Pojam migracije, međutim, nije ograničen isključivo na geografsku selidbu u nove fizičke prostore ponukanu ekonomskim, političkim ili povijesnim motivima. U konceptualnom smislu, selidba brojnih ekonomskih, društvenih i privatnih aktivnosti na Internet snažno podsjeća na doba velikih zemljopisnih otkrića. Suvremene migracije, međutim, nisu temeljene niti u brodovima ni u karavanama. Na putu u informacijsko društvo, uloga škole važnija je no ikada.
U ovom kontekstu, “pioniri” i “utemeljitelji” poput Billa Gatesa i Stevea Jobsa stvaraju nove virtualne “svjetove” napučene “digitalnim urođenicima” i “digitalnim pridošlicama” (Prensky, 2005a i 2005b), koji su odvojeni od ostatka populacije pomoću “digitalne razdjelnice” (Jandrić i Boras, 2012). Tehnologije stvaraju društvene odnose moći posve nalik tradicionalnim kolonijalnim uzorima. Prefiks e- u riječima e-obrazovanje, e-uprava i e-zdravstvo izravno označava “naprednije”, “sofisticiranije” i “civiliziranije” načine društvene organizacije, dok se njihovi predinformacijski prethodnici nazivaju “zastarjelima”, “primitivnima”, ili u najboljem slučaju “konzervativcima” (Zemsky i Massy, 2006). U virtualnim svjetovima Interneta, stvaranje i prenošenje znanja i vještina jedini su putovi do napretka pojedinca i do postizanja veće društvene pravednosti kroz izjednačavanje razlika u mogućnostima.
Danas, čovječanstvo polako ali sigurno kolonizira beskrajne vrle nove internetske svjetove – tijelom uronjeni u realnost, sve više vremena provodimo u informacijskoj virtualnosti. Kruha ispečenog u virtualnim pećnicama nikad se nećemo najesti, a trava na našim ekranima nikad neće biti tako meka kao ona ispred naših kuća i nebodera. Usprkos nedostacima, virtualni svjetovi većini čovječanstva ubrzano postaju i radna soba, i nogometno igralište, i mjesto za susrete s obitelji. Migracija iz realnosti u virtualnost ponukana je istom povijesnom nužnošću kao i osvajanje Amerike, Australije ili Mjeseca – nove svjetove ne osvajamo jer su bolji od ovih u kojima živimo, već radi iskonske ljudske potrebe za osvajanjem nepoznatog.
Što ponijeti u naseljavanje virtualnosti?
Povijest je najbolja učiteljica života, stoga je analizu odgoja i obrazovanja u eri kolonizacije virtualnosti posve primjereno započeti u eri Velikih geografskih otkrića. U slobodnoj interpretaciji, Waitsova metafora s početka ovog članka sastoji se od dvije komponente. Sjemenke predstavljaju svo biološko naslijeđe – ljudsko, životinjsko i biljno – koje čovjek nije u stanju proizvesti rukama ili strojem već se prenosi razmnožavanjem. Pjesme pak predstavljaju ukupnost ljudskog znanja, običaja i stavova, odnosno sveukupno naučeno ljudsko naslijeđe. Naravno, Waitsov opis odnosi se na vrijeme kada su prvi doseljenici pristigli u neistražene fizičke i kulturne prostore američkog Divljeg zapada, a njihove jedine poveznice sa Starim svijetom nalazile su se u njihovim sjećanjima i putnim torbama.
Međutim, svijet Buffalo Billa, Butch Cassidya, Pata Garretta i Wyatta Earpa odavno je nestao. U suvremenom svijetu gdje su sve vrste dokumentirane, sve zemlje kartografirane, i gdje “odgovor na ultimativno pitanje Života, Svemira i Svega” (Adams, 2004) tražimo pomoću ogromnog gutača struje pod nazivom Veliki sudarač čestica, fizički bijeg iz globalne društvene i tehnološke realnosti je nemoguć. Naravno, uvijek možemo pronaći nekakvu zamjenu. Primjerice, danas je lakše no ikada zapakirati torbu s alatima i oružjem, preletjeti pola svijeta, i naseliti neki od posljednjih ostataka netaknute prirode poput Amazone. Lako je zamisliti naslove na stranicama Vašeg omiljenog internetskog portala: Senzacija! Profesor e-obrazovanja i umjetnica pretvorili se u divljake! Ekstra! Intervjui s njihovim obiteljima!
U post-McLuhanovom globalnom selu (1962), međutim, sposobnost da preživimo neovisno od civilizacije ne implicira stvarnu neovisnost od civilizacije. Prije ili kasnije, aktivnosti naših neustrašivih lovaca i sakupljača neminovno će završiti na Google Earthu ili nekom drugom alatu dizajniranom za informiranje i zabavu. Kako bi prilagodili Waitsovu metaforu na kontekst suvremenog odgoja i obrazovanja, treba nam dodatni sastojak koji predstavlja suvremenost. U kontekstu virtualnosti, stoga, tradicionalne kolonijalne principe uranjamo u sveprisutnu maglu koja predstavlja umreženo društvo (Van Dijk, 1999; Castells, 2003), i u kojoj se “informacijske i komunikacijske tehnologije koriste kako bi promovirale veze: između jednog učenika i drugih učenika, između učenika i nastavnika, između učeće zajednice i njenih resursa” (Goodyear, Banks, Hodgson and McConnel, 2004: 1).
Digitalni život starih metafora
Svojom izravnošću i jednostavnošću, metafora kolonizacije virtualnosti šalje nekoliko važnih poruka. Era informacijskih i komunikacijskih tehnologija dobrano je uzdrmala sve pore tradicionalnog društva, no sjemenke i pjesme i dalje predstavljaju važnu popudbinu koja povezuje prošlost, sadašnjost i budućnost. Odgoj i obrazovanje temeljne su ljudske funkcije, koje podjednako čine čovjekov život u igluima, pećinama, zemunicama, kolibama, trgovačkim centrima i najvišim neboderima. Prilikom institucionalizacije ovih funkcija potrebno je dobro promisliti koje pjesme i sjemenke treba zadržati, a koje aspekte pak treba odmijeniti naprednijima ili naprosto ukinuti. Na ovaj način dolazimo do novog opisa potrebe za postizanjem ravnoteže između kontinuiteta i promjene, koja čini osnovu suvremene teorije kurikuluma (Tyack i Cuban, 1997).
Naravno, sjemenke i pjesme pripadaju u umjetnički svijet metafore, i metodološki nisu u stanju pružiti izravne odgovore na pitanja teorije i prakse odgoja i obrazovanja. Međutim, veze između općeg i posebnog, urođenog i naslijeđenog, ljudskog i tehnološkog čine vječne dihotomije koje je uvijek iznova potrebno prilagoditi duhu vremena i kontekstu svake pojedine odgojno-obrazovne situacije. Čvrsto uronjena u konceptualni okvir kritičke teorije, metafora migracije odgovara suvremenom odnosu između odgoja, obrazovanja i tehnologija na dva načina: prvo, ona se sastoji od teoretskih i praktičnih istraživanja obrazovnih pitanja u umreženom društvu, te drugo – ona predstavlja aktivne napore za poboljšanje ovog odnosa ili put u pravednije društvo.
Digitalni postkolonijalizam
Čovječanstvo se ponovo nalazi u prijelomnom povijesnom trenutku. Prije nekoliko stoljeća osvajali smo druge kontinente, prije nekoliko desetljeća nestrpljivo smo gledali slijetanje prvog čovjeka na Mjesec, a danas osvajamo virtualne svjetove Interneta. Inspirirani podudarnošću između jezika tradicionalne (post)kolonijalne teorije i često korištenih izraza koji opisuju društvene utjecaje informacijskih i komunikacijskih tehnologija, ove procese odlučili smo detaljno opisati kroz razvoj novog istraživačkog pristupa pod nazivom Digitalni postkolonijalizam.
Pred-informacijsko društvo povezano je s informacijskim na samo jedan način: kroz stvaranje i prenošenje znanja i vještina. Stoga, suvremeni odgojno-obrazovni sustavi imaju centralnu ulogu u procesima povezivanja starog i novog, ljudskog i tehnološkog, koji čine osnovu konstantne re-kreacije društva u kojem živimo. Digitalni postkolonijalizam može se lako primijeniti na analizu društvenih kretanja u područjima od ekonomije do umjetnosti, no svaki od tih opisa u sebi mora sadržavati elemente odgoja i obrazovanja. Na ovaj način, digitalni postkolonijalizam nedvosmisleno ukazuje na važnost društvene uloge suvremene škole i na neminovnost njene duboke integracije s informacijskim i komunikacijskim tehnologijama.
Uspješnost Waitsove metafore jasno pokazuje da se dobre ideje pretjerano ne obaziru na povijesna ograničenja. Odjevene u novo digitalno ruho, tradicionalne metafore i istraživačke metodologije dobivaju novi život u kontekstu suvremenog društva te postaju jednako relevantne kao i nekada. Kolonizacija Novog svijeta bila je popraćena velikim brojem nepravednih praksi poput ropstva i smještanja domorodačkog stanovništva u rezervate – tko zna, možda učenjem iz povijesnih primjera možemo izbjeći njihovo ponavljanje u kolonizaciji virtualnosti. Povijest je istinska učiteljica života u svim područjima ljudskih aktivnosti, pa tako i u području odgojno-obrazovnih primjena informacijskih i komunikacijskih tehnologija.
Ovaj članak nastao je u okviru istraživačkog projekta Digitalni postkolonijalizam voditelja Petra Jandrića i Ane Kuzmanić. Prezentirane ideje djelomično su obrađene u Jandrić, P. (2013). Kolonizacija virtualnosti. Školske novine, LXIV(41-2), te u nekoliko publikacija koje se u vrijeme pisanja ovog članka nalaze u različitim fazama objavljivanja.
Autori zahvaljuju Sarah Hayes sa Sveučilišta Aston u Birminghamu na dragocjenim komentarima i sugestijama koje su pomogle u razvoju ideje digitalnog postkolonijalizma.
Dr. sc. Petar Jandrić
Mr. sc. Ana Kuzmanić
Literatura
Adams, D. (2004). Vodič kroz galaksiju za autostopere. Zagreb: Zagrebačka naklada.
Castells, M. (2003). Internet Galaksija: Razmišljanja o Internetu, poslovanju i društvu. Prvo izdanje. Preveo N. Dužanec. Zagreb: Naklada Jesenski i Turk.
Goodyear, P.; Banks, S.; Hodgson, V. i McConnell, D. (Ur.). (2004). Advances in Research on Networked Learning. Dordrecht: Kluwer.
Kuzmanić, A. i Jandrić, P. (2014). Internetska istraživanja i postkolonijalna metodologija: izazovi i mogućnosti. U J. Žiljak Vujić(Ur.), Knjiga radova sa međunarodnog znanstvenog skupa Tiskarstvo & Dizajn 2014.
McLuhan, M. (1962). The Gutenberg galaxy: the making of typographic man. London: Routledge & Kegan Paul.
Tyack, D. i Cuban, L. (1997). Tinkering toward Utopia: A Century of Public School Reform. Cambridge, Massachusetts and London, England: Harvard University Press.
Van Dijk, J. (1999). The Network Society (1st ed.). London: SAGE.
Waits, T. [Delluvian]. (2001, April 24). ASCAP Awards 2001 [Video file]. Preuzeto 1. ožujka 2014. sa http://youtu.be/qEyPhm98WaE.
Zemsky, R. i Massy, W.F. (2006). Ometena inovacija – Što se dogodilo e-learningu i zašto. Edupoint, 5(47).
