Riječ „umjetnost“ upotrebljava se gdjekad samo za likovnu umjetnost, štoviše samo za slikarstvo, ali ćemo se ovdje tom riječju poslužiti u mnogo širem smislu. U umjetnost ubrajamo slikarska i kiparska djela, ali i djela primijenjene umjetnosti (keramika, tapiserija, dekorativni elementi na zgradama) te arhitektonska djela kao plod građevnog umijeća.
Umjetnost, osim toga, obuhvaća i golemo područje književnosti: pjesme, romane, eseje, biografije, autobiografije i zbirke pjesama. Tu su i scenske umjetnosti: kazalište i filmovi, kao i televizijske serije. 
U umjetnost spada i glazba – od narodne do klasične, sa svim vrstama popularne glazbe. Neki se od tih rodova, naravno, preklapaju. Tako je opera spoj glazbe i drame, uz obilnu primjenu dekorativnih umjetnosti pri izradi kostima i kulisa, a freske bismo mogli smatrati plodom i slikarstva i dekorativne umjetnosti.
Neki od tih rodova umjetnosti – što se napose odnosi na film i televiziju – razvili su se tek nedavno. Drugi su na svijetu još od pretpovijesnog doba. Većina dokaza o drevnoj umjetnosti za na nas je, naravno, potpuno izgubljena; tako da ne znamo ništa o glazbi pretpovijesnih naroda, kao ni o pričama što su ih oni pričali oko logorskih vatri. Ipak se uspjelo sačuvati nešto slika i djela dekorativne umjetnosti.
Pritom mislimo na špiljske slikarije, rezbarije u kosti i bjelokosti, kao i na kasnije figurice od pečene zemlje. Osim toga su antropolozi proučavajući urođenička plemena diljem svijeta zapisali i njihove pjesme, priče i obrede, koji nisu zanimljivi tek sami po sebi nego nam daju i naslutiti kako je bilo mjesto tih nestalnih oblika umjetnosti kod pretpovijesnih naroda.
Umjetnost prvih civilizacija
Prekretnicu na putu iz pretpovijesti u povijest obilježavaju dva glavna događaja. Jedan je od njih pojava sjedilačke zemljoradnje, koja je proizvela viškove hrane te omogućila nastanka gradskoga života. Ona je stvorila i mnoštvo radne snage, koje će sazdati goleme javne i vjerske građevine te spomenike poput egipatskih piramida. Neke su spomenike sagradili i ljudi koji nisu živjeli u gradu: primjer su toga kameni krugovi u zapadnoj Europi. Drugi je glavni događaj bio razvoj obrade metala koji je omogućio proizvodnju prvog metalnog nakita i urešene ratne opreme.
S razvitkom gradova pojavljuju se nove klase ljudi, primjerice upravni činovnici, trgovci i svećenici. Svi su oni osjećali potrebu da nekako zabilježe događaje, pa je stvoreno i prvo pismo, što će kasnije omogućiti nastanak prvih književnih djela. Ona su često samo razmetljivi zapisi o kraljevskim podvizima, ali i pokušaji objašnjenja postanka svijeta – kao u babilonskom Epu o Gilgamešu. Osim toga, izgradnja spomenika, hramova i dvoraca uvjetovala je obilniju izradu slika, reljefa, mozaika i kipova za ukrašavanje tih građevina.
Zajednički život velikih skupina ljudi potakao je i daljnji razvoj glazbe, a time i glazbala. Glazba se obilno primjenjivala u vjerskim obredima, koji su u nekim svojim aspektima bili rani primjeri scenske ili izvođačke umjetnosti.
U modernom je svijetu tehnologija stvorila nove umjetničke vrste (primjerice fotografiju i računalnu umjetnost) kao i nove medije za već postojeće rodove (primjerice za reprodukciju glazbe i slikarskih ali i književnih djela).
Istodobno, međutim, u svijetu još postoje domorodački narodi koji se služe umjetničkim oblicima nepromijenjenim od pretpovijesnih vremena, primjerice kad plešu, pjevaju i prave obredne ornamente.
Privlačnost umjetnosti
S obzirom na svoj oblik, ton i temu, umjetnost nas kao pojedince privlači na mnogo načina. Može nas zanimati samo fabula umjetničkog djela, pitanje „što će dalje biti?“. Umjetnost u nama može izazvati emotivnu reakciju – može nas zabaviti ili prestraviti, razveseliti ili rastužiti, ushititi ili naljutiti. Može nas opčiniti svojim koloritom i sjajem ili veličanstvenošću. Može nas razveseliti očitom vrsnoćom umješnosti ili tehnike, ili nas duboko potresti iz razloga koje ne bismo znali izraziti. Ona nas može i ganuti, nadahnuti i potaknuti na djelovanje.
Svi bi se spomenuti efekti dali vjerojatno svesti na četiri glavna razloga koji nas privlače umjetnosti. Ona nas ponajprije može „zabaviti“ – dakako u najširem smislu te riječi. Kao drugo, može nas privući zato što odražava ili oslikava stvarnost, bilo da je riječ o prirodnom svijetu ili o svijetu ljudskog mišljenja i djelovanja. Kao treće, ona nas može privlačiti i estetski – zato što nam je lijepa ili „kakva treba biti“. Ona nam, napokon, može dati i osjećaj za vrijednosti: psihološke, moralne i duševne.
Najveće umjetnine u pravilu posjeduju sva ta četiri svojstva, iako neko od njih može prevagnuti, što ovisi i o samom rodu umjetnosti. Svako od njih može postojati i u manjim umjetničkim djelima, iako na površniji ili manje uspio način. Svojstva kojima umjetnost privlači pojedince temelj su njezine uloge u društvu, ali nam ipak ne omogućuju uspješnu analizu te uloge. Da bismo to učinili, moramo se okrenuti svrsi zbog koje je umjetnost uopće nastala.
Svrha umjetnosti
Jedna je od svrha umjetnosti da privuče i zadrži pažnju publike – bilo raštrkanih pojedinaca koji čitaju knjige ili gledaju televiziju, ili skupine ljudi koja gleda film, kazališnu predstavu ili sluša glazbu na koncertu ili džez-klubu, ili tek sluša ulične izvođače. Sve se to, dakako, često odvija u poslovnim okvirima, kad plaćamo ulaznicu, ili kupujemo knjigu, ili gledamo reklame koje su sastavni dio programa.
To općenito vrijedi za moderno društvo, gdje postoji čitava industrija zabave u kojoj rade na tisuće ljudi, a što se jasno vidi na filmskim špicama gdje se beskrajno nižu imena – no čak i pritom mnogi bivaju izostavljeni, a ljudi koji film distribuiraju i prikazuju nikad se ne i spominju. Od umjetnosti se, međutim, živjelo i u srednjovjekovnom društvu, samo u drukčijem mjerilu. Postojali su i tada, kao što u slabije razvijenim zemljama i krajevima, postoje i danas, umjetnici koji bi se iznenada, na jedan dan, pojavili u selu i napravili predstavu – pričajući priče ili svirajući glazbu ili izvodeći trikove za koji novčić ili za hranu i piće.
Ipak, umjetnost koja privlači publiku nije uvijek komercijalna. U nekim tradicionalnim društvima ples i pjesma, ili obredno kostimiranje, mogu biti dio ceremonija kojima se obilježavaju dolazak godišnjeg doba i faze u životu, kao prilikom inicijacije (svečanosti primanja mladića i djevojaka u zajednicu zrelih ljudi). 
Čak i kod nekih umjetničkih događanja u modernom svijetu, primjerice pri izvođenju amaterskih predstava, ako publika nešto i plati, novac ipak nije glavni poticaj ni organizatorima ni izvođačima.
Druga svrha umjetnosti je urešavanje praktičnih predmeta, tako da nam oni postaju privlačnijima i uljepšavaju okolinu. Projektiranje i uljepšavanje zgrada, kao i namještaj, sagovi i zidne tapiserije koje u njih stavljamo, odjeća koju nosimo, a u nekim slučajevima (primjer neka nam budu keramika i obrada srebra) i sam pribor kojim se služimo za stolom – pripadaju području umjetnosti i umjetnina.
Treća, široko zacrtana svrha umjetnosti u društvu jest u tome da potpomaže interese i podiže ugled pojedinaca i grupa. To se čini na razne načine i tome se teži iz raznih razloga. Ponajprije, pojedinci žele izazvati dojam kod drugih ljudi umjetninama, kućama u kojima žive, modnom odjećom koju nose, zbirkom ploča, pa čak i nepročitanim knjigama na policama. Ta svrha može postati vrlo važna kod ljudi visokog društvenog i političkog statusa, napose u tradicionalnim, hijerarhijskim društvima. I različite društvene skupine nastoje na slične načine postići ugled, ili posredstvom umjetnosti stvoriti svoje promidžbene simbole. Pored toga, umjetničkim se tehnikama i formama neki pojedinci ili skupine često služe u reklamne i promidžbene svrhe; tako primjerice neki diktator daje podizati kipove sa svojim likom na gradskim trgovima, industrija putem medija prikazuje svoje proizvode, a ministarstvo turizma promiče ljepote svoje zemlje.
Umjetnik
Četvrta društvena svrha umjetnosti jest da se kroz nju izražavaju posebne stvaralačke sposobnosti i vizija umjetnika. Te smo svrhe postali osobito svjesni u proteklih 200 do 300 godina, kad su pojedini umjetnici stekli veliku slavu svojim vizijama, shvaćanjem života i umješnošću. Da bismo tu ulogu umjetnosti razlučili od ostalih njezinih funkcija pomažu nam dvije pojave, koje posebno vrijede za slikare, pjesnike i skladatelje.
Prva je od njih činjenica da bezbrojni umjetnici i dalje stvaraju svoja remek-djela bez ikakva priznanja ili nagrade – djelomice, nedvojbeno, zbog nade da će se na koncu ipak izboriti za ugled i materijalno blagostanje, ali i zato što vjeruju (rijetko kada s pravom) da njihovo djelo ima trajnu vrijednost.
Druga je pojava veliko razilaženje koje je u 20. stoljeću nastalo između kritičarskog vrednovanja i ukusa širokih masa – tako da umjetnici koje kritičari i povjesničari umjetnosti hvale zbog dubine njihova sagledavanja u načelu stvaraju dijela koja privlače tek malen dio njihovih suvremenika.
Često se govori da umjetnik pojedinac u srednjovjekovnim i domorodačkim društvima nije bio cijenjen. 
Danas se ta tvrdnja više ne smatra sasvim točnom. Imena majstora koji su klesali zmajske glave za oluke na srednjovjekovnim katedralama, imena ljudi koji su pravili afričke maske, nisu se, dakako, sačuvala do naših dana, no čini se da je tako samo zato što o tome ne postoje pisani izvori, ali da su ljudi obdareni posebnom umješnošću i sposobnostima u svom društvu bili zapravo jako cijenjeni i traženi. Istina je, međutim, da su njihove sposobnosti bile podređene zahtjevima vjere te da su se umjetnine često stvarale po strogo određenim tradicijskim obrascima. Tada još nije postojao kult umjetnika pojedinca kao neovisnog vizionara.
Politika i religija
Uloga umjetnosti u društvu napokon je i da podučava, uznosi i nadahnjuje. U modernim vremenima to se sve više čini u političke svrhe, kako bi se pojačala odanost pojedinca nekoj političkoj ideologiji ili ga se u ratno doba potaknulo na žrtve. Tradicionalno je, međutim, ta uloga umjetnosti povezana s vjerom. U religiji se umjetnost, dakako, može iskoristiti na neki od razmatranih načina: radi urešavanja, stvaranja ugleda, pa čak i samo zato da privuče zanimanje i zabavi. Umjetnost u religiji, međutim, počesto ima još jednu svrhu, a ta je da izazove određene emocije i odredi ponašanje. Ona to može učiniti naprosto stvaranjem slika bogova i svetaca, ili slikanjem prizora iz njihova života, ili prepričavanjem ključnih priča ili pak (kao u slučaju glazbe) upotpunjavanjem vjerskog rituala.
Primjeri vjerske uloge umjetnosti u srednjovjekovnom i modernom dobu prilično su nam poznati, kao i primjeri iz istočnjačkih kultura, koje nalazimo u hinduističkim i budističkim hramovima i svetištima. 
Ipak bi možda bilo opravdano podrobnije opisati i primjer te veze u jednoj autohtonoj kulturi. Spiljske slikarije australskih Aboridžina stare su tisuće godina, a prikazuju ljude, duhove i životinje iz „doba snova“ – po njihovu vjerovanju doba stvaranja, kad su živjeli njihovi životinjski, biljni i ljudski preci, koji su stvorili svijet i sve u njemu. Te su slikarije rađene okerom i bijelom glinom, a njima su prekrivene litice i stijene plemenskih teritorija.
U društvenom i vjerskom životu Aboridžina važnu ulogu imaju glazbene i plesne svetkovine, takozvane corroborees. One se obavljaju kad god se Aboridžini utabore. Muškarci, oslikana tijela, plešu u ritmu, dok žene ostaju u pozadini, gdje u ritmu pomiču ruke i tijela. Ta je glazba u pravilu sekularna (svjetovna), ali se u ceremonijalnim zgodama izvode i svete pjesme.
Šire društveno djelovanje umjetnosti
Umjetnost, napokon, na društvo utječe i popratnim djelovanjem. Njemu bismo mogli pripisati opće društveno i političko djelovanje određenih rodova umjetnosti. U modernom svijetu najočitiji su primjeri masovni mediji – novine, kinematografi i televizija. Oni često donose zabavu i opuštanje ljudima koji bi inače mogli postati nezadovoljni onim što im život pruža. Osim toga, mediji okupljaju društvo, jer ljudima pribavljaju zajednički predmet zanimanja (recimo zaplet kakve televizijske sapunice), kao i junake od kojih mogu stvarati idole i s njima se poistovjećivati.
Članak je izvorno objavljen u 21. broju časopisa Drvo znanja i nije ga dopušteno prenositi.
