Veći dio svojega stvaralaštva uništio je u nastupu autokritičnosti, a nevelik mu je opus objavljen 1556. godine u Mlecima pod naslovom Skladanja izvarsnih pisan razlicih, zahvaljujući njegovu sinu Antunu. Riječ je o antologiji u kojoj se nalaze 22 ljubavne pjesme, drama Robinja, nekoliko pjesničkih poslanica, dva epitafa te prijevod Ovidijeve heroide Pariž Eleni koja je dostupna u sklopu portala Digitalne zbirke Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu.
U Lucićevoj lirskoj zbirci opijeva se ljubav prema ženi i njezina ljepota. Po estetskim dosezima, pjesme u kanconijeru pravo su remek-djelo hrvatske renesansne ljubavne lirike. U njima on opisuje ljepotu i ljubav u tradiciji Petrarke i petrarkizma, a istodobno i u tradiciji usmene hrvatske ljubavne poezije.
Među ljubavnim je pjesmama i Jur nijedna na svit vila, pjesma u kojoj Lucić opisuje ljepotu svoje drage, biranim leksikom u osmeračkim oktavama, vrlo pregledne simetrične kompozicije. Moleći na kraju pjesme Boga da ljepotu vile sačuva od starenja, pjesnik posredno izražava samosvijest renesansnoga tvorca da će njezina ljepota biti ovjekovječena, zahvaljujući neprolaznoj vrijednosti njegove umjetnine.
Lucićeva drama Robinja prva je svjetovna drama na hrvatskome jeziku. Djelo je napisano kao pjesničko-dramski spjev sa suvremenom, povijesnom temom te radnjom koja sadržava i jednostavnost pučke igre, što upućuje na njezino moguće podrijetlo. Sastoji se od tri čina, u dvostruko rimovanim dvanaestercima.
Njemu u čast pokrenuta je kulturna manifestacija pod nazivom Sonetni dani Hanibala Lucića, koja je nastala na poticaj književnika Veljka Barbierija, a namjera je Festivala bila probuditi svijest o vrijednosti književnoga opusa hvarskoga renesansnog autora Hanibala Lucića.
Njegovi stihovi, prepjevi, poslanice, a posebno drama Robinja danas čine mali, ali nezaobilazni dio europske renesansne književne baštine.
Zahvaćen renesansnim duhom, Lucić je približno 1530. godine počeo nedaleko od grada graditi svoj renesansni ljetnikovac. U svojem ljetnikovcu na izmaku grada, koji se po svojem renesansnom slogu izdvaja od onodobnih graditeljskih dosega na otoku, Hanibal Lucić proveo je posljednje godine svojega pjesničkog i duhovnoga života.
Umro je u Hvaru 14. prosinca 1553. godine, a pokopan je u obiteljskome grobu u franciskanskoj crkvi svete Marije, ispod glavnoga oltara, na kojem se nalazi ploča s grbom Lucića i slovima A. L. MDLXXV.
Tekst je prenesen s mrežnih stranica Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu.
