Parapsihologija

Telepatija je komuniciranje mislima, umjesto riječima ili gestama. Telekineza ili psihokineza je sposobnost utjecanja na predmete, njihova savijanja ili pomicanja samo snagom uma. Parapsihologija je znanstvena disciplina koja proučava pojave i zbivanja koji se ne mogu objasniti zakonima suvremene fizike, biologije ili psihologije. Temeljna postavka parapsihologije jest da ne postoji čvrsta granica između objektivnog i subjektivnog doživljavanja svijeta.

Objektivni doživljaj označava viđenje „stvarnih“  materijalnih zbivanja oko nas, a subjektivni doživljaj ono što svatko od nas zamišlja. Istraživanja su pokazala da neki događaji ne pripadaju čvrsto niti u jednu od ovih kategorija, i u znanosti se nazivaju anomalijama budući da ih je teško znanstveno pojasniti. Ove anomalije općenito se grupiraju u tri kategorije: vanosjetilni doživljaji, psihokineza i pojave postojanja nakon biološke smrti.

Vanosjetilni doživljaj stručni je naziv za sve pojave doživljavanja stvarnosti bez korištenja pet osnovnih čula – okusa, mirisa, dodira, vida i sluha. Ovakve informacije nisu nužno povezane sa sadašnjim događajima, već se često odnose na davnu prošlost ili neposrednu budućnost.  
Psihokineza podrazumijeva sposobnost utjecanja na materijalne predmete snagom uma, bilo da ih se pomiče ili im se mijenja oblik. Osobe koje mogu primati i odašiljati telepatske i telekinetičke signale često se nazivaju medijima (lat. medium, sredstvo, posrednik, srednji). Vanosjetilni se doživljaj u narodu nazivao i šestim čulom, a zajednički naziv za parapsihološke pojave je i psi-fenomeni.

Telepatija

Riječ telepatija potječe od grčkih riječi tele (udaljen, dalek) i pathe (osjećaj). Francuski istraživač Fredric W.H. Myers prvi je upotrijebio riječ telepatija 1882. godine, na skupu Društva na psihološka istraživanja, uz objašnjenje da ona najbolje opisuje pojavu koju su dotad nazivali čitanjem misli.

Posebnu sposobnost telepatskog komuniciranja kod svojih su pacijenata bilježili brojni psiholozi i psihijatri, među kojima i slavni Sigmund Freud. On je smatrao da je telepatija pradavna čovjekova sposobnost, koja je evolucijom potisnuta i može se pojaviti samo pod određenim uvjetima. Nasuprot tomu, Carl G. Jung, poznati psihijatar s početka dvadesetog stoljeća, smatrao je da je ova pojava izrazito značajna u ljudskoj komunikaciji. Jung je čak iznio teoriju po kojoj društva funkcioniraju i usklađuju se u svom djelovanju upravo zahvaljujući telepatiji.

Istraživanja telepatije

Telepatija je prvi psihofenomen koji je postao predmetom znanstvenim istraživanja. Početni testovi bili su jako jednostavni – „pošiljatelj“ bi pokušao „primatelju“ poslati informaciju o nekom dvoznamenkastom broju. Pritom bi pošiljatelj bio u jednoj, a primatelj u drugoj prostoriji. Francuski je fiziolog Charles Richet u istraživanja telepatije uveo i statističku vjerojatnost, čime su ova znanstvena istraživanja postala međusobno usporediva.

Istraživanja su pokazala da se telepatija najčešće javlja u stresnim i iznimnim situacijama među bliskim prijateljima i članovima rodbine.
Obično se manifestirala tako da je jedna osoba postala „svjesna“ opasnosti u kojoj se druga osoba nalazi, bilo tako što je usnila san ili „vidjela“ djeliće događaja koji se još nije zbio. Osoba koja „vidi“ prenosi potom svoje misli osobi koja je u opasnosti, te ovakva „informacija“ može utjecati na promjenu tijeka zbivanja. U narodnim se predajama ovakav vid telepatije naziva i predosjećanje, a u psihološkim su istraživanjima upravo ovakvi slučajevi telepatije najčešći.

Prema tvrdnjama istraživača, telepatija je usko povezana s emocionalnim stanjem osobe. Žene su češći primatelji od muškaraca, što psiholozi povezuju s njihovom većom osjećajnošću i činjenicom da se žene više oslanjaju na intuiciju od muškaraca. Najrjeđe se telepatska komunikacija događa među starijim osobama. Novija su istraživanja pokazala da se prilikom telepatskih iskustava mijenjaju i neki fiziološki elementi u čovjekovu organizmu. Tako je zabilježeno povećanje produkcije crvenih krvnih zrnaca te promjene moždanih valova „primatelja“. Neki lijekovi i tvari mogu potaknuti telepatske sposobnosti, što se tumači njihovim djelovanjem na živčani sustav i povećanjem proizvodnje adrenalina u organizmu.

Rhineovi eksperimenti

Najznačajnija istraživanja na polju telepatije proveli su Joseph Banks Rhine, američki sveučilišni profesor sa Sveučilišta Duke, i njegove supruga Louisa. Svoje su eksperimente Joseph i Louisa započeli 1927. godine, a radili su s posebnim kartama koje su po svom asistentu Karlu E. Zeneru nazvali „Zenerove karte“. Na kartama su bili otisnuti različiti znakovi – petokraka zvijezda, krug, kvadrat, križ i tri valovite crte.

Dvadeset i pet ovakvih karata poslagalo bi se u pet redov. Pred njih bi sjeo „pošiljalac“ telepatske poruke i uporno promatrao jednu od karata. U drugoj sobi sjedio je „primalac“ i pokazivao simbol u koji je po njegovu mišljenju „pošiljalac“ gledao.
Po zakonu slučajnosti, običnim pogađanjem može se u prosjeku postići pet od 25 mogućih pogodaka.

Dakle, ukoliko bi ispitanik pogodio pet od 25 karata, to se smatralo čistom slučajnošću. No, neki su ispitanici točno pogodili čak 18 karata, te su Rhine i njegovi suradnici to objasnili postojanjem parapsiholoških sposobnosti. Najuspješniji među ispitanicima-telepatima bio je Rhineov student Linzmayer. Ovi su prvi pokušaji naišli na oštru osudu znanstvene javnosti. Rhine naime nije pružio statistički dobro utemeljeno objašnjenje, čime je navukao bijes matematičara te niza znanstvenika koji su provodili eksperimente u laboratorijskim uvjetima.

Kod ovakvih je istraživanja nemoguće ispitanike testirati pod istim uvjetima, što je preduvjet za znanstvenu utemeljenost nekog istraživanja. Naime, kako je temeljna postavka parapsihologije da su sve pojave vezane uz osobni doživljaj ispitanika, dvije različite osobe će isti laboratorijski prostor doživjeti drugačije, i samim time rezultati njihova testiranja postaju neusporedivi. U posljednje se vrijeme za ova testiranja sve više koriste računala i računalne igre, a ispitanik pritom pokušava pogoditi koju će kartu računalo pokazati kao sljedeću.

Psihokineza ili telekineza

Pojam psihokineza potječe od grčkih riječi psyche (duh, život, duša) i kinein (pomicati). Sama pojava psihokineze, ili kako je često nazivaju telekineze, zabilježena je u gotovo svim narodima svijeta, još od pradavnih vremena. Najpoznatiji telekinezisti bili su D. D. Home, poznat po sposobnosti levitacije, te Rudi Schneider koji je moga materijalizirati i pomicati predmete.
Od kraja tridesetih godina prošlog stoljeća psihokineza je postala najviše istraživano područje parapsihologije, ponajviše u SAD-u i bivšem SSSR-u. Iako su ovaj fenomen istraživali brojni znanstvenici, dokazi i dalje ostaju samo površni. Najveće su zamjerke ovim istraživanjima da nisu sistematski praćena i nemaju statističku potvrdu.

Rhine je u svom laboratoriju vršio pokuse i iz psihokineze, testirajući sposobnost utjecanja na ishod bacanja kockica. Pri bacanju dviju običnih kockica svaki je ispitanik unaprijed trebao reći koji će broj kockica pokazati.
Kako i pri ovom eksperimentu postoji jednostavna statistička zakonitost mogućnosti pogotka. Rhine je proizvoljno odredio granicu na kojoj pogodak prestaje biti puka sreća i postaje očitovanje sposobnosti. Nažalost, granica nije bila statistički opravdana i ovaj je eksperiment bio javno osuđivan. Nakon što je napustio Sveučilište Duke 1965. godine, Rhine je osnovao vlastiti Institut za istraživanje prirode čovjeka. Od tog se vremena parapsihologija počela značajnije pojavljivati na sveučilištima i u znanstvenim krugovima.

Rhine je odmah objavio svoje rezultate iz nekoliko razloga: psihokineza je u to vrijeme (1934. godina) bila prilično ozloglašena, nije imao potvrdu objektivnosti i nije mogao kontrolirati uvjete svojih eksperimenata. Kad ih je konačno objavio, Rhine je u svom radu tvrdio da psihokineza nema nikakve veze s aktivnostima u mozgu ili s uobičajenim zakonima mehanike. Umjesto toga, riječ je o nematerijalnoj sili kojom um nadvladava tvar, i koja se ne može mjeriti niti je mogu objasniti fizičari. U tom je radu Rhine povezao telepatiju i psihokinezu, tvrdeći da je telepatija nužan dio psihokineze koji se mora u točno određenom trenutku „uključiti“ u pomicanje predmeta. Ovaj je rad podigao silnu prašinu, no Rhineov je rad označio početak sustavnih istraživanja psihokineze.

Istraživanja

Istraživanja su se posebno zahuktala nakon 1945. godine. Psihokineza je podijeljena na makro i mikro psihokinezu odnosno na vidljive i nevidljive učinke. Krajem šezdesetih fizičar Helmut Scchmidt osmislio je način mjerenja mikro-psihokinetičkih učinaka. Konstruirao je poseban uređaj za bacanje novčića i tražio od ispitanika da predvide rezultate bacanja. Ovaj je uređaj bio preteča generatora slučajnih brojeva koji su se kasnije koristili u računalnoj industriji. Schmidt je eksperimentirao i na psihokinetičkim sposobnostima životinja, a i danas se u sličnim eksperimentima koriste njegove upute.

Među najpoznatijim makro-psihokinetičkiim događajima bio je i tzv. Gallerov učinak. Uri Geller prvi put je svoju telekinetičku sposobnost otkrio pomoću sata koji mu je očuh poklonio kad je krenuo u školu.
Dok ga je jednog dana intenzivno promatrao primijetio je kako se kazaljke sve brže kreću. S 13 godina Uri je počeo ovladavati svojim moćima. Koncentriravši se mogao je čitati misli marljivih učenika kad su pisali školske zadaće.

Uri je svoju sposobnost odlučio unovčiti pa je 1972. godine krenuo na turneju po Njemačkoj. Sudjelovao je u nizu televizijskih emisija i zadivljivao gledatelje sposobnošću savijanja metala. Gellerove su se moći činile tako velikima da su neki gledatelji tvrdili da su neki gledatelji tvrdili da se modificirao i namještaj u njihovim domovima daleko od TV studija. Ipak, Geller nije mogao ponoviti svoj učinak u laboratorijskim uvjetima.

Rusi su svog najpoznatijeg psihokinezista otkrili svijetu 1968. godine. Nina Kulagina, domaćica iz tadašnjeg Lenjingrada (danas Sankt Peterburg), pokazala je kako pomiče predmete različitih veličina i oblika, mijenja smjer kretanja predmeta koji su već u gibanju i mislima ostavlja otiske na fotografskom filmu.

Iako psihokinezu znanstvenici ne priznaju, mnogi parapsiholozi vjeruju da su eksperimenti provedeni u strogo kontroliranim uvjetima ovaj dio parapsihologije učinili najbližim znanosti.

Parapsihologija danas

Mnogi znanstvenici na parapsihologiju gledaju s velikom skepsom jer se u današnje vrijeme, mahom zahvaljujući televizijskim emisijama, taj pojam dovodi u vezu s različitim rubnim područjima znanosti, lovom na izvanzemaljce i pseudoznanošću.

Iako parapsiholozi sve češće u svojim istraživanjima koriste znanstvene metode, ovo polje djelatnosti ima nekoliko osnovnih nedostataka u znanstvenom pogledu. Prije svega, rijetko se koji psi-fenomen može replicirati, što je jedan od osnovnih zahtjeva znanstvenog istraživanja.

Znanstveni nedostaci

Parapsihološke sposobnosti oduvijek su zanimale čovjeka i danas su gotovo dio svakodnevice. Prema nekim istraživanjima, 1987. godine je čak 67% stanovništva SAD-a vjerovalo da je iskusilo neki oblik vanosjetilnog događaja. Iako nema znanstvenu potporu, parapsihologija iz dana u dan sve više dobiva na popularnosti.

Tekst je izvorno objavljen u 57. broju časopisa Drvo znanja i nije ga dopušteno prenositi.