Povod nekim pomorskim putovanjima i istraživačkim pohodima bile su priče o zemljama gdje se čisto zlato moglo naći poput kamenčića u pijesku. Neke velike države organizirale su pomorska putovanja iz strateških razloga, jer su tražile baze za svoje ratne brodove.
Jedan od naših najpoznatijih pisaca i intelektualaca A.G. Matoš napisao je kako su hrvatski pejzaži odraz njegove duše. Priznat ćemo svi mi koji smo čitali Matoša kako je njegova duša doista bila jako bogata o čemu svjedoče i brojne njegove predivne misli pretočene u djela.
Zasigurno ste na fizici učili ili ćete učiti sve o Einstenovoj teoriji relativnosti. No, kakva se osoba krije iza svjetski poznatog fizičara? Izuzetno zanimljiva osoba koja se nije bavila isključivo fizikom već je promišljala i o nizu problema s kojima se i danas susrećemo.
Vasco da Gama je bio portugalski istraživač i prvi Europljanin koji je plovio od Europe do Indije oko Afrike. Taj je pomorski pravac omogućio daljnja istraživanja i trgovinu koja je Lisabon učinila centrom europske trgovine mirodijama. Vasco da Gama se rodio oko 1469. godine u Sinesu u Portugalu.
Tisuće godine proganjanja vukova zbog suparništva u lovu i neosnovanog vjerovanja u njihovo ljudožderstvo ograničilo je nekoć najraširenije i najuspješnije velike grabežljivce na Zemlji na zabite šumske i planinske predjele. Inteligentan, okretan i prilagodljiv, vuk vjerojatno ima najširu prirodnu rasprostranjenost od svih živih sisavaca.
Brod „Terra Nova“ (Nova Zemlja) bio je kitolovac, ali kad se posljednjih tjedana 1910. godine probijao na jug olujnim oceanom bio je krcat zalihama hrane i opremom za članove britanske antarktičke ekspedicije. Na brodu se nalazila ekipa učenjaka koji su bili na putu u nepoznate ledene predjele na jugu Zemljine kugle, u namjeri da ih istraže.
Već prve karte obiju Amerika otkrile su da se obale Novog i Starog svijeta zapanjujuće dobro uklapaju jedna u drugu. Iz toga je poteklo pitanje: Jesu li ti odvojeni kontinenti nekoć bili spojeni? Sredinom 19. stoljeća znanstvenici su počeli slične fosile (okamine pradavnog života) otkrivati u stijenama međusobno vrlo dalekih kontinenata. Početkom 20. stoljeća američki je geolog Frank B. Taylor iznio misao da su kontinenti možda polagano otplovili jedan od drugog.
Na slavnim putovanjima u rasponu od Sjeverne Amerike do Konstantinopola, Vikinzi su pljačkali, osvajali i naseljavali se po mnogim zemljama svijeta. Europljani su stoljećima strepili pred «ljudima sa sjevera». Nakon pada Zapadnog Rimskog Carstva, Europu su zahvatili mnogi potresi. Neke od najtežih među njima izazvali su skandinavski narodi koji su u 8. stoljeću otpočeli dugotrajno pomorsko širenje. Ti su pomorci-ratnici ostali zapamćeni pod imenom Vikinzi i Normani.
Religija je starija od povijesti. Čini se da su i neandertalci pokapali svoje mrtve uz svojevrstan vjerski obred, a nakon što su oni izumrli, rani “moderni” čovjek je to nedvojbeno činio već od samog početka. Vjeruje se da su sjajne pretpovijesne špiljske slikarije u Altamiri i Lascauxu bile magično i vjerski povezane s lovom. Osim toga postoji i mnoštvo dokaza o postojanju kulta božice-majke u doba prije pojave prvih civilizacija.
Pisanje je bijeg od zaborava. Upravo zato pisati o Lubenicama kao mjestu gdje žive ljudi sa svojim običajima i tradicijom znači održavati na životu nešto što još uvijek lagano tinja poput plamena prije nego što se zavuče u dubinu ugljena, i nestane, i zaboravi se. Riječi su potpala i zaklon od vjetra i kiše zaborava. Pročitao sam negdje da grad čine ljudi, oni su plamen života nekog mjesta, oni ga oblikuju, grade, vole i čine njegovu dušu. U Lubenicama na otoku Cresu ljudi nestaju, danas tamo živi svega 9 stanovnika od kojih najmlađi ima 78 godina. Zanimljivo je da je još ne tako davnih sedamdesetih prošlog stoljeća ovdje funkcionirala škola s čak 22 đaka. S posljednjim stanovnikom od pravih Lubenica ostati će samo priče i dobro očuvani grad, kamen pretočen u jedno od najljepših mjesta u kojem sam ikada boravio.