Priča o postanku čovjeka (prvi dio)

Ljudi su od davnina tragali za odgovorima o nastanku svijeta, podrijetlu čovjeka i njegovom mjestu u svijetu koji ga okružuje. U vremenima prije razvoja moderne znanosti, odgovore su tražili u različitim vjerovanjima i religijama.

Već od antičkog doba pronalazimo pokušaje objektivnog pristupa proučavanju svijeta u djelima grčkih filozofa poput Talesa i Aristotela.

Dok su stari Grci u pravilu odgovore na svoja pitanja pronalazima u brojnim mitovima, Tales je u 6. stoljeću prije nove ere prvi pokušao logično tumačiti svijet, čime je napravio otklon filozofije od mitologije i religije. Aristotel je u 4. stoljeću prije nove ere proširio osnovnu Talesovu ideju i tražio prirodna objašnjenja i uzoke, ne zadovoljavajući se mitološkim pojašnjenjima prirodnih procesa. Autor je mnogih djela o živome svijetu, poput onih o osnovama biologije životinja, životinjskom fiziologijom te komparativnom anatomijom. Aristotel je tražio racionalna objašnjenja za prirodne fenomene, ne oslanjajući se više na mitologiju. Zanimljivo je da je Aristotel bio učitelj Aleksandra Velikog, što govori o njegovoj važnosti na području razvoja znanstvene misli.

Rimski se mislioci nadovezuju na grčke ideje, a jedan od najvažnijih bio je Plinije Stariji. U svom je opsežnom djelu „Historia naturalis“ ponudio pregled ranijih razmišljanja o kozmografiji, zemljopisu, etnografiji, biologiji, poljoprivredi, medicini, mineralogiji, umjetnosti itd. te se smatra prvim enciklopedijskim djelom na europskom prostoru. Kad je kršćanstvo postalo službena religija Rimskog Carstva 380. godine, kršćanski je nauk preuzeo primat, zanemarujući antičke autore, nudeći svoje viđenje nastanka i oblikovanja svemira i svijeta. Vjerovanje da je vrhovno biće stvorilo svemir, Zemlju i čovjeka naziva se kreacionizam.

Ljudi u pravilu nisu propitkivali zakone koje je nametnula religija, sve do vremena europske renesanse koju je obilježio period otkrića i napredak znanosti. Od razdoblja renesanse (15. stoljeće) nadalje dolazi do snažnog jačanja znanosti i znanstvene misli, tako moramo spomenuti Carla Linnaeusa – začetnika taksonomije, francuza Georgesa Cuviera kao začetnika paleontologije i Chevaliera de Lamarcka koji je postavio temelje moderne evolucionističke misli svojim radovima u kojima pretpostavlja linearan razboj organizama i mogućnosti adaptivnih promjena.

Carl Linnaeus bio je švedski znastvenik 18. stoljeća koji se, za razliku od svoga oca pastora, posvetio studiju medicine. Bio je prvi znanstvenik koji je putem izučavanja komparativne biologije prihvatio klasifikacije živih bića, odnosno taksonomijom. Uveo je binominalni sustav prema kojem svaki organizam nosi dva imena, ime roda (Homo) i ime vrste (sapiens). Ipak, on nije bio evolucionist u punom smislu te riječi jer je vjerovao da je bog stvorio po jednu vrstu unutar svakoga roda, a prirodni su pritisci doveli do stvaranja novih vrsta. Smatrao je da će bolje razumijevanje živoga svijeta pridonijeti razumijevanju boga.

Do velike je prekretnice došlo u radu Charlesa Darwina, točnije, njegovom objavom djela „O podrijetlu vrsta posredstvom prirodne selekcije“ 1859. godine. Darwin je na svojim putovanjima uočio razlike među istim vrstama životinja i objasnio ih prilagodbom na različito okruženje te je prvi autor koji nam daje znanstveno objašnjenje evolucijskog procesa. Danas ga smatramo utemeljiteljem modernog evolucionizma.

Svima nam je poznat prikaz „hodajućeg čovjeka“ na kojem ljudski razvoj kreće od majmuna i potpuno je pravocrtan. Navedena je ilustracija, originalno nazvana „Road to Homo sapiens“, objavljena 1965. godine u ciklusu knjiga „Life Nature Library“. Zbog svog pojednostavljenog prikaza ljudske prošlosti, postala je omiljena u popularnoj kulturi, iako su znanstveni krugovi od samog izdavanja upozoravali na potencijalne poteškoće u razumijevanju evolucije na temelju navedenog prikaza.

postanak čovjeka

Slika 1 (preuzeta sa stranice https://earthsky.org/earth/evolution-not-straight-line/)

Iako je navedena slika možda najčešći prikaz ljudske evolucije, ona je pojednostavljen i u konačnici neispravan prikaz kako evolucija (u ovom slučaju čovjeka) i njeni procesi funkcioniraju. Iz prikaza bismo mogli zaključiti kako se čovjek razvio iz majmuna te je konačni oblik evolucijskog procesa, dok su ljudske vrste koje mu prethode primitivnije i nalazimo ih prije pojave modernih ljudi.

Već iz same analize slike možemo prepoznati nekoliko ključnih grešaka: majmun nije čovjekov predak, moderni ljudi nisu nužno konačni ishod evolucijskog procesa, a svakako nije vrsta koja je nastala nakon ranijih ljudskih vrsta.

Evolucija nije jednostavan, linearan proces. Osnovna je teza evolucije da su sva živa bića nastala od starijih oblika, s vremenom se prilagođavajući okolišu. Na evoluciju utječu mnogi čimbenici poput činjenice da se na jednom području rodi previše organizama, a zbog manjka resursa preživljava manji broj i dolazi do nadmetanja za resurse. Okoliš se mijenja i u toj borbi za preživljavanjem uspijevaju organizmi s boljom prilagodbom na okoliš koji svoje gene prenose na sljedeće generacije, a njihove osobine postaju dominantne u grupi. Evolucija je neprekidan proces koji oblikuje i današnje ljude, samo je vrlo spora iz perspektive trajanja ljudskog života pa te promjene ne primjećujemo odmah.

Evolucija čovjeka mnogo je kompleksniji proces od pukog uspinjanja majmuna na stražnje noge. Majmuni i ljudi nisu rodbinski povezani kao preci i potomci, oni su sestrinske grupe koje dijele zajedničke pretke, a razdvojene su prije otprilike 7 000 000 godina. Od tog se trenutka majmuni i ljudi razvijaju neovisno, a na svaku grupu utječu različite evolucijske sile.

Ljudi (hominini) započeli su svoj neovisni razvoj prije 7 000 000 godina s prvom otkrivenom vrstom koja je hodala na dvije noge – Sahelanthropus tchadensis (dobio je ime po državi Čad u kojoj je otkriven). Suvremene rekonstrukcije pokazuju da se izgledom nije puno razlikovao od majmuna, a upravo je dvonožan hod bio ono što ga je razlikovalo od sestrinskih majmuna i što je postavilo temelje za kasniji razvoj ljudi. U sljedećih nekoliko milijuna godina hominini su se mijenjali i evoluirali, nastajale su nove i izumirale stare vrste.

Prije otprilike 1 800 000 godina dolazi do razvoja roda Homo, odnosno vrste koju možemo smatrati pravim ljudima. Ti su ljudi napustili Afriku i osvojili Europu i Aziju. Na području Europe razvila se nova vrsta – Homo neanderthalensis, koji ju je naseljavao skoro 200 000 godina. Neandertalci su vrsta koja je kroz povijest izazivala najviše skandala i svađa u znanstvenim krugovima, uz koju se vežu brojni stereotipi, a njihovim ćemo se svakodnevnim životom, religijom i izumiranju baviti u narednim nastavcima.

 

Izvori:

  • Janković, I., Karavanić, I. Osvit čovječanstva. Počeci našega biološkog i kulturnog razvoja. Zagreb: Školska knjiga, 2009.
  • Težak-Gregl, T. Uvod u prapovijesnu arheologiju. Zagreb: Uvodi, 2011.
  • Internetska stranica www.enciklopedija.hr