Cilj provedenih projektnih aktivnosti je usustavljivanje znanja o značenju prostora u pjesništvu četiriju velikana u kontekstu poučavanja i stjecanja kompetencija u nastavi književnosti.
Polazište za rad bila je vidljivost integracije konkretnoga geografskoga prostora u poetički identitet vitalnosti tekstova.
Za potrebe predstavljanja ovakvoga modela poučavanja i usvajanja trajnih znanja o spomenutoj četvorici pjesnika u središtu je interesa kompetencija koja ostaje nakon poučavanja u živome prostoru kojemu pripadaju pjesnici.
Kompetencija se promatra kao sposobnost, kvalifikacija i stručnost. Nakon učenja i usvajanja znanja o pjesnicima u njihovome živome prostoru ostaju trajne kompetencije koje će se očitovati (kroz nastavak obrazovanja ili općenito kroz život) tako da se jasno i jezgrovito očuvaju trajna znanja iz osnovnoškolskoga / srednjoškolskoga obrazovanja, a na temu jednoga od četiriju obrađenih pjesnika.
Ovakav model predstavljanja i učenja o pjesnicima doprinosi daljnjemu jačanju i razvoju kompetencija, a koje se tiču znanja o jeziku, znanja o kulturi i općenito stečenih znanja o društvu.
Izabran je tzv. živi prostor u kojemu se usvajaju temeljne značajke o pjesnicima, uči o prostoru koji je oblikovao dobrim dijelom jezik njihove poezije, a posebno se skreće pozornost na važnost i značaj prostora u kojemu su odrasli i koji je odredio velik dio njihove stvaralačke motivacije.
U poučavanje se krenulo kroz nekoliko razrađenih faza, među učenicima osmih razreda, a prema redoslijedu:
1. Pronalazak i selekcija istraživačkoga korpusa kojega su činile:
– čitanke, starija i novija izdanja, od druge polovice 70-ih prošloga stoljeća do danas, od 5. razreda OŠ do 4. razred SŠ),
– Zlatna knjiga hrvatskoga pjesništva (Pavletić, 1991)
– Žubor riječi (Skok, 1992),
– Poljički Parnas II (Mihanović, 2009)
– antologija hrvatskih pjesama u prozi Naša ljubavnica tlapnja (Mrkonjić, Pejaković, Škunca 1992).
2. Izrada “pjesmarice”
Pjesmarica je nastala izdvajanjem iz analiziranoga korpusa pjesama JK, DI, NM, JP kojim se došlo do impozantnoga popisa, a za potrebe daljnjega istraživanja napravljena je selekcija od oko 60-ak pjesama (po kriteriju pojavnosti).
Sadržaj pjesmarice:
Ivanišević : Bez naslova, Da sam ptica, Hrvatska, Igre na evropskom maskenbalu, Lokva, Mala luda na vrh duda, Moj did, Napokon prilazimo moru pomirljivo, Oželanda, Panika u paysageu, Pariz u grlu, Plesačica, Poljubac, Pred stolicama sudaca, Puntarska I, Puntarska II, Riba, To što sam, Zagreb.
Kaštelan: Ima li nade, Jablani, Jadikovka kamena , Konjanik, Krv i bura, Mrtvac u kući, Rastanak, San u kamenu, Sebevido i Snovido, Svijetliš u tmini, Tkanje, Tvrđava koja se ne predaje, Volio bih da me voliš, Vražda.
Miličević: Kao kamen i zemlja, Modra elegija, Odlazak, Pjesma o sreći i novinama, Tražim, Trenuci sitna kiša, U nestvarnu jutru, Vapaj iz kiše, Vjetrovi s gora, Zlatna grana, Zrcalo.
Pupačić: Cetina, Moj križ svejedno gori, Molitva zemlji, More, Nas sedam braće, Nesagrađena kuća, Tri moja brata i ja, U ovome kamenu, Zaljubljen u ljubav, Zvijezda da mi je biti
3. Izdvajanje motiva
Izdvajanje motiva iz pjesama koji se svojim značenjem mogu usko vezati uz ishodišni prostor – prostor u i oko rijeke Cetine.
• JK:
− tice, livada, potoci, rijeke, jegulje, konji, lastavice,
− vode te mlate, majko moja stara, u selu mome, jablani se njišu, kruh miriše velik rasječen, oj Cetino, na kamenoj kosi Mosora, disanje trava u vrtačama, bure i kiše, galebovi svrate, lako je moru biti more, vratite me u gromade(u klisure, u spletove gorja), malo kamena i puno snova
• DI:
− zvizde, sunce, misec, tovar, zmija, koza, kiša, vitar, mraz, zviri, zemja, ledina, masline (Moj did);
− na bošket, na baketinu namazanu višćon, u pršuri, vrilon uju (Oželanda)
– jezik rodnoga kraja (roditelja) – Vrelo bez prestanka
• NM:
− slavuj, zemlja, podnožje planine, cvat, kamen, čempres
− ognjenim ujedima sunca, snaga kamena, prstima kopam zemlju, udaram po kamenu, otvrdle ruke, ovo je kamen – ovo je moja zemlja
• JP:
− Cetina, jablan, trstika, jegulja, glas, hridine,
− potopljeno selo i ljepše klisure, struk kostelje, voda divljeg jezera, na starom gumnu, tavne gudure, iz ograda starih, otišla je kuća tvoja, nađem hlada, s kamenjem na ramenu, vodama Cetine
Važno je primijetiti kako je slijed promatranja motiva vidljiv kako kroz jednu riječ, ali i kroz sintagme i skupove riječi koji dodatno oslikavaju sliku ishodišnoga prostora prenesenoga u prostor pjesme i to je ono na čemu se inzistiralo ponajviše – razumjeti važnost slike urođenoga prostora kao idejnoga kreatora prostora unutar koje će nastajati brojne antologijske pjesme promatranih autora.
4. Iz učionice u prostor pjesnika (terenska nastava)
Promatranje stvaralaštva kroz susret s prostorom, primjena usvojenih znanja i spoznaja prenesenih iz učionice (posjet mjestima Sumpetar, Zakučac, Zvečanje i Slime).
Analizom pjesničkog jezika prenesenog iz prostora kojemu rođenjem ili nasljeđem pjesnički kvartet pripada proizišlo je niz novih spoznaja i ideja za daljnje proučavanje, produbljivanje i proširivanje istraživanja odnosa živoga prostora i prostora pjesama ne samo na ovome području.
• četiri pjesnika + jedan prostor = ishodište ideja (motivacija i jezik)
• razvoj i jačanje kompetencija za stjecanje trajnih znanja o pjesničkome kvartetu i njihovome djelu
• predstavljanje koncepta učioničkoga istraživanja: ovjerom u stvarnome prostoru do kompetencija za cijeli život
• trajna (i dodana) vrijednost znanja i spoznaje o vjekovnome odnosu čovjek i prostor – more, kamen, jablan, Cetina i Mosor kao polazna baza razvoja od konkretnoga k apstraktnome mišljenju i promišljanju (i kroz poeziju obratno – od apstraktnoga ka konkretnome)
• metoda pamćenja stihova – dodana vrijednost i trajna kompetencija (bez obzira na kasniji razvoj i stupanj obrazovanja) – časno je, prije svega, znati stih / stihove pjesničkih velikana
• sažeto, jednoznačno i nedvosmisleno – kompetencija proizišla iz provedenoga istraživanja utemeljena je na:
− glagolu služiti jer “čast je služiti velikanima duha” (Stamać 2010)
− glagolu znati (pamtiti) jer je jezik prostora u poeziji četvorice velikana “budna struna između svijeta i zavičaja” (Mihanović Salopek 2002)
