priobaljem. Iako je prostorno najveća, Ličko-senjska županija sastoji se od samo četiri grada i osam općina. Uz gradove Otočac, Senj i Novalju, glavno kulturno, gospodarsko i upravno središte Županije predstavlja grad Gospić. Županije se ističe svojim raznolikim gorskim i primorskim reljefom, mnogim rijekama, jezerima i šumama koji zajedno čine jedinstven ali i očuvan ekosustav. Klima je umjereno kontinentalan i planinska na području ličkog zaleđa, dok na primorskom prostoru prevladava submediteranska i mediteranska klima. Geografska raznolikost Županije vidljiva je i po šarenoj kulturnoj baštini, dijalektima i spomenicima. Na cijelom prostoru Županije postoje brojni dokazi o obitavanju ljudskih zajednica još od prapovijesti; dok je antičko nasljeđe najočitije na području Senja, a ilirsko na području Gacke. Također, područje Krbave, Senja i Kosinja bilo je središte srednjovjekovne gljagoljaške književnosti, a u Lici i podgorju nalaze se mnogi spomenici koji svjedoče o vojno-krajiškim vremenima Županije. Bogata povijest Županije možda je najvidljivija na urbanoj vizuri Senja, koji danas predstavlja primorski grad muzej.

Posebno je važno istaknuti kako osim bogatog kulturnog nasljeđa ova Županija broji najviše zaštićenih prirodnih objekata i lokaliteta u Hrvatskoj od kojih su najvažniji Nacionalni park Plitvička jezera, Nacionalni parkovi Sjeverni Velebit i Paklenica, te Park prirode Velebit.  

Gospić

Gospić je glavno kulturno, upravno i gospodarsko središte Ličko-senjske županije, te je ujedno i sjedište Gospićko-sinjske biskupije. Zemljopisno, grad se smjestio u središtu Like uz rijeku Novčicu. Danas se Gospić sastoji od pedeset gradskih naselja, te broji više od 12 tisuća stanovnika.

Na širem područjem grada postoje dokazi o obitavanju ljudskih zajednica još iz pretpovijesnih vremena, a za vrijeme Rimljana na su ovom prostoru zabilježena velika prometna kretanja; pošto su ovdje vodili pravci koji su spajali unutrašnjost s obalom i povezivali antičku Sisciu i Salonu. Također, o razdoblju hrvatskih narodnih vladara na području Gospića svjedoče ulomci starohrvatskih pletera koji su pronađeni na više lokaliteta nedaleko grada. Tijekom 11. stoljeća na području grada vladaju plemenitaške obitelji Tolimirovića, Mogorovića, Tugomirića, Disislavića i ostalih koji ovdje grade utvrđene gradove. No, prvi začetci današnjeg Gospića bilježe se u 13. stoljeću kada kada se spominje naselje Kaseg pored riječice Novčice. Ubrzo, u ove krajeve prodiru Turci koji na području današnjeg Gospića grade kulu age Alića kulu, te kulu age Senkovića koja danas predstavlja najstariju kuću u Gospiću. Poslije protjerivanja Turaka krajem 17. stoljeća, u vrijeme Vojne krajine, utemeljuje se grad Gospić, koji se postepeno urbanizira te postaje središtem ličkog kraja. Ime grada se prvi puta spominje 1692., a već tijekom prve polovice 18. stoljeća grad se razvija kao sjedište Ličke pukovnije. Kasnije, Gospić je bio sjedište Krajiške pukovnije, da bi krajem 19. stoljeća postao sjedištem Ličko-krbavske županije. Važno je istaknuti kako su krajem 18. stoljeća u Gospiću gradi katedralna crkva Navještenja Blažene Djevice Marije i gradske kapelice sv. Ivana Nepomuka. Tijekom istog stoljeća u gradu se gradi zgrada generala brigadira, zatim zgrada general pukovnika te zgrada za liječnike. Također bitno je istaknuti kako se u isto vrijeme osniva i prva pučka škola 1729., a ubrzo se otvaraju i njemačka škola, te matematička škola za obrazovanje dočasnika, zatim Djevojačka škola i Viša domaćinska škola početkom 19. stoljeća. Tijekom 19. stoljeća u Gospiću se grade i novi gradski mostovi. U sakom slučaju je razdoblje Austrijske vladavine i Vojne krajine ostavilo snažan pečat na izgledu povijesne jezgre grada. Početkom 20. stoljeća u grad dolazi željeznička pruga, a Gospić se nastavlja kulturno i gospodarski razvijati. Nakon strahota prvog i drugog svjetskog rata, grad se oporavlja, dodatno urbanizira i širi. Nažalost, nedugo nakon proglašenja samostalne hrvatske države početkom devedesetih godine prošlog stoljeća, Gospić je pretrpio teška ratna razaranja. Konačno, nakon 1995. i svršetkom domovinskog rata, grad se oporavlja, te se nastavlja razvijati kao razvijeno uspješno županijsko središte.

Gospić je danas moderno županijsko središte, u kojem djeluju tri osnovne i dvije srednje škole, te odsjek učiteljskog fakulteta iz Rijeke, poslovni odjel riječkog veleučilišta, te samostalno veleučilište Nikola Tesla. Od kulturnih ustanova u gradu djeluje i Muzej Like u kojem se nalaze vrijedna arheološka i etnografska zbirka, te umjetnine iz novije povijesti. Važno je napomenuti kako se u sastavu ovog muzeja nalazi i područna zbirka „Rodna kuća Nikole Tesle“ u Smiljanu, rodnom mjestu jednog od najvećih znanstvenika svih vremena. Važno je spomenuti kako u Gospiću djeluju i brojni sportski klubovi od kojih izdvajamo malonogometni, rukometni i ženski košarkaški klub po imenu Gospić. Od vrijednih povijesnih građevina u gradu valja ponovo spomenuti kulu Senkovića, zatim vojarnu iz 1976. , te kasnobaroknu župnu crkvu sv. Marije iz 1780. godine. Iako Gospić nema veliku turističku funkciju, njegova prelijepa okolica pod kojom spada i Nacionalni park Plitvička jezera, obećavaju daljnji razvoj turizma na širem području grada.             

Novalja

Novalja je grad i luka unutar Ličko-senjske županije, koji se smjestio u istoimenoj uvali na sjeverozapadnoj obali otoka Paga. Grad se sastoji od deset naselja te broji više od tri tisuće stanovnika.

Grad se razvio na području bivšeg antičkog naselja Novalia, koje je služilo u to vrijeme kao južna luka rimskog naselja Cisse, današnjeg Caska. O tom razdoblju danas između ostalog svjedoče dijelovi rimskog vodovoda i mnogi natpisi. U vrijeme ranog kršćanstva na središnjem dijelu mjesta nalazila se velika bazilika koja se isticala polukružnom apsidom i mozaicima. Za vrijeme hrvatskih narodnih vladara, mjesto Cissa se razvija u urbano središte, da bi tijekom 11. i 12. stoljeća došlo do podjele otoka između rapske i zadarske komune. Tada je Novalja kao i cijeli zapadni dio otoka Paga pripao rapskoj komuni i biskupiji. U vremenu od 12. do 14. stoljeća, hrvatsko-ugarski vladari su bili u stalnom sukobu s Mletačkom republikom oko dalmatinskih gradova, a na Pagu se nastavljaju sukobi između Raba i Zadra, u kojima su Zadrani početkom 13. stoljeća u potpunosti uništili grad Cissu. Od 15. do kraja 18. stoljeća, Novalja kao većina dalmatinskih gradova pada pod vlast Venecije, a vlast je vršila rapska komuna sa svojim podknezom. Važno je istaknuti kako se u to vrijeme crkvice na širem prostoru grada od kojih izdvajamo crkvu sv. Vida na Vidasovim stanima, crkvu sv. Mihovila na Šankovim stanima i crkvu sv. Ivana na Šonjovim stanima. Krajem 18. stoljeća otok Pag dolazi pod vlast Austrije do 1805. kada otokom i cijelom Dalmacijom desetak godina vladaju Francuzi, nakon čega vlast nad Dalmacijom i Pagom ponovo preuzima Austrija sve do 1918. godine. Krajem 19. stoljeća u Novalji hrvatski postaje službeni jezik u školama i upravi, te se u isto vrijeme uvode brodske linije austrijskog, te se u gradu izgrađuje brodsko pristanište. Nakon strahota prvog i drugog svjetskog rata Novalja se okreće u razvoju turizma te do danas postaje poznato turističko odredište.   

Danas je Novalja razvijeno turističko odredište ponajviše zbog svog povoljnog prirodnog položaja, rajskih plaža od kojih je najpoznatija Zrće; te zbog svoje bogate turističke ponude koju čine kulturne priredbe i domaća gastronomija te brojni hoteli, kampovi, restorani i sportsko-rekreativno centri. Od kulturnih ustanova u gradu valja svakako izdvojiti Gradski muzej u kojem se između ostalog nalazi podzemni vodovod iz antičkih vremena, te izložba fotografija o nalazištu dvije tisuće godina starih amfora.

Otočac

Otočac je grad unutar Ličko-senjske županije koji se nalazi u sjeverozapadnom dijelu Like. Grad se sastoji od 22 naselja i broji više od 10000 stanovnika, a smjestio se u Gackoj dolini kojom teče rijeka Gacka.

Čitavo područje Gacke unutar kojeg se nalazi i Otočac, okruženo je planinskim okvirom kojeg čine Velebit i Mala Kapela. Arheološki dokazi svjedoče o stalnoj prisutnosti ljudskih zajednica na ovom području još od starijeg kamenog doba pa sve do danas. Na području grada prije je živjelo ilirsko pleme Japoda, koji 33. godine prije Krista pod rimsku vlast. O boravku Rimljana u ovim krajevima svjedoče dva sačuvana svetište boga Mitre, te se u to vrijeme intenzivno razvija i grad Arpium, današnji Prozor, koji se kao glavno mjesto ovog kraja nalazilo na rimskoj cesti koja je vodila prema Grčkoj. Važno je istaknuti kako se za vrijeme hrvatskih narodnih vladara prvi puta spominje ime Otočca, to jest, njegova crkvic sv. Mikule, na poznatoj Baščanskoj ploči iz 1100. godine. Tijekom 13. stoljeća područje Gacke je bilo u valsništvu krčkih knezova Frankopana. Konačno se u povelji kralja Karla Roberta 1300. godine po prvi puta spominje Otočac kao grad.

Grad Otočac je sagrađen na otoku koji se nalazi na rijeci Gackoj, te je bio opasan zidovima u obliku nepravilnog sedmerokuta sa šest kula smještenih na vanjskom zidu te jednom četverokutnom kulom unutar zidina. Zbog svog povoljnog položaja i jake utvrde, Otočac je bio stoljećima neosvojiv grad, te se njegov izgled gotovo do 18. stoljeća nije previše mijenjao. U drugoj polovici 15. stoljeća u Otočcu je osnovana biskupija, a u isto vrijeme je podignuta je i katedrala sv. Nikole, te je Otočac dobio naslov „civitas“, to jest, naslov grada. Biskupija se ukinula već u prvoj polovici 16. stoljeća, te je bila pripojena Senjskoj biskupiji. Zbog bolje obrane grada sagrađena je u prvoj polvici 17. stoljeća nedaleko grada renesansna utvrda „Fortica“. Cijelo područje Gacke odigralo je važnu ulogu u obrani hrvatskog teritorija od Turaka, a Otočac je sudjelovao u bitkama s Turcima sve do početka 18. stoljeća kakda su Gacka i Otočac bili predani na upravljanje Krajiškoj upravi. Nakon odlaska Turaka iz naših krajeva na cijelom području Gacke i Otočca počinje se razvijati gospodarstvo, trgovina i kultura. Tako početkom 18. stoljeća u gradu počinje djelovati Trivijalna škola, a u gradu održavaju i česti sajmovi. Tijekom 19. i 20. stoljeća, Otočac dijeli sudbinu Hrvatske, da bi napokon nakon prvog i drugog svjetskog rata krenuo u smjeru urbanog i gospodarskog razvoja. Nažalost, za vrijeme domovinskog rata Otočac je pretpio ratna razaranja, od kojih se danas uspješno oporavlja.

Danas je otočac razvijeno urbano središte svoje okolice. Osim osnove i srednje škole u gradu djelujue i gimnazija te Upravni odjel Stručnog studija upravnog prava Riječkog sveučilišta. Važno je spomenuti kako u gradu djeluje i zavičajni Muzej Gacke Otočac u kojem se mogu pronaći artefakti i zbirke koje svjedoče o burnoj prošlosti grada. Važnoje spomenuti kako danas u gradu djeluje i zajednica sportskih udruga grada koja broji 12 sportskih udruga iz raznih sportskih grana. Također, bitnoje nadodati kako je rijeka Gacka koja prolazi Otočcem povoljna za bavljenje sportskim ribolovom jer predstavlja jednu od najpoznatijih pastrvskih voda u svijetu. Istotako, neposredna blizina Velebita dodatno obogačuje turističku ponudu Otočca. Od kulturnih manifestacija u grada izdvajamo Dan grada 8. svibnja te proslavu sv. Fabijana i Sebastijana, koji predstavljaju zaštitnike mjesta. 

Senj

Senj je grad i luka unutar Ličko-senjske županije koji se smjestio u Velebitskom kanalu, uz more, a prostire se amfiteatralno na rubu pošumljene Senjske drage. Zbog svog povoljnog geografskog položaja Senjom su još u najstarijim vremenima prolazili putevi koji su povezvali panonski prostor i Bosnu s morem. Danas je Senj dalje važno prometno i lučko mjesto koje se sastoji od 27 naselja, te broji više od 8000 stanovnika.

U blizini današnjeg grada Senja, na brdu Kuk, postojalo je naselje staro više od 3000 godina, koje se s vremenom preselilo uz more, a spominje se prvi puta u IV. stoljeću pod imenom Attienites. Kasnije, polovinom 2. stoljeća prije Krista Rimljani postepeno preuzimaju grad te ga nazivaju Senia. U to vrijeme Senj postaje važno prometno, kulturno i trgovačko središte, i municipij provincije Liburnije. Tijekom rimske vladavine u razdoblju od 1. st. pr. Kr. do 4. stoljeća u Sinju se gradi vjećnice, vodovod terme i hramovi, čiji ostaci i danas svjedoče o tim vremenima. Nakon doseljenja Hrvata pa sve do 12. stoljeća Senj je bio u sastavu Gacke župe. Krajem 12. stoljeća gradom vladaju templari, a tijekom druge polovice 13. stoljeća grad preuzimaju krčko-vinodolski knezovi, budući Frankopani. Već za vrijem druge polovice 15. stoljeća Senj dobiva status slobodnog kraljevskog grada i postaje sjedištem novoosnovane senjske kapetanije, kojom je začeta i hrvatska Vojna krajina. Važno je spomenuti kako je u razdoblju od 1527. do 1689. Senj bio sjedište poznatih senjskih uskoka koji su uspjeno branili grad nanosili teške gubitke vojskama Osmanskog Carstva i Venecije. Nakon oslobađanja ovih krajeva od Turaka krajem 17. stoljeća, grad se obnavlja te dolazi do trgovačkog i pomorskog razvoja Senja. Tijekom 18. i 19. stoljeća u Senju se gradi Jozefinska cesta, obnavlja se luka te se tada bilježi i značajana kulturna djelatnost jer se u gradu pokreću razna kulturna društva, gradska glazba i čitaonica. Nakon što je nova željeznička pruga na relaciji Karlovac–Rijeka krajem 19. stoljeća zaobišla Senj, u gradu sljedi period gospodarske i trgovačke stagnacije. Tijekom drugog svjetskog rata, grad je pretrpio teško bombardiranje, usljed čega su bili uništeni mnogi vrijedni spomenici, iako se ipak dosta spomenika i sačuvalo. Nakon drugog svjetskog rata, grad se obnavlja, te se danas sve više razvija na području turizma, stočarstva i ribarstva.

Važno je istaknuti kako se na čitavom području Senja i njegove biskupije tijekom 10. stoljeća koristila glagoljica, a liturgija je bila služena na hrvatsko jeziku. Od mnogobrojnih glagoljskih natpisa najstarija je Senjska ploča koja datira iz 11. i 12. stoljeća i danas je smještena unutar Gradskog muzeja. Također, važno je spomenuti kako je u Senju krajem 15. stoljeća osnovana i prva hrvatska glagoljska tiskara.

Od brojnih kulturnih spomenika u gradu svakako valja istaknuti tvrđavu Nehaj koju je u drugoj polovici 16. stoljeća dao sagraditi na brdu iznad grada senjski kapetan Ivan Lenković. Ova tvrđava četverokutnog je oblika s jakim zidovima i u njoj se danas nalazi zbirk „Senjski uskoci“ s predmetima od 15. do 17. stoljeća. Također, bitno je istaknuti kako je srednjovjekovni Senj utvrđen u 10. stoljeću, a njegove kule i zidine su oštetili Tatari tijekom prve polovice 13. stoljeća. Za vrijeme Frankopana gradske zidine i kule bile su ponovo dograđene s novom kneževskom rezidencijom na južnoj strani u kojoj je kasnije bilo sjedište senjske kapetanije, a od kraja 19. stoljeća tu je bio smješten i dom učenika – Ožegovićianum. U gradu se svojom ljepotom ističe i renesansno-barokni trg po imenu Cilnica (Velik placa), s klasicističkom fontanom u sredini. U gradu se još nalaze i velika vrata s kraja 18. stoljeća s kojima završava poznata Jozefinska cesta (Karlovac- Senj). Na trgu po imenu Mala placa nalazi se gradska vijećnica s gradskom ložom iz 14. stoljeća, a od kulturno-povijesnih građevina još je potrebno spomenuti i renesansne kuće od kojih izdvajamo kuću Vukasović iz 15. stoljeća, kuću Homolić, zatim kuća uskočkog kneza Martina Posedarskog te kuća Domazetovića iz 18. stoljeća. Od sakralnih građevina u gradu izdvajamo jednobrodnu romaničku katedralu sv. Marije iz 12. stoljeća, na Artu gdje se nalazi Park hrvatskih književnika smještena je i izvorno renesansna zavjetna mornarska crkva sv. Marije. Od povijesnih znamenitosti u gradu još izdvajamo gradsku luku, srednjovjekovnu Uskočku ulicu, ostatke ckve sv. Franje, uskočki mauzolej, grobnicu obitelji Frankopan te palaču Carine iz 18. stoljeća u kojoj se nalazi župni dvor, te su tamo smješteni biskupski i kaptolski arhiv, knjižnica te zbirka sakralne umjetnosti od 13. do 20. stoljeća.

Danas je Senj moderno urbano središte u kojem se između ostalog održavaju i noge kulturne manifestacije od kojih izdvajamo zimski i ljetni karneval te smotru dalmatinskih klapa. Od kulturnih utanova koje djeluju u gradu izdvajamo Gradski muzej koji ima svoje sjedište u gotičko-renesansnoj palači Vukasović, a u njemu se nalaze zbirke arheoloških nalaza, lapidarij, te povijesna, prirodoslovna i hidroarheološka zbirka. Od brojnih gradskih sportskih klubova izdvajamo nogometni klub Nehaj te ženski rukometni klub Senia.  

Istarska županija

Istarska županija je naša najzapadnija županija koja svojim najvećim dijelom obuhvaća područje Istarskog poluotoka. Županija se sastoji od deset gradova i trideset i jedne općine, a glavno administrativno središte županije je grad Pazin. Osim Pazina, u nastavku teksta detaljnije ćemo se osvrnuti i na ostale gradove Županije; Pulu, Poreč, Buje, Buzet, Labin, Novigrad, Rovinj, Umag i Vodnjan. Županija se istiće blagom mediteranskom klimom i vegetacijom, predivnim morem, te poznatim prirodnim rezervatima kao što su Nacionalni park Brijuni i Park prirode Učka.

Na području Županije postoje dokazi o obitavanju ljudskih zajednica još u vrijeme prapovijesti, a činjenica da su Istarski poluotok još stari Rimljani nazivali „terra magica“ (što znači čarobna zemlja), svjedoči o tome kako je ovaj prostor oduvijek bio vrlo pogodan za život. Sam naziv Istre potječe od ilirskog plemena Histra, koji su ovdje živjeli sve do 177. godine kada ih pokoravaju Rimljani. Nakon Rimljana Istru u 5. stoljeću zauzimaju Langobardi i Goti, da bi već krajem 6. stoljeća ovdje Hrvati počeli graditi svoja prva naselja. Tijekom 8. stoljeća Istru zauzimaju Franci, a od 13. do 18. stoljeća slijedi period Mletačke vladavine. Od kraja 18. pa do početka 20. stoljeća, Istra je uz kratkotrajnu Francusku vladavinu (1805.-1813.) bila dio Habsburške Monarhije. U razdoblju od 1920. do 1943. Istra je po Rapalskom ugovoru pripala Italiji da bi nakon drugog svjestkog rata bila priljučena Hrvatskoj unutar Jugoslavije. Krajem prošlog stoljeća, Istarski poluotok svojim najvećim dijelom pripada Istarskoj županiji unutar Republike Hrvatske.

Važno je spomenuti kako su tijekom povijesti u Istri živjeli ili samo boravili mnogi poznati ljudi od koji valja svakako istaknuti pjesnika Dante Alighieria te poznatog irskog pisca Jamesa Joycea. Također, važno je istaknuti kako su brojne prirodne ljepote u kombinaciji s bogatim kulturnim nasljeđem utjecale na to da Istra danas predstavlja najznačajniju i najposječeniju turističku destinaciju u Hrvatskoj.

Pazin

Pazin je administrativno središte Istarske županije. Smjestio se u samom središtu Istarskog poluotoka, a okružuju ga brda. Stari dio grada nalazi se na brdu visokom 130 metara iznad ponora po imenu Pazinska jama u koji ponire potok Pazinčica, a samo ponor predstavlja jedinstveni spomenik prirode istarskog krša. Zahvaljujući svom položaju u središtu Istre, Pazin je ima kontinentalnu klimu s vrućim ljetima. Također, zbog povoljnog položaja grad je cestovno povezan sa svim istarskim gradovima te upravo kroz njega prolazi i Istarski ipsilon koji preko tunela Učka povezuje Pazin s Rijekom i ostatkom Hrvatske.

Pazin se prvi puta spominje krajem 10. stoljeća u ispravi cara Otona izdanoj u Veroni, kao Pazinska utvrda tj. catrum Pisinum. Tijekom 12. stoljeća grad je bio središte Pazinske knežije kojeg krajem 14. stolježa nasljeđuju Habsburgovci koji grad daju u feud raznim obiteljima od kojih je posljednja bila krajem 18. stoljeća obitelj Montecuccoli. Od prve polovice 19. stoljeća, Austrija je odredila da Pazin bude upravno središte Istre, a krajem istog stoljeća u gradu je otvorena i prva hrvatska gimnazija u Istri, Narodni dom i Čitaonica, zbog čega je grad postao jedno od središta hrvatskog narodnog preporoda. Za vrijeme II. svjetskog rata Pazin je nažalost teško stradao u bombardiranju, da bi konačno nakon kapitulacije Italije 1943. godine bio vraćen Hrvatskoj unutar Jugoslavije. Iako je nakon osamostaljenja Hrvatske 1991. Pazin ekonomski zaostajao za Pulom postao je središtem Istarske županije iz povijesnih razloga. Zbog bogatog kulturnog nasljeđa, prelijepe prirode te povoljnog prometnog položaja, Pazin se danas sve više okreće ka razvoju turizma.

Od brojnih kulturnih zamenitosti u Pazinu svakako najpoznatiju predstavlja gradski Kaštel, sagrađen na litici iznad Jame koji se spominje još u 10. stoljeću, da bi svoj konačni izgled dobio tek u 16. stoljeću, te danas predstavlja jedan od najljepših i najočuvanijih kaštela u Istri. Važno je spomeuti kako je Pazin privlačio mnoge umjetnike od kojih su svakako najpoznatiji Jules Vern i Vladimir Nazor. Od kulturnih spomenika u gradu još valja spomenuti župnu crkvu sv. Nikole koja se spominje još u 13. stoljeće te se ističe vrsnim freskama mrmornim oltarima, i orguljama. Od sakralnih objekata u gradu još valja izdviti Franjevačku crkvu s kasnogotičkim svetištem iz 15. stoljeća. Od kulturnih ustanova koje djeluju u gradu svakako moramo spomenuti Etnografski muzej Istre koji je smješten u samom Kaštelu, a u kojem se nalazi enografska zbirke te zvona s istarskih crkava.

Pazin danas predstavlja moderno županijsko središe u kojem djeluju jedna osnovna škola te gimanazija i strukovna škola. Zbog svog povoljnog položaja u gradu se razvije tranzitni turizam, ali i lovački turizam čiji razvoj potiče lokalno lovačko društvo „Vepar“. Turističku atrakciju u gradu predstavlja i zgrada u kojoj je početkom 20. stoljeća živio književnik Vladimir Nazor, te Spomen-dom sjedinjenja i slobode koji postoji kao sječanje na Sabor održan u Pazinu 1943. na kojem je donesena odluka o sjedinjenju Istre s Hrvatskom. Također, danas se sve više u okolici Pazina kao i u cijeloj kontinentalnoj Istri razvija seoski turizam. Od sportskih klubova u gradu izdvajamo karate klub Pazin, boćarske klubove „Kamen“, „Reginex“ i „Usluga“. Najvažnije kulturne manifestacije u gradu predstavljaju festival fantastike i znanstvene fantastike po imenu Istrakon, te književno-kulturološki festival Dani Julesa Verna, koji su posvećeni poznatom piscu znanstvene fantastike.     

Pula

Pula je najveći grad i luka Istarske županije, koji se smjestio na jugozapadnom dijelu istarskog poluotoka. Također, grad se nalazi u unutrašnjem dijelu zaljeva koji je podjeljen trima otocima na tri lučka bazena. U Puli se nalazi najveća i najvažnija luka u Istri, koja zbog svog smještaja u zaštićenom Pulskom zaljevu, predstavlja jednu od najboljih prirodnih luka na Jadranu. Grad je od davnina imao važnu stratešku, ali i administrativnu i gospodarsku ulogu u Istri, št i ne čudi jer se u Puli od starine njeguje vinarstvo, ribarstvo, brodogradnja i turizam. Pula sa svojom okolicom danas broji više od 90 tisuća stanovnika, zbog čega je svrstana na deveto mjesto po broju stanovnika u Hrvatskoj.

Iako na području grada postoje dokazi o obitavanju ljudskih zajednica još iz perioda neolitika, najranija naseljavanja današnjeg grada bilježe se u 10. stoljeću prije Krista, a prvo naselje je osnovala drevno ilirsko pleme Histra koje je u to vrijeme naseljavalo čitav istarski poluotok. Kasnije se u gradu bilježi prisutnost grčke kulture iako tek potkraj 1. st. pr. Kr. u Puli, kao i na području cijelog istarskog poluotoka, započinje period rimske kolonizacije, tako da grad već 43. godine pr. Kr. stiče status rimske kolonije. U to je vrijeme Pula brojala 30 tisuća stanovnika te je postala važna rimska luka, a ostaci tih vrema danas su vidljivi amfiteatar, trijumfalni luk, hram, vodovod i kanalizacija, gradska vrat i forum. U 5. stoljeću grad postaje sjedištem biskupa, a nakon pada Zapadnog Rimskog Carstva čitavu regiju i grad osvajaju nakratko Ostrogoti, nakon čega je od 6. do 8. stoljeća Pula došla pod Ravenski egzarhat kada se razvija u glavnu luku Bizantske mornarice. Od 8. stoljeća grad je u sastavu franačke države, da bi mjenjajući razne vladare početkom 13. stoljeća došao u posjed akvilejskog patrijarha. Od prve polovice 14. stoljeća Pula pada pod vlast Mletačke Republike sve do njenog pada krajem 18. stoljeća. Osim kratkotrajnog razdoblja francuske vladavine od 1805.-1813. godine, Pula je sve do 1918. bila u sastavu Austro-Ugarske. Važno je istaknuti kako je Pula za vrijeme austrijske vladavine postala glavna austrijska ratna luka, zahvaljući ponajviše izgradnji brodogradilišta 1886. godine. Razvoj trgovine i gospodarstva u gradu nastavlja se i potkraj 19. stoljeća. Na kraju II. svjetskog rata, Pula je završila pod talijanskom okupacijom 1918., a Rapalskim ugovorom 1920. službeno je pripala Italiji sve do pada Italije 1943. godine kada grad zaposjedaju njemačke trupe. Konačno, 1947. godine Pula je vraćena Hrvatskoj unutar Jugoslovije, da bi nakon raspada Jugoslavije 1991. Pula postala ostala dijelom samostalne Hrvatske.

Zbog svog prebogatog kulturnog nasljeđa, za Pulu se može reći da je svojevrsni grad muzej. Upravo zato bilo bi nemoguce na ovim stranicam nabrojati sve vrijedne povijesne građevine i mjesta, zbog čega ćemo spomenuti samo one najpoznatije. Pula je svakako najprepoznatljivija po svojoj Areni, to jest, po rimskom amfiteatru iz 1. stoljeća, koji je po svojoj veličini šesti u svijetu, te predstavlja jedn od najbolje očuvanih amfiteatara antike uopće, i danas se koristi za razne kulturne manifestacije. Od rimskih građevine u grada valja još spomenuti i Slavoluk Sergijevaca te Hram Rome i Augusta iz 1. stoljeća. Osim Hrama, sredin