2013. godine Državni zavod za zaštitu prirode donio je Pravilnik o strogo zaštićenim životinjskim vrstama (Narodne novine 144/13), prema kojemu je na području Republike Hrvatske zaštićeno više od 1600 vrsta životinja.
U strogo zaštićene životinjske vrste spadaju i vidra, crvenokljuni djetlić i riječna kornjača o kojima će biti riječi u nastavku teksta.
VIDRA (Lutra lutra) 
Vidra je sisavac (Mammalia) koji pripada redu zvijeri (Carnivora) i porodici kuna (Mustelidae). U svijetu živi ukupno 13 vrsta vidri, a najzastupljenija je euroazijska vidra koja nastanjuje i područje Hrvatske.
Vidra se smatra najboljim plivačem od svih zvijeri. Dužina tijela odrasle jedinke iznosi od 100 do 120 cm, težine između 5 i 12 kg. Ima vitko, gipko i izduženo tijelo s gustim i masnim smeđim krznom koje je štiti od hladne vode. Ima dug plosnat rep (dužine od 35 do 55 cm), kratke noge, a na šapama po pet prstiju. Vrlo je razigrana, ali i plaha životinja, koja je uvijek na oprezu, aktivna najviše noću. Živi samotnjačkim načinom života u blizini vode ili poplavnih područja (blizina rijeka, jezera i potoka). Najviše lovi u bistrim, relativno plitkim vodotocima obraslim gustom vegetacijom u koju se može lako sakriti. Vidra se hrani ribom, rakovima, vodenim kukcima te žabama. Što se prehrane tiče nije izbirljiva i pojesti će plijen koji najlakše ulovi. U potrazi za hranom prelazi velike udaljenosti i nerijetko se seli iz jednog u drugi riječni sustav. Građa tijela omogućuje joj veliku pokretnost i brzinu pod vodom. U vodi može provesti dugo vremena, a za hvatanje plijena služi joj snažno i oštro zubalo. Vidra pliva brzo mijenjajući smjer kretanja tako da joj progonjen plijen samo u rijetkim slučajevima može pobjeći.
U prošlosti se kao glavni uzrok ugroženosti vidre smatrao prekomjeran lov životinje zbog krzna, dok je danas vidra ugrožena zbog onečišćenja voda teškim metalima i pesticidima, gubitka staništa djelovanjem čovjeka, smanjenjem populacije riba kao glavnog izvora hrane, smrtnosti na prometnicama te uginućima uzrokovanim zapletanjem životinje u ribolovne mreže i vrše.
U Hrvatskoj živi u vodenim staništima kontinentalnog i gorskog područja, s rijetkim izuzecima kao što su rijeka Kupa uzvodno od Ozlja, rijeka Dobra uzvodno od Ogulina i rijeka Gacka. U mediteranskoj regiji živi u vodotocima rijeke Zrmanje i Krke.
Brojnost vidri u Hrvatskoj uspješno se prati neinvazivnim i invazivnim metodama praćenja životinje. Kod istraživanja vidri najpoznatija je neinvazivna metoda prikupljanja podataka o znakovima prisutnosti vidre na određenom području (izmet, želatinozne izlučevine kojima obilježavaju svoj teritorij te otisci stopala). Druga neinvazivna metoda koja se koristi kod istraživanja vidri jest korištenje fotografskih zamki (posebni digitalni fotoaparati koji automatski okidaju fotografije reagirajući na prolazak životinje pokraj njih). Od invazivnih metoda najpoznatije je radio praćenje ili telemetrija životinja (uhvaćenoj životinji se na kožu ili potkožno ugradi odašiljač pomoću kojeg se jednostavno prati njeno kretanje).
Crvenoglavi djetlić (Dendrocopos medius Linnaeus) 
Djetlić je ptica stanarica koja obitava na drveću na kojem se hrani sitnim kukcima i u kojima dubi rupe za gniježđenje. Na području Republike Hrvatske živi devet podvrsta europskih djetlića u koje spadaju djetlići i žune. Na prvi pogled svi djetlići su vrlo slični jer imaju crno i bijelo perje s različitim tragovima crvene boje na glavi i repu.
Dužina tijela odraslog crvenoglavog djetlića (od vrha kljuna do kraja repa) iznosi između 20 i 22 cm. Tijelo mu je prošarano crnim i bijelim perjem a crvena obojenost perja glave (kruna) je u mužjaka intenzivnije boje. Raspon krila ove ptice u letu iznosi oko 33 centimetra. Stanište crvenoglavog djetlića su listopadne šume srednje i južne Europe. Najviše boravi u šumama starog hrasta (starijeg od 60 godina) i ostalog drveća čija stabla imaju grubu koru (ponekad ga se može naći i u starim voćnjacima). Staro drveće grube kore obraslo mahovinom idealno je stanište ove ptice jer obiluje kukcima koje djetlić sakuplja svojim šiljatim kljunom i kratkim jezikom. Osim kukcima, hrani se i sjemenkama te mekanim voćem. Za razliku od ostalih podvrsta djetlića koji kljun koriste za bušenje kore drveća (specifičan zvuk kuckanja tzv. bubnjanje), crvenoglavi djetlić svoj kljun koristi poput pincete za izvlačenje hrane s površine kore drveta. Koristi ga i za bušenje drveća u svrhu stvaranja gnijezda, no taj proces kod ove vrste traje znatno duže nego kod ostalih vrsta djetlića. Većinu dana provede skačući po horizontalnim granama drveća u potrazi za hranom.
Crvenoglavi djetlić se gnijezdi i spava u dupljama drveća koje izdubi kljunom. Duplja se nalazi na visini između metar i pol i pet metara od tla. Dubine je 35 cm, dok promjer otvora iznosi oko pet centimetra. Najčešće se gnijezde u starim trulim stablima ili u mrtvim stojećim stablima. U mjesecu travnju ženka izlegne četiri do sedam jaja iz kojih se u razdoblju od deset do 14 dana izlegu ptići. Oba roditelja se brinu o podmlatku.
U zagrebačkom parku Maksimir obitava jedna od najvećih populacija crvenoglavog djetlića u Europi. Smatra ga se jednom od ključnih životinjskih vrsta u ekosustavu jer ne oštećuje zdrave i gospodarski vrijedne dijelove stabla, a duplje koje izbuši na starim dijelovima od velike su važnosti za opstanak nekih drugih vrsta ptica, šišmiša i kukaca.
U Republici Hrvatskoj opstanak ove ptice ovisi o rasprostranjenosti starih hrastovih šuma pa razumno gospodarenje šumama ima presudnu ulogu u zaštiti crvenoglavog djetlića. Kad se posječe stara šuma, potrebno je više od 50 godina da ju nastani nova populacija djetlića.
Riječna kornjača (Mauremys rivulata)
Na području Republike Hrvatske živi šest vrsta kornjača i sve su strogo zaštićene životinjske vrste, sukladno Zakonu o zaštiti prirode. Tri vrste žive u moru (glavata želva, zelena želva i sedmopruga usminjača) dok ostale tri obitavaju u kopnenom dijelu Hrvatske (riječna kornjača, barska kornjača i kopnena kornjača). Najugroženija je upravo riječna kornjača.
Riječna kornjača akvatična je životinja (živi uz vodu). Dužina oklopa odrasle jedinke iznosi između 15 i 21 cm. Oklop je ovalno izduženog oblika i spljošten, a boja tijela i oklopa je maslinastozelene ili sivosmeđe boje s bijelim prugama u predjelu vrata. Ženke su veće od mužjaka, a mlade životinje su svjetlije boje s dužim repom. U kasno proljeće ženke polažu u zemlju 6 do 12 jaja iz kojih se nakon 60 do 75 dana izlegu mlade kornjače. Idealna temperatura zraka za izlaženje mladih kornjača iz jaja je oko 30 stupnjeva Celzijevih. Odrasla kornjača hrani se biljem i lišćem dok mladunci preferiraju hranu životinjskog podrijetla (kukci, mekušci, ličinke, male ribice i gujavice).
Po naravi je plaha i oprezna životinja koja veći dio dana provodi sunčajući se na kamenju ili granama koje strše iz vode. Zimu provede hibernirajući.
Riječna kornjača živi u tekućim i stajaćim vodama, vrlo rijetko u boćatoj vodi. Živi na području Grčke, Bugarske, mediteranskom dijelu Turske i u Albaniji. Hrvatska predstavlja najzapadniji i najsjeverniji dio areala u kojem živi riječna kornjača. U Hrvatskoj živi na tek nekoliko lokacija: na području Konavoskog polja, lokvama u Prljevićima i Majkovima te na određenom području rijeke Neretve.
Najveću opasnost izumiranju ove životinje predstavlja svakodnevno uništavanje njenog staništa. Rijeke, potoci, jezera i lokve zbog nekorištenja postanu zarasla i onečišćena područja ili područja pretvorena u poljoprivredne površine zagađene velikom količinom pesticida. Još jednu veliku opasnost opstanku riječne kornjače predstavlja unos crvenouhe i žutouhe kornjače (koje se nalaze na popisu 100 najopasnijih invazivnih vrsta životinja) u prirodni ekosustav. Te dvije vrste kornjača do prije nekoliko godina mogle su se kupiti u prodavaonicama kućnih ljubimaca. Zbog brzog rasta veliki broj vlasnika puštao ih je u lokalna jezera. Zbog lakog prilagođavanja na novonastale uvjete života, ove su kornjače znatno ugrozile prirodna staništa svih vodenih kornjača pa tako i riječne kornjače.
Stoga je važno znati da je najstrože zabranjeno na bilo koji način uznemiravati riječnu kornjaču i uništavati njeno prirodno stanište, kao i uzimati je iz prirode kako bi je se držalo kao kućnog ljubimca.
Izvor:
Autor teksta:
