Virovitičko-podravska, Požeško-slavonska i Vukovarsko-srijemska županija

Putovanje po hrvatskim županijama nastavljamo u Slavoniji. Nakon vinorodnih bregova Zagorsko-krapinske i Varaždinske županije, ovaj put odlazimo u ravničarske krajeve naše domovine gdje ćemo se upoznati sa zanimljivostima koje nam nude Virovitičko-podravska, Požeško-slavonska te Vukovarsko-srijemska županija. Pozivamo vas, dragi čitatelji, da pođete s nama na još jedno poučno putovanje.

Virovitičko-podravska županija

Virovitičko-podravska županija povezuje ravnu Slavoniju i bregovitu Podravinu. Smjestila se između središnjeg i istočnog dijela kontinentalne Hrvatske, tako da se zapadni dio Županije nalazi na području bilogorske Podravine, dok istočni dio prelazi u slavonsku podravinu. Reljefno, Županija se dijeli na područje podravske nizine na sjeveru, te brdsko-planinski južni dio Županije pod koji spadaju sjeverne padine Bilogore, Papuka i Krndije. Županija je od davnina imala veliki prometni značaj zbog pogodnog položaja između srednjeg Podunavlja i srednjeg Jadrana, te zbog toka rijeke Drave koji prolazi Županijom te služi kao poveznica Hrvatske s istokom i zapadom.

Povijest Virovitičko-podravske županije započinje u vrijeme Arpadovića koji u 13. stoljeću osnivaju prve županije u Hrvatskoj kao nova administrativna područja. Tako je 1234. herceg Koloman darovao mnoge sloboštine virovitičkim došljacima. Jedna od zanimljivosti je 1242. godine kralj Bela IV. baš u Virovitici dodijelio Zlatnu bulu zagrebačkom Gradecu. Važno je istaknuti kako se već 1269. godine spominje virovitički župan, a ime Županije spominje se u povijesnim dokumentima kraljice Elizabete iz 1275. godine. Kasnije, županija je u posjedu ugarskih kraljica sve do 15. stoljeća, a u drugoj polovici 16. stoljeća pada u ruke Turaka koji ovdje vladaju do 1684. godine. Oslobođena područja virovitičkog područja su tek krajem prve polovice 18. stoljeća administrativno sjedinjena s Hrvatskom po naputku kraljice Marija Terezija, a barun Marko Pejačević postaje prvim županom nove Virovitičke županije. Krajem istog stoljeća Županija se ukida te je pripojena pečujskom okružju, da bi nedugo zatim pripala pod Požešku županiju. Godine 1861. ustanovljuje se ponovo Virovitička županija sa županom Josipom Jurajem Strossmayerom, a napokon 1992. Hrvatski Državni Sabor uspostavlja Virovitičko-podravsku županiju unutar suverene Hrvatske. Ova županija iznimno je bogata šumama i vodom, zbog čega ovdje postoje odlični preduvjeti za daljnji razvoj poljoprivrede, proizvodnje i turizma. Danas se županija sastoji od 13 općina te gradova Virovitice, Slatine i Orahovice, na koje ćemo se detaljnije osvrnuti u nastavku.

vrh

Virovitica

Virovitica je glavno kulturno, upravno i gospodarsko središte Virovitičke županije, koja je po gradu i dobila ime. Grad se smjestio na sjevernim padinama Bilogore u Podravini, te se sastoji od 11 gradskih naselja.

Iako postoje tragovi naseljenosti na području grada još iz doba antike, tek 1234. herceg Koloman Virovitica daruje sloboštine, koje 1248. godine potvrđuje kraljica Marija, žena kralja Bele IV. koja je ovdje znala često boraviti. Unutar gradskih zidina srednjovjekovnog grada nalazio se kaštel župna crkva sv. Kuzme i Damjana te franjevački i dominikanski samostan. U tom vremenu kraljica Elizabeta u povijesnim dokumentima spominje Virovitičku županiju. Tijekom 15. stoljeća u Virovitici je zabilježena i lokalna seljačka pobuna kada su seljaci iz obližnje Donje Bukovice napali pavlinski samostan sv. Benedikta. U drugoj polovici 16. stoljeća Viroviticu bez borbe osvajaju Turci, koji gradom vladaju gotovo 120 godina, sve do oslobođenja 1684. godine. Kasniji slijedi usporen razvoj virovitice i njene okolice, sve do 18. stoljeća virovitičko vlastelinstvo dolazi u ruke feudalca Marka Pejačevića kojeg nasljeđuje grof Josip Pejačević koji istakao preuređivanjem virovitičkog kraja. U nastojanjima za obnovom virovitičkog kraja kasnije nastavljaju Pejačevićevi sinovi i unuci, pa je tako 1804. Antun Pejačević dovršio gradnju novog dvorca na mjestu starog. 1841. godine dvorac je prodan obitelji Schauburg-Lippe koji su dvorac dodatno preuredili do današnjeg neoklasicističkog izgleda, te su oko dvorca dali urediti park. Ovaj dvorac s parkom smješten u samom centru grada danas čini jedan od najljepših kulturno-povijesnih građevina u Županiji. Od vrijednih sakralnih objekata u gradu izdvajamo franjevački samostan s crkvom sv. Roka iz 18. st., koja se nalazi nedaleko dvorca. Važnoje istaknuti kako ova crkva predstavlja jednu od najvrednijih baroknih građevina u Hrvatskoj, a četverokutni i jednokatni samostan sadrži vrijednu arheološku, etnografsku i kulturno povijesnu zbirku skupa sa vrijednom galerijom slika suvremenih umjetnika.

Danas je Virovitica cestovno i željezničko sjecište sa tranzitnim, ali i turističkim značajem. U gradu djeluju tri osnovne i četiri srednje škole, te mnogobrojne kulturne ustanove od kojih izdvajamo gradsko kazalište i muzej. Od brojnih sportskih klubova u gradu izdvajamo nogometni i košarkaški klub Virovitica. Osim dvorca Pejačević i njegovog baroknog parka koji predstavlja hortikulturni spomenik, važno je još spomenuti i prelijepi otvoreni bazen u koji se nalazi u samom središtu parka. Grad i njegova okolica temelje svoje gospodarstvo na poljodjelstvu te prehrambenoj, drvnoj, kovinskoj i kožnoj industriji. Bitno je naglasiti kako se u Virovitici nalaze i brojna izletišta od kojih izdvajamo ribnjake u Razbojištu koje se nalazi ispod Bilogore, te izletište Milanovac koje se smjestilo na vinorodnom i brežuljkastom Bilogorskom kraju koji je pogodan i za lov.

vrh

Orahovica

Orahovica je jedan od tri grada unutar Virovitičko-podravske županije, koji se smjestio na sjevernim padinama Krndije, a na jugozapadu graniči s obroncima Papuka i Krndije.Važno je spomenuti kako se baš u tom jugozapadnom dijelu nalazi i predivni Park prirode Papuk. Grad se sastoji od 13 naselja, s kojima broji više od 15000 stanovnika.

Orahovica se prvi puta spominje 1228. godine u povijesnom dokumentu kralja Andrije II. tijekom 14. stoljeća kralj Ludovik u zamjenu za Zrin daje Orahovicu Nikoli Kontu nakon čega Orahovica postaje važan grad s posjedom. Povijesni razvoj Orahovice usko je povezan uz srednjovjekovni utvrđeni grad Ružicu koji se nalazi zapadno od današnjeg grada, te danas predstavlja spomenik nulte kategorije. Početkom 15. stoljeća grad dolazi u ruke obitelji Gorjanski koja je bitno utjecala na kulturni i gospodarski razvoj mjesta. Već krajem istog stoljeća Orohovicu preuzima Lovro Iločki, a poslije njega gradom je vladao Ladislava Morea da Cula sve do pada Orahovice pod tursku vlast 1543. godine. Nakon oslobađanja od Turaka krajem 17. i početkom 18. stoljeća Orahovica postaje vlasništvom Carske komore, poslije čega grad mijenja nekoliko vlasnika među kojima se ističu grofovi Pejačevići koji 1733. prodaju grad Demetru Mihalovicu čija je obitelj zadržala posjed sve do 19. stoljeća. Do 1756. godine u gradu je postojala drvena crkva sv. Križa, a od iste godine sagrađena je nova crkva barokna crkva sv. Križa u samom središtu grada. U to vrijeme prestaje u gradu duhovna nadležnost franjevaca iz Našica. Od ostalih vrijednih sakralnih objekata u gradu valja još izdvojiti i pravoslavni manastir sv. Nikolaja, koji se nalazi južno od Orahovice, iza sela Duzluk.

Danas je Orahovica razvijeno urbano središte, koje se osim razvijene poljoprivrede, vinogradarstva, drvne, keramičke i kovinske industrije ističe i kao poznato turističko mjesto slavonske Podravine. Osim starog grda Ružice i manastira sv. Nikolaja u okolici grada još se nalazi orahovičko jezero i park-šuma Jankovac. Od turističkih atrakcija izdvajamo obnovljenu vodenicu u središtu grada, bazen, i obnovljenu staru lokomotivu koja je nekada prolazila gradom. U gradu danas djeluju osnovna i srednja škola te dječji vrtić, a od kulturnih ustanova valja izdvojiti gradsku knjižnicu, enigmatsku udrugu, te INFOR koji predstavlja udrugu za informatiku i naprednu tehnologiju. Glavna kulturna manifestacija u gradu je Orahovačko proljeće na kojoj se predstavlja folklorna i gastronomska ponudu Orahovice.

vrh

Slatina

Slatina je grad koji se smjestio u istočnom dijelu Virovitičko-podravske županije, na prijelazu iz dravske nizine prema brdovitom Papuku. Grad se sastoji od 15 naselja, te broji više od 11000 stanovnika.

Iako brojni arheološki dokazi svjedoče o boravku rimljana na području današnjeg grada, Slatina se prvi puta spominje u 12. stoljeću po imenu Zlatahnok, kao naselje unutar plemenske župe Novaki. Nakon raspada župe Novaki tijekom 13. stoljeća, Slatina je neko vrijeme pripadala Virovitičkoj, i kasnije Križevačkoj županiji, te zbog povoljnog položaja postaje razvijen srednjovjekovni kaštel. Nakon odlaska Turaka iz ovih krajeva, sredinom 18. stoljeća Slatina je imala status sela unutar Kotara Virovitica, a već 1848. postaje kotarsko središte. Nakon strahota prvog i drugog svjetskog rata, koje nažalost nisu zaobišle Slatinu, grad se ekonomski oporavlja, a od 1962. djeluje općina Podravska Slatina. Od vrijednih kulturnih znamenitosti u gradu izdvajamo dvorac grofa Janka Draškovića koji se trenutno obnavlja, te staru školu u središtu grada koja se preuređuje u Muzej grada. Ovdje je potrebno spomenuti i staro stablo sekvoje zasađeno u 19. stoljeću, koje je zaštićen spomenik prirode te predstavlja vrijednu turističku atrakciju. U gradskoj okolici nalaze se brojni vrijedni sakralni objekti, a u samom gradu nalazi se neogotička župna crkva sv. Josipa s početka 20. stoljeća. Važno je istaknuti kako se u slatinskom kraju nalazi više arheoloških nalazišta pretpovijesne nekropole u Aleksandrovcu i Čađavici, zatim pretpovijesna naselja u Miklešu, Noskovcima i Sopju, te antičku nekropolu u Sladojevcima. Nedaleko Slatine nalazi se i imanje Višnjica gdje se uzgajaju arapski konji, jeleni lopatari i mufloni.

Danas Slatina predstavlja razvijenu urbanu sredinu u kojoj djeluju dvije osnovne i jedna srednja škola, te jedna osnovna glazbena škola. Od kulturnih udruga koje djeluju u gradu izdvajamo gradsko amatersko kazalište i Slatinski likovni klub, te brojni sportski klubovi kao što su nogometni klub „Slatina“ i rukometni klub „Marluka“. Osim vrijedne kulturne i prirodne baštine, Slatina ističe i vrijednim kulturnim manifestacijama od kojih su najvažniji glazbena manifestacija Dani Milka Kelemena, te Slatinski sajam na kojem se između ostalog predstavljaju obrtnički proizvodi. Okolica grada nudi i dobre mogućnosti za lov i ribolov. Skladatelj Milko Kelemen te germanist i književni teoretičar Viktor Žmegaž samo su jedni od važnih ljudi koji nam dolaze iz Slatine.

vrh

Požeško-slavonska županija

Požeško-slavonska županija smještena je u samom srcu Slavonije. Okružena je s čak pet županija, te broji više od 85000 stanovnika. Županija se sastoji od pet općina i pet gradova te ima 277 naselja. Gradovi na koje ćemo se detaljnije osvrnuti u nastavku su Kutjevo, Lipik, Pakrac, Pleternica te Požega koja predstavlja upravno, gospodarsko i kulturno središte Županije. Veliki dio Županije čini prelijepa Požeška kotlina koja je okružena Požeškom gorom, Psunjem, Papukom, Krndijom i Diljem.

Požeško-slavonska županija jedna je od najstarijih županija u Hrvatskoj, a prvi puta se spominje u 13. stoljeću. U to vrijeme središte Županije nalazilo se u požeškoj tvrđavi. Daljnji razvoj Županije u srednjem vijeku prekinula su Turska osvajanja ovih krajeva, a posebice tursko osvajanje Požege u prvoj polovici 15. stoljeća. Nakon odlaska Turaka iz Požege 1745. godine, ponovo se uspostavlja Županija, koja se ubrzo gospodarski i kulturno razvija sve do raspada Austrougarske Monarhije 1918. Tek 1993. godine u Požegi se ponovo utemeljuje sjedište Županije nakon dugih 70 godina.

O ljepoti Županije svjedoče ostaci boravka rimljana na ovim prostorima koji su požešku kotlinu nazivali „Vallis aurea“, što znači Zlatna dolina. U požeškom kraju mnogi crkveni redovi ostavili su svoj vidljiv trag. Tako ovdje cisterciti ostavljaju nasljeđe uzgoja vinove loze, dok su franjevci zauzeli važnu prosvjetiteljsku ulogu, a krajem 17. stoljeća isusovci u Požegi osnovali gimnaziju. Tijekom 19. stoljeća u Požegi se otvara čitaonica, tiska se prvi hrvatski roman „Požeški đak“, a 1847. Požega i cijela Županija prvi uvode hrvatski jezik u javni život Hrvatske. Stoga i ne čudi da je Požega u 19. stoljeću stekla naziv „slavonska Atena“. Zbog svoje predivne prirode koju čine prelijepa polja, šume i brežuljci te zbog svog bogatog kulturnog nasljeđa, Požeško-slavonska županija ima odlične preduvjete za daljnji razvoj turizma. Od turističkih atrakcija Županije svakako treba izdvojiti Park prirode Papuk, u kojem obitavaju brojne biljne i životinjske vrste, zatim vinsku cestu koja prolazi južnim obroncima Papuka, te kvalitetna vina iz kutjevačkog, požeškog, pakračko-lipičkog i pleterničkog vinogorja. Zbog svih ovih razloga, Požeško-slavonska županija uistinu predstavlja ugodno mjesto za život ili samo boravak.

vrh

Požega

Požega je glavno upravno, gospodarsko i kulturno središte Požeško-slavonske županije. Grad se smjestio u jugozapadnom dijelu Požeške kotline koju okružuju Psunj, Papuk, Krndija, Dilj i Požeška Gora. Požega se sastoji od 31 naselja s kojima broji više od 28 tisuća stanovnika. Također, u Požegi se nalazi i sjedište Požeške biskupije.

Ime grada prvi se puta spominje 1227. godine u povelji kralja Andrije II. Arpadovića pod imenom Castrum de Posege, te je zabilježeno kako je još početkom 16. stoljeća Požega bila značajan grad s razvijenom trgovinom i obrtima. Za vrijeme dok je Požega bila pod Turskom vlašću, u razdoblju od 1537. do 1688. godine zadržala je svoju upravnu važnost kao sjedište kadiluka i Požeškog sandžaka. Nakon oslobođenja od Turaka, Požega doživljava svoj gospodarski i kulturni procvat unutar Austrougarske monarhije, te postaje sjedište ponovo uspostavljene Požeške županije. U to vrijeme u gradu se osnivaju gimnazija i isusovačka akademija, da bi 1765. kraljica Marija Terezija poveljom dodijelila Požegi povlastice slobodnog kraljevskog grada. Tijekom druge polovice 19. stoljeća nadzor nad gradskom upravom ima Hrvatsko-slavonsko-dalmatinska zemaljska vlada u Zagrebu. U to vrijeme u gradu se otvara čitaonica, tiska se prvi hrvatski roman „Požeški đak“, te se uvodi hrvatski jezik u javni život grada i županije. Krajem 19. i početkom 20. stoljeća Požega gubi na važnosti ponajviše zbog industrijalizacije i gradnji pruga od kojih su više koristi imali gradovi Osijek i Slavonski Brod koji su imali bolji prometni položaj. Zanimljivo je napomenuti kako je Požega od 1921. do 1991. imala ime Slavonska Požega, kako bi se razlikovala od istoimenog grada Požege koji se nalazi u Srbiji. Danas je Požega razvijeno urbano središte Županije s brojnim osnovnim i srednjim školama, glazbenom školom, veleučilištem i biskupijom. Od kulturnih ustanova koje djeluju u gradu izdvajamo Gradsko kazalište Požega, Gradska knjižnica i čitaonica, te već spomenuti Gradski muzej. U gradu djeluje i velik broj kulturnih udruga od kojih je ističemo Vijeće mladih, Gradsku glazbu i povijesnu postrojbu „Trenkovi panduri“, te HKUD „Vijenac“. Od brojnih sportskih klubova izdvajamo nogometne klubove „Slavonija“ i „Požega“, te košarkaški klub „Požega“ i teniski klub „Centar“.

Današnja Požega sačuvala je srednjovjekovni raspored ulica, a u samom centru grada nalazi se trg Svetog Trojstva koji je okružen nizovima baroknih građanskih kuća iz 18. i 19. stoljeća s prelijepim trjemovima u prizemlju kuća. Na spomenutom trgu, koji predstavlja jedan od najljepših trgova u Hrvatskoj, nalazi se i barokni tragovi pozlate iz 18. stoljeća. Od vrijednih povijesnih građevina u gradu izdvajamo baroknu palaču Požeške županije, dok od vrijednih sakralnih objekata izdvajamo požeški biskupski dvor, zatim požešku katedralu sv. Terezije Avilske, franjevački samostan i crkvu sv. Duha, crkvu sv. Lovre, te samostan redovnica sv. Vinka. U gradu se još nalazi i gradski muzej koji je osnovan 1921. godini. Nadalje, u galeriji muzeja nalaze se vrijedni umjetnički eksponati kao što je renesansna medalja S. Savelija, barokne slike, portreti Pejačevića, te brojne slike domaćih i stranih majstora. U muzeju se također nalazi i arheološka zbirka s vrijednim romaničkim skulpturama iz benediktinske opatije po imenu Rudina. Osim vrijednih povijesnih građevina, Požega se ističe i brojnim kulturnim i turističkim manifestacijama od kojih su najvrednije dan grada ili Grgurevo koje predstavlja smotru topova i mužara na glavnom trgu, zatim revija hrvatskih jednominutnih filmova, Ivanjski krijes, nacionalna izložba pasa, kulenijada, Dani Dobriše Cesarića, glazbeni festival „Zlatne žice Slavonije“, te Požeške orguljaške večeri. Od mnogih poznatih ljudi koji su živjeli ili boravili u Požegi moramo spomenuti slikara Miroslava Kraljevića, zatim pjesnika Dobrišu Cesarića te pjevača zabavne glazbe Ćiru Gašparca.

vrh

Kutjevo

Kutjevo je grad unutar Požeško-slavonske županije , koji se smjestio podno gore Krndije, na sjeveroistočnom rubu Požeške kotline, te je udaljen tek 23 kilometara od Požege. Grad se sastoji od 17 naselja, s kojima broji više od 7000 stanovnika. Kutjevo je nadaleko prepoznatljivo po uzgoju vrlo kvalitetnih kutjevačkih vina.

Povijest Kutjeva seže još u 13. stoljeće kada su ovdje djelovali cisterciti, koji su podigli samostan 1232. godine. Bitno je spomenuti kako su ruševine spomenutog samostana po imenu Abbatia B.M.V. de Gotho bile su vidljive sve do konca 17. stoljeća. Prema srednjovjekovnim dokumentima za imenovanje mjesta i samostana najčešće su se upotrebljavala imena Gotho i Kothoa. Od 18. stoljeća čitav posjed je pripao isusovcima koji su razdoblju od 1704. do 1735. godine sagradili jednokatnu rezidenciju s parkom, te do nje crkvu sv. Marije, današnju župnu crkvu. Ista crkva ujedno predstavlja i najznačajniji sakralni objekt u Kutjevu, u kojoj se između ostalog nalaze vrijedni barokni oltari, propovjedaonica i slike. Važno je istaknuti kako park oko rezidencije danas predstavlja zaštićen hortikulturni spomenik. Iako su se isusovci još tijekom 18. stoljeća zalagali da Kutjevo dobije status grada, ovo pravo je ostvareno tek nedavne 2006. godine, pa se Kutjevo može smatrati jednim od najmlađih gradova u Hrvatskoj. Od najvećih turističkih atrakcija izdvajamo poznati kutjevački vinski podrum s arhivskim vinima. Podrum koji je djelomično sačuvao svoj izvorni izgled su podigli cisterciti već spomenute 1232. godine, a važno je naglasiti kako su boravili vođa slavonskih pandura Franjo Trenk, te habsburška kraljica Marija Terezija. U blizini podruma i vinarije nalazi se i dvorac. Bitno je napomenuti kako još od 19. stoljeća Kutjevo ima tradiciju uzgoj rasnih konja, posebno lipicanaca, a svake godine se u Kutjevu održavaju i konjičke utrke. Danas je Kutjevo razvijena urbana sredina koja temelji svoj razvoj na vinogradarstvu, podrumarstvu, voćarstvu i poljodjelstvu. Najveća tvrtka koja djeluje u gradu je svakako Kutjevo d.d. koje je ujedno i najveći proizvođač vina u Hrvatskoj. Od kulturnih udruga iz grada izdvajamo „HPO – Puhački orkestar Kutjevo“, a od sportskih klubova valja spomenuti još šahovski klub „Kutjevo“, te prvoligaški ženski nogometni klub „Kutjevo“.

vrh

Lipik

Lipik je grad unutar Požeško-slavonske županije koji se smjestio u dolini rijeke Pakre, a okružen je obroncima Papuka i Psunja. Grad se sastoji od 26 naselja s kojima broji gotovo 7 tisuća stanovnika. Lipik je najpoznatiji ljekovitim Lipičkim toplicama, mineralnoj vodi te ergeli konja lipicanaca.

Iako se Lipik kao naselje i lječilište počeo razvijati tek nakon odlaska Turaka iz ovih krajeva, povijesni dokazi nam govore kako je još u vrijeme rimljana ovo područje bilo naseljeno, što potvrđuje i natpis u kamenu posvećen rimskom caru Komodu, sinu Marka Aurelija. Prema povijesnim spisima Lipik je tijekom srednjeg vijeka pripadao plemstvu „Bijela stijena“, a 1517. Ivan Kapistranin piše o ljekovitosti Lipičkih toplica. Nakon oslobađanja od Turaka 1691. godine, Lipik je pripao baruni Franji Trenku, poslije čega ga je habsburška kraljica Marija Terezija poklonila obitelji daruvarskih grofova Janković koji novu kupališnu zgradu i gostionu, uređuju perivoj i podižu prvu ergelu lipicanaca. Francuska kompanija kupuje vlastelinstvo 1861. godine koja gradi željezničku prugu od Lipika do Beča što dodatno pridonosi urbanizaciji i razvoju Lipika. Tijekom druge polovice 19. stoljeća Lipik od Francuza kupuje Antun Knoll iz Vukovara. On detaljno preuređuje cijelo mjesto, i kupalište, a tada se osim vila i hotela otvaraju i škola i pošta. Ubrzo grad dobiva i električnu energiju, te je tada slovio kao jedno od najpoznatijih europskih lječilišta. Daljnji razvoj Lipika zaustavlja se tijekom prvog i drugog svjetskog rata, nakon čega se lječilište Lipik se postepeno pretvara u modernu bolnicu za rehabilitaciju i liječenje raznih bolesti. Uz lječilište paralelno se razvija i grad Lipik koji osim na turizmu temelji svoje gospodarstvo i na proizvodnji mineralne vode te industriji revnog stakla. Nažalost, za vrijeme domovinskog rata tijekom devedesetih godina 20. stoljeća, lječilište i sam grad temeljito su razoreni te iako je većina javne infrastrukture obnovljena, grad još uvijek nije dosegao predratno stanje. Danas u Lipiku djeluju dvije osnovne škole, a valja još spomenuti i gradsku knjižnicu i čitaonicu koje su smještene u multikulturnom centru unutar zgrade stare pučke škole iz 19. stoljeća. Od kulturnih udruga koje djeluju u gradu izdvajamo KUD Zeleni Gaj i Gradski pjevački zbor Lipik. Osim izvora termalnih voda, Lipik je poznat i po Lipičkom studencu, to jest, mineralnoj vodi za piće koja izvire u ovim krajevima. Među poznatim gradskim kulturnim manifestacijama izdvajamo slikarsku koloniju „Lipiku s ljubavlju“.

vrh

Pakrac

Pakrac je grad u Požeško-slavonskoj županiji koji se smjestio u dolini rijeke Pakre u zapadnoj Slavoniji. Grad se sastoji od 42 naselja i broji s kojima broji više od 16 tisuća stanovnika.

Iako postoje arheološki dokazi o obitavanju rimljana na području grada, Pakrac se prvi puta spominje na popisu posjeda koje su posjedovali ivanovci iz 1237. godine kao naselje po imenu Pekriz. Važno je istaknuti kako se uz povijesni razvitak grada usko veže srednjovjekovni grad, to jest, utvrda nepravilnog peterokutnog oblika sa sedam okruglih kula unutar zidina i velikom obrambenom cilindričnom kulom. Utvrda je bilo opasana čvrstim zidinama s puškarnicama, a oko nje se nalazio ukop s vodom koji je dodatno štitio grad od neprijatelja. Bitno je spomenuti kako se u spomenutoj utvrdi u to vrijeme nalazio nalazilo sjedište ivanovaca i vranskog prioriata. Krajem prve polovice burnog 13. stoljeća u Pakrac provaljuju Tatari, a već u drugoj polovici istog stojeća ovdje boravi ban Slavonije Stjepan koji u Pakracu osniva kovanicu novca za koju se smatra da je prva u Hrvatskoj. Od 1543. do kraja 17 stoljeća grad je bio pod turskom vlašću. Nakon odlaska Turaka, tijekom 18. stoljeća u Pakracu slijedi razdoblje kulturnog i gospodarskog razvitka. Tako već početkom 1728. barun Imsen ovdje gradi vlastelinski kompleks, a barun Franjo Trenk dvije godine kasnije izgrađuje dvorac koji je služio kao vojarna, bolnica, škola i gimnazija. U drugoj polovici istog stoljeća grof Antun Janković kupuje vlastelinstvo od baruna Imsena, a u isto je vrijeme dovršena i crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije 1763. godine. Ubrzo zatim 1768. godine dovršena je i episkopska katedrala Svete Trojice s episkopskim dvorom. Krajem istog stoljeća u gradu se otvara prva škola, i počinje s radom tvornica stakla. Početkom 19. stoljeća u gradu se otvara prva ljekarna, a u drugoj polovici istog stoljeća Anton Henry kupuje vlastelinstvo od Jankovića. U isto vrijeme u gradu se između ostalog otvara i srednja škola, a krajem stoljeća pušta se u promet željeznička pruga Barcz – Pakrac, i počinje s radom pilana. Rušenje stare gradske uprave započinje sredinom 19. stoljeća, a posljednja njena kula srušena je 1960. godine te je na njenom mjestu izgrađena zgrada gradskog Poglavarstva. Tijekom prvog i drugog svjetskog rat Pakrac se razvijao kao obrtnički grad, da bi nažalost početkom devedesetih godina 20. stoljeća pretrpio teška razaranje tijekom domovinskog rata.

Iako pogođen nedavnim ratnim strahotama, Pakrac se danas polako oporavlja te nastoji graditi svoju budućnost na bogatom kulturnom nasljeđu, turizmu, šumarstvu, poljoprivredi te drvnoj i građevinskoj industriji. Danas u gradu djeluju dvije osnovne i jedna srednja škola, a od kulturnih udruga izdvajamo Radio Klub Pakrac. Od pakračkih sportskih klubova valja spomenuti nogometni klub Hajduk Pakrac, te rukometni klub Pakrac. Od vrijednih kulturnih spomenika izdvajamo episkopski jednokatni dvor i crkvu Svete Trojice, te jednobrodna barokna župna crkva i sakristija Uznesenja Marijina koja je nažalost stradala tijekom domovinskog rata. Isto tako, dvorac baruna Trenka, ostaci kovanice novca i Spahijski podrum predstavljaju ostala vrijedna mjesta za posjetu u Pakracu.

vrh

Pleternica

Pleternica je grad u Požeško-slavonskoj županiji koji se smjestio na ušću rijeke Londže u rijeku Orljavu, ispod Požeške gore. Grad se sastoji od 38 naselja, a sami centar grada broji nešto manje od 4000 stanovnika.

Grad se prvi puta spominje 1270. godine pod imenom Sveti Nikola, a današnje ime grada prvi se puta spominje 1427. kada je Pleternica bila trgovačko središte. U prvoj polovici 16. stoljeća grad pada pod tursku vlast a oslobođena je tek krajem 17. stoljeća. Važno je spomenuti kako nakon odlaska Turaka, habsburška kraljica Marija Terezija otvara 1779. godine prvu školu u gradu. Krajem 19. stoljeća kroz Pleternicu prolazi i željeznička pruga, a 1926. u Pleternici je osnovan i nogometni klub Slavija. Najvrednija sakralna građevina u gradu je svakako župna crkva sv. Nikole koja je sagrađena na mjestu srušene barokne crkve 1967. godine. Važno je spomenuti kako je pleternička župa 2005. godine proglašena svetištem. U gradu danas djeluje jedna osnovna škola sa sportskom dvoranom, a od kulturnih ustanova izdvajamo knjižnicu i čitaonicu. Danas je Pleternica razvijeno urbano mjesto okruženo vijencem gora te predstavlja administrativno sjedište naseljima koja ju okružuju. Na daljnji gospodarski razvoj grada utjecalo je proširenje poduzetničke zone, a planira se i izgradnja hidroelektrane na rijeci Orljavi. Od sportskih klubova koji djeluju u gradu izdvajamo nogometni klub Slavija Pleternica. Zbog svog povoljnog prometnog položaja Pleternica ima povoljne uvjete za razvojem tranzitnog i izletničkog turizma, a rijeke Orljava i Londža pogodne su za ribolov. Od kulturnih manifestacija u gradu izdvajamo tradicionalnu folklornu manifestaciju Lidas.

vrh

Vukovarsko-srijemska županija

Vukovarsko-srijemska županija predstavlja najistočniju našu žu