Lončić na ognjištu u kamenoj kući – prizor koji još uvijek živi u Lubenicama

Ovo 4000 godina staro naselje smješteno na litici visokoj 378 m najviše je naseljeno mjesto na našim otocima. Krije se iznad zlatne plaže po imenu Luka, koja je udaljena oko pola sata hoda od trga smještenog između župne crkve i kafića koji čine centra Lubenica. Ono što većinu posjetitelja dojmi kod prvog susreta s Lubenicama je pjesnički pogled s velike visine u nebo koje se preljeva u prostrano more. Ovaj veličanstveni prizor uokviren je brdima i borovima s jedne strane, a kanpanelima i dimnjacima što strše s druge strane. Vrludajući dvjema glavnim ulicama koje su ispresjecane mnoštvom manjih puteljaka između malenih kuća, te promatrajući vrtove, bunare, i divan krajolik išaran gromačama (suhozidom) posjetitelj će odmah zamijetiti kako u Lubenicama posebno dolazi do izražaja kombinacije rada ljudske ruke skladno stopljena s prirodnom okolinom. Ovo ne začuđuje jer su Lubenice oblikovali ljudi već od brončanog i željeznog doba, a stari Rimljani koji su također ovdje živjeli nazvali su Lubenice „Hibernitia“ (lat. hibernus-zimski) zbog ovdje često prisutnog hladnog, i jakog vjetra. Po dvjema gradskim vratima nazire se nasljeđe srednjeg vijeka, a po ostalim sakralnim objektima i stambenim kućama naziru se pečati baroka u Lubenicama. Hobbiton, imaginarni gradić iz Tolkinovih „Gospodara prstenova“ može se sakriti pred Lubenicama koje potvrđuju tvrdnju da je stvarnost uvijek zanimljivija, bolja i ljepša od mašte, svoje prijateljice. U Lubenicama postoji pet crkvica i više kapelica, jedno groblje, i oko četrdesetak kuća ukrašenih dimnjacima, bunarima, kamenim stubama i portalima. Turistička ponuda je skromna: jedan restoran i kafić koji su otvoreni samo tijekom ljeta. Stara škola je danas pretvorena u muzejsko-galerijski prostor incijativom ljudi iz Centra za održivi razvoj Ekoparka Pernat. Ta ista grupa entuzijasta i volontera, i dalje se danas trudi obnovit ruševni bivši župni dvor, te mu u skoroj budućnosti namijeniti etnografsko-muzejsku funkciju.   
 
 
Osobni doživljaj Lubenica

U Lubenice sam naišao sasvim slučajno. Prvo sam mislio da to mjesto ima neke veze s uzgojem lubenica, ali prevario sam se. Već za prvog posjeta čuo sam u mjestu priču o djevojci Ljubici koja je odlučila zbog svog mladića napustiti ugodu kraljevskog života u Osoru i nastaniti se na brdovitom mjestu koje je po njoj dobilo ime Ljubljenice. Iz drugog pak izvora sam doznao kako je taj zaljubljeni par zbog nemogućnosti da provede život zajedno okončao svoj život s litica ovog mjesta. Na festivalu „Free Spirit“ prije nekoliko godina, kada sam prvi put bio u Lubenicama, upoznao sam se Mariom Šlosarom iz Ekoparka Pernat nakon što me dojmilo njegovo izlaganje o ekološko-tradicionalnom pristupu oživljavanja Lubenica. Od tada dolazim u Lubenice češće.

Iako nailazi na otpor domaćih ljudi, Centar za održivi razvoj Ekopark Pernat polako postaje sve prihavčeniji, s obzirom da se dokazao u svojim dobrim namjerama želeći zaštiti vizualni i duhovni identitet mjesta kroz svoje inicijative. Osim već navedenog, Ekopark Pernat je još obnovio i dvije krušne peći, organizirao je mnogo radionica, izložaba i promocija knjiga, te potiče povratka stanovnika u Lubenice. A da se ne spominje koliki su mladi ljudi imali prilike prenoćiti, volontirati, i uopće  upoznati Lubenice preko entuzijasta iz Ekoparka Pernat. Drago mi je da sam i osobno imao prilike sudjelovati u svemu tome. Još se sad rado sjetim pečenja kruha, krečenja obnovljenog župnog dvora i raskrčavanja starog puta, nakon čega je sljedila bevanda i meditranje u tišini na mjestu gdje se sastaju nebo i more.  

Za svojih posjeta Lubenicama, u slobodno vrijeme preko dana, ako nisam otišao do plaže, fotografirao bih gotovo svaki detalj Lubenica. Posebno su mi zanimljive bile vapnene jame gdje su stari stanovnici nekoć pekli vapno. Imao sam prilike i zaviriti u domove stanovnika od kojih neki još uvijek koriste ognjište s dimnjakom. Unutrašnjosti kuća su trošne, ali uredne, točno onakve kakve su bile prije dolaska modernog doba. Jednom zgodom imao sam prilike zaviriti u kuću bake Rožarije koja je nešto kuhala na vatri svog ognjišta. Promatrajući tu scenu shvatio sam kako je uzavreli lončić na ognjištu unutar kuće zaboravljen prizor koji u Lubenicama još uvijek živi. Ovdje je bitno nadodati kako je struja u mjesto stigla tek 1969. godine, pa i ne čudi što ognjišta tu još uvijek tinjaju.
 
 
Lubenice sutra

Ubrzo, od ovog bajkovitog naselja ostati će samo dobro očuvane uličice, kućice, prolazi i terase koji će samo podsjećati da je ovo nekoć bilo živahno mjesto od dvjestotinjak stanovnika koji su ovdje pekli kruh u krušnim pećima, lovili ribe na jednoj od najljepših plaža na svijetu, čuvali ovce, uzgajali lozu, brinuli se o svojim konjima i tovarima, trgovali, išli u školu, veselili se uz svirku iz meha načinjenog od ovčje kože, svađali se, rađali, vjenčavali i umirali. Ostati će kostur bez krvi i mesa. Ostati će mašta i legenda. Doći će turizam, proširena cesta i nova parkirališta. No uskoro, nadajmo se, Lubenice će doći i pod zaštitu UNESCO-a, na čijoj su trenutno listi kandidata. UNESCO će barem zaštiti grad od fizičkog propadanja. A do tada, Domagoj, jedini zaposlenik Ekoparka Pernat koji u Lubenicama ostaje cijelu godinu, pomoći će da plamen na ognjištu u Lubenicama  ne zgasne još tako brzo.