Najčešće tjelesne ozljede u školskoj dobi pripadaju upravo skupini sportskih ozljeda. Takve ozljede mogu nastati na treninzima, satovima tjelesnoga odgoja, ili najčešće, na rekreativnim sportskim borilištima tj. terenima.
Premda danas popunjenost dostupnih terena školskom djecom nije niti približna kao što je bila prije dvadesetak godina, sportske ozljede su u konstantnom porastu. Naime, premda je broj rekreativaca opao, utreniranost „instant“ sportaša je po definiciji slaba, a upravo broj takvih sportaša je sve veći, te je u postotku broj sportskih ozljeda zapravo jako velik.
Ljudsko tijelo je savršeno. U mogućnosti je izvesti nevjerojatno zahtjevne vježbe, koje oko teško može pojmiti da je moguće. Rođenjem, čovjek stječe neke sposobnosti koje se ispoljavaju tek kasnije. Ako su te sposobnosti nadprosječne za neki sport i bez treniranja, govorimo o talentu. Međutim, talent zapravo ima samo manji dio sportaša, dok veći dio zahvaljujući upornom i pravilnom treningu postiže zavidne rezultate u sportu. A, upravo je nekvalitetno prilagođen i organiziran trening razlog zbog kojeg najtalentiraniji sportaš ne može pobijediti onoga koji uporno i pravilno trenira.
Individualan i vremenski organiziran trening ključ je prevencije sportskih ozljeda, ali i postizanja vrhunskih sportskih rezultata.
Podjela sportskih ozljeda
Sve sportske ozljede možemo podijeliti na akutne i kronične.
Akutna je ozljeda ona koja nastaje naglo,neočekivano, i uzrokuje poremećaj u strukturi ozlijeđenog tkiva.
Kronične ozljede u sportskoj medicini spadaju u sindrome prenaprezanja, tj. to su ozljede koje nastaju nepravilnim vježbanjem. Namjerno nisam napisao pretjeranim vježbanjem, jer pravilno pripremljen organizam ne može biti pretjerano utreniran, samo kronično iscrpljen, ali tada organizam sam signalizira da s treningom treba stati, jer sportaš više nije sposoban trenirati do sljedećeg pravilno planiranog treninga.
Akutne ozljede
Akutne ozljede uzrokuju trenutno oštećenje u tkivu i dovode do trenutačne nesposobnosti za natjecanje. Naime, prije akutne ozljede sportaš nije imao nikakvih problema s traumatiziranim dijelom tijela, a nakon akutne ozljede, više nije sposoban obavljati sportsku aktivnost. Prvi postupak u rehabilitaciji je tada prestanak svih aktivnosti, te odlazak kod liječnika.
Premda u sportu postoji veliki broj potencijalnih akutnih ozljeda, pokušat ću se ograničiti na one najčešće.
- Frakture – teška ali ipak dosta rijetka ozljeda koja označava lom kosti.
- Iščašenje – isto rijetka ozljeda, a označava pomak jedne kosti u odnosu na drugu na razini zgloba bez mogućnosti spontanog vraćanja u početni položaj.
- Istegnuće – može biti na ligamentu ili mišiću, i daleko je najčešća akutna sportska ozljeda.
- Uganuće – ili subluksacija je zapravo kratkotrajna luksacija, uz spontani povratak dvije, zglobom povezane kosti u više-manje početni položaj.Naime nakon uganuća, zbog istegnuća mekih struktura zgloba (tetive, ligament i mišići), u zglobu zaostaje nestabilnost.
- Kontuzija – natučenost mišića bez pucanja mišićnih vlakana, ali s oštećenjem krvnih žila, nakon čega nastaje hematom.
- Laceracija – Pucanje manjeg broja mišićnih vlakana uz uglavnom održanu funkciju mišića za funkcioniranje u normalnim aktivnostima života koji ne uključuju sport.
- Ruptura – puknuće velikog broja mišićnih vlakana, uz često prostim okom vidljivu „rupu“ na mišiću (parcijalna ruptura). Ako je došlo do pucanja mišića cijelom širinom, govorimo o totalnoj rupturi.
Od specifičnih organskih sustava, i akutnih ozljeda, u sportu su relativno česte i ozljede oka, ozljede zubi, ozljede meniska (meko tkivne strukture koje povezuju natkoljenicu i potkoljenicu), te ozljede unutarnjih organa.
Kronične ozljede
Za razliku od akutnih, kronične ozljede pogađaju već više puta traumatizirana tkiva, koja se međutim nisu nikada toliko oštetila da bi uzrokovala trenutni prestanak sportske aktivnosti. U rehabilitaciji kroničnih ozljeda aktivnost nije zabranjena, dapače, poželjna je, ali u ograničenoj mjeri, a sastoji se u smanjenju opsega pokreta i manjem naporu ozljedom zahvaćenog tkiva ili ekstremiteta. Kronične ozljede zahtijevaju dugotrajnu rehabilitaciju, a trebale bi se tretirati uz tim stručnjaka kojeg čine liječnik, fizioterapeut, sportski trener, kondicijski trener, nutricionist i psiholog, a u širem smislu i roditelji i prijatelji sportaša.
Kronične ozljede nastaju uslijed dugotrajnih, tehnički nedovoljno pravilnih, ili očekivano zahtjevnih i nedovoljno pripremljenih kretnji.
Najčešće kronične ozljede su:
- Kronična križobolja – ranije objašnjavana pomakom diska između kralježaka, međutim zadnjih godina sve je više dokaza da je uzrok u pomaku postraničnih zglobova kralježaka.
- Trkačka potkoljenica – osjećaj boli prednjeg dijela potkoljenice radi opterećenja mišića koji završavaju na kostima potkoljenice.
- Trkačko koljeno – prednja koljenska bol, ranije objašnjavana oštećenjem hrskavice ivera, međutim ipak još nedovoljno istraženog uzroka.
- Skakačko koljeno – bol na hvatištu ligamenta za donji dio patele.
- Bursitis – upala mekih struktura koji se nalaze oko svih većih zglobova.
- Epycondylitis – upala krajeva tetiva koji se hvataju na vanjske i unutarnje dijelove koljena i laktova.
- Stres fraktura – ozljeda pokosnice (vanjskog dijela kosti), rendgenski vidljivo, najčešće na potkoljenici i zdjelici.
Prevencija
Da bi se prevenirale bilo akutne, bilo kronične ozljede, tijelo treba pripremiti na adekvatan način za predstojeće napore. Prevencija ozljeda u obliku pravilnog treninga je ključ sportskog uspjeha i omogućuje izbjegavanje svih vrsta ozljeda. Važnost pripreme za sportsku aktivnost, bilo u obliku običnog istezanja ili zagrijavanja koje se sastoji od lagane aerobne aktivnosti (npr. trčanja), dinamičnog istezanja i stabilizacijskih vježbi, toliko je velika da može prevenirati apsolutno sve kronične, te većinu akutnih ozljeda.
Liječenje
Većina akutnih ozljeda koje nisu po život opasne (ako nema npr. težeg krvarenja) može se liječiti po principu PRICE
P – protection – zaštititi ozlijeđeno mjesto
R – rest – odmoriti ozlijeđeno mjesto
I – ice – staviti led na ozlijeđeno mjesto
C – compresion – stisnuti ozlijeđeno mjesto radi stvaranja što manjeg hematoma
E – elevation – podignuti ozlijeđeni ekstremitet
Svaka kućna ljekarna bi za pružanje prve pomoći u slučaju sportske ozljede trebala sadržavati kriopak (gel u vrećici koji se može hladiti ili grijati prema potrebi), a koji se postavlja na ozlijeđeno mjesto više puta dnevno po 20-30 minuta.
U kućnoj ljekarni je potrebno imati i elastični zavoj, kako bi se njime kriopak mogao pritisnuti na ranu i kompresijom smanjiti novonastali hematom.
Oko ozlijeđenog tkiva se može stvoriti otok koji se heparinskom kremom može smanjiti. Heparinsku kremu je potrebno nanositi 3 puta dnevno na kožu iznad ozlijeđenog mjesta.
Za smanjenje upale i boli preporučuje se u kućnoj ljekarni imati ibuprofenske ili diklofenak kreme, ali u slučaju jače boli preporučuje se peroralna terapija analgeticima, također poput ibuprofenuma ili diklofenaka.
Ozlijeđeni dio tijela treba mirovati , a ako ozljeda nije ozbiljnija, tj, nije potrebna liječnička pomoć, mobilizacija u vidu blagih kretnji je preporučljiva već drugi dan.
Navedena (PRICE) metoda se koristi 2-3 dana, a nakon toga se koriste ostale metode fizikalne medicine (grijanje, vježbanje….).
Kronične ozljede se tretiraju trenutnim prestankom aktivnosti, odlaskom liječniku, te provođenjem fizikalne terapije prvenstveno u vidu specifičnih vježbi (90%), te ostalih metoda rehabilitacijske medicine (10%), npr. magnet, struje, laser, udarni val, te još neke metode termoterapija.
Kod roditelja se često javlja dilema kojem zdravstvenom djelatniku odvesti ozlijeđeno dijete. Važno je da roditelj bude upućen u to koji se specijalist bavi određenim tipom ozljede, ili čak tijela. Kako bi otklonio nedoumice, navest ću neke specijaliste: somatopedi su specijalisti za bolesti stopala, fizioterapeuti se bave terapijom, a ne dijagnostikom, fizijatri konzervativnim, a ortopedi operativnim liječenjem. Ali, među svim tim strukama, zbog složenosti lokomotornog aparata, postoje i subspecijalisti za npr. rame ili koljeno.
Dok se ne definira sportska medicina kao posebna specijalizacija, moj savjet je da, ako ste u mogućnosti, akutno ozlijeđeno dijete odvedete ortopedu, koji će ranu trenutno zbrinuti, te nakon eventualnog zahvata proslijediti pacijenta fizijatru. Kronično ozlijeđeno dijete, ortoped će poslati fizijatru koji će sa svojim timom somatopeda i fizioterapeuta rehabilitirati ozljedu i dovesti u balans cijeli mišićno-koštani sustav.
Dinko Kolarić, dr. med.
Ovaj autorski članak nije dopušteno prenositi u cijelosti, već je moguće preuzeti prvi odlomak te postaviti poveznicu na izvorni tekst na ovoj stranici.
