Također je naglasila da je njezin izvanjski život protekao smireno i polako te da nikada nije izašao iz kruga obitelji Mažuranićevih, u kojoj se rodila, i Brlićevih, kojoj je pripala udajom. Zato je i svoj životopis preporučila više kao ispovijest jednog misaonog i osjetljivog bića nego kao životnu povijest istaknute književnice.
Iako se o njezinim djelima pisalo mnogo, bez ijednog negativnog suda, te iako se čitav život kretala među uglednim književnim i kulturnim djelatnicima, doživjela svjetska priznanja, brojne prijevode, čak i dvije nominacije na Nobelovu nagradu, ona je rijetko javno nastupala pa se gotovo sama i nije držala pravom književnicom. 
Poziv majke i odgojiteljice, čuvarice doma i duha, za nju je čini se bio važniji od književničkog samoisticanja, a pisanje je držala samozatajnim, gotovo uzgrednim poslom, dopunom obiteljskog sklada.
Obiteljsko naslijeđe
Ivana Brlić Mažuranić rodila se u Ogulinu 18. travnja 1874. kao kći pravnika i pisca Vladimira Mažuranića te unuka pjesnika i bana Ivana Mažuranića, autora najvećeg spjeva u hrvatskoj književnosti 19. stoljeća. Nakon dva razreda javne škole daljnju je naobrazbu stjecala privatno te je već u najranijoj dobi naučila francuski, potom njemački, engleski i ruski. Iz Ogulina se 1878. s roditeljima preselila u Karlovac, a 1882. u Zagreb. U osamnaestoj se godini udala za Vatroslava Brlića, odvjetnika i političara iz Slavonskog Broda. Bila je majka petero djece, aktivno je pratila politička i duhovna zbivanja svojega doba, a bogata knjižnica u obitelji Brlić omogućila joj je samoobrazovanje te sadržajan unutarnji život.
Uzori i književni počeci
Kao izdanak pjesničke loze Mažuranića, Ivana Brlić Mažuranić već se u djetinjstvu okušala u pjesništvu, istodobno na francuskom i hrvatskom jeziku. No nekoliko je osoba iz njezinog najbližeg okružja znatnije utjecalo na njezin duhovni razvitak. Djeda, Ivana Mažuranića, koji je umro kad joj je bilo šesnaest godina, doživjela je kao osobu idealno uravnotežena pjesničkoga dara s visokim etičkim načelima i pragmatična političara pronicljiva uma. Na nagovor rođaka Frana Mažuranića, autora lirskih crtica naslovljenih Lišće, započela je pisati mladenački dnevnik pun djevojačkih sanjarija, domoljubno-političkih ushita i osjećajnih razmišljanja.
Pjesnik i estetičar Franjo Marković nadahnuo ju je posebnim estetskim osjećajima, a biskup J.J. Strossmayer dojmio je se suptilnim poznavanjem književnosti, govorništvom i dubokom religioznošću. Na tim je temeljima, težeći posebnom mažuranićevskom „miru u duši“, Ivana Brlić Mažuranić izgradila svoju građansku svijest o dobru, čestitosti, milosrđu, pokazala težnju k estetskom skladu i etičnoj dužnosti, i sve to ugradila u svoja djela.
U okviru hrvatske moderne
Unatoč ranim književnim počecima Ivana Brlić-Mažuranić ozbiljnije je zakoračila u književnost tek 1902. kad je u vlastitoj nevelikoj nakladi objavila knjigu pripovjedaka i pjesama za djecu Valjani i nevaljani. U autobiografiji je navela motive zbog kojih je počela ozbiljnije pisati: „Kad je počela dorašćivati četica moje djece i kad se je u njih pojavila običajna u to doba želja za čitanjem – učinilo mi se ujedanput da sam našla točku gdje se moja želja za pisanjem izmiruje s mojim shvaćanjem dužnosti. Moja djeca žele čitati – koja radost za mene da i na tom polju budem njihovim provodičem, da im otvorim vrata k onom bajnom šarolikom svijetu u koji svako dijete stupa prvim čitanjem – da njihove bistre i ljubopitne očice svrnem na one strane života koje želim da najprije uoče i da ih nikada s vida ne izgube. Kako da se takav posao ne slaže s mojim dužnostima?“
No u doba sazrijevanja njezinih književnih odluka, u književnosti su središtima već bili zabilježeni značajni događaji: u Zagrebu je protestno bila spaljena mađarska zastava (1895.); mladi su se hrvatski intelektualci prisilno uputili prema odredištima svojih modernističkih inspiracija, u Beč i Prag, jer su bili protjerani sa zagrebačkog sveučilišta. Sa smjenom stoljeća počela je književna borba „starih“ i „mladih“, tradicionalista i modernih pisaca, tj. očeva naklonjenih realističkim konvencijama i prognanih sinova koji su težili novim temama i modernim stilskim postupcima. Iako Ivana Brlić-Mažuranić u tim borbama naoko ne sudjeluje, neki je odjeci nisu mimoišli. 
Sedam godina nakon druge knjige proza i pjesama za djecu (Škola i praznici, 1905.) ona opet u vlastitoj nakladi i samo za obiteljski krug objavljuje knjigu pjesama znakovita naslova Slike.
Nacrt impresionističkog programa koji slijedi modernistička nastojanja onoga doba sažela je u predgovoru toj zbirci iz 1912..: „Predmeti ovih mojih pjesama prikazuju mi se kao prave slike u boji i gibanju. Ne posjedujući umieća, koji bi ih jedini mogao živo predočiti, bilo mi je nastojanje na riečima i oblicima izvedem po mogućnosti učinke kista i boja, te da tako od nekih pjesama ipak učinim vrst slikarskih radnja.“
U skladu s takvim programom njezini su stihovi slikovno organizirani, primjećuje se obilje vizualnih podataka i prostornih predstava, jake boje i kontrasti. Smisao za detalj, za pojedinačno koje je zapravo zamjena za neke mitske i antropološke simbole također je u temelju poetike romana za djecu Čudnovate zgodne šegrta Hlapića (1913.) te u bajkovitoj prozi koja ju je proslavila – Pričama iz davnine (1916.)
Čudnovate zgode šegrta Hlapića
Iako je književnica svoje djelo Čudnovate zgode šegrta Hlapića nazvala pripoviješću, to je zapravo začetak vrlo plodnog žanra u hrvatskoj književnosti – romana za djecu. Priča o plemenitom i hrabrom dječačiću koji pobjeđuje zlo nalazi se na prijelaznoj crti između bajke i realistične zgode. Naime, sve što se isprva događa u ovoj prozi uvjetovano je ljudskim razlozima: Hlapić bježi od surovog majstora, putuje svijetom u potrazi za nekim boljim iskustvom. Postupno njegova priča gubi zbiljne dimenzije; Hlapić bježi od surovog majstora, putuje svijetom u potrazi za nekim boljim iskustvom. Postupno njegova priča gubi zbiljne dimenzije; Hlapić od čestitog no običnog dječaka postaje nadnaravno hrabar i uspješan junak koji može svladati svaku prepreku; na taj se način čudo i zbilja spajaju upravo u njegovu liku… Autorica također najavljuje da putovanje neće biti lako, jer svijet je divan ali i opasan, daljine su relativne, i jesu i nisu, čudo je ravnopravno sa zbiljom, a putnicima (s Hlapićem putuje i djevojčica Gita koja traži roditelje) trebat će dosta mudrosti i dobrote da bi svladali prepreke. Cilj je provjera vlastitih sposobnosti, zatim odrastanje i smirenost u ponovno pronađenom domu. Mali postolarski šegrt na tom putu prerastao je samoga sebe, stekao je mitsku mudrost; poput junaka iz bajke isijavao je dobrotom, razumijevanjem za druge i vedrinom, a uz pomoć fantastična dekora nenametljivo je prenosio važne etičke poruke.
Priče iz davnine
U Pričama iz davnine također se uz pomoć neobičnog djeluje na obično. Naime, čuda obitavaju posvuda, ona mogu biti dobra i naopaka, svakome prema zasluzi, kaže autorica. Priče se temelje na hrvatskoj i slavenskoj mitologiji te izvrsno postižu privid davnine. Usporedo s čudesnim bićima iz narodne predaje, Domaćima, Bjesovima, Striborom, Regočem, Baganom, Kosjenkom i dr. sudjeluju i ljudska bića iz svakidašnjice: djeca, starci, ribari, junaci i žene. 
Književnica izvrsno oponaša mitsku shemu moćnog zla i moćnog dobra, a pritom naravna bića od nadnaravnih preuzimaju djeliće mitske snage koji im pomažu svladati kompliciranu zbilju. I oni poput Hlapića često kreću na putovanja. Putujući začaranim šumama, jedreći morima, probijajući se podmorjem, leteći među oblacima oni se na muževan, dječji ili ženski način približavaju cilju. Povratak s putovanja donosi ispunjenje osnovne etičke zadaće a time i veliku završnu sreću te mir u duši ispunjen ljubavlju prema bližnjemu.
Jezik i stil Priča iz davnine
Na jezično-stilskoj razini Priča iz davnine primjećuju se stalni epiteti iz usmene književnosti, formulizirani bajkoviti počeci, hiperbole, kontrasti, pitalice i zagonetke, nerijetko također ritmički organiziran ili rimovan prozni iskaz. Za oživljavanje raznih arhetipskih slojeva u jeziku značajne su raznovrsne magijske riječi, arhaizmi, lokalizmi, riječi iz slavenskog folklornog naslijeđa; znatna je uloga prepuštena i magijskim brojevima: primjerice, Palunko tri dana ne lovi ribu da bi prizvao čudo, Regoč triput magijski udara nogom o zemlju da bi mu se otvorio put u podzemlje, guja daje tri smrtonosne naredbe majci i sl.
Mitsko pravrijeme sugerira se uz pomoć glagolskih oblika, za davnu prošlu radnju pluskvamperfektom, za preteritnu trajnu i doživljenu radnju imperfektom. Blagu arhaičnost književnica je postigla uz pomoć aorista, dramatičnost historijskim ili pripovjedačkim prezentom, a za izricanje prošlosti rabila je također futur, kondicional pa i vrlo stilogeni historijski imperativ. O postanku Priča iz davnine, pisala je u pismu sinu Ivanu koje je objavljeno u „Hrvatskoj reviji“ 1930. godine, a poslije u predgovorima više izdanja te knjige. Pritom je na mit gledala kao na sažetu sliku svijeta, kao na repeticiju opće ljudske povijesti, a na pisca koji se tom građom služi, kao na proroka koji dopire do same jezične srži.
Posljednje knjige
Posljednji objavljeni radovi Ivane Brlić-Mažuranić jesu Knjiga omladini puna savjeta mladima o etičkim i estetičkim idealima, i povijesno-pustolovni roman Jaša Dalmatin, potkralj Gudžerata. Tu je prozu napisala na temelju istraživanja svog oca o Dubrovčaninu Melek-Jaši koga su čudni putovi sudbine doveli do vladara egzotične indijske provincije s prijelaza 15. u 16. stoljeće. Poezija za djecu sakupljena je u njezinoj knjizi Srce od licitara i objavljena u godini autoričine smrti koja ju je zatekla 21. rujna 1938. u Zagrebu. Tog je dana nastupio i za nju onaj mir u srcu koji je ostao trajno zapisan u njezinim djelima.
Rečenica koja opseže svijet
Procvat književnosti za djecu u doba moderne (1895.-1914.) temeljio se na impresionističkom zanimanju za zbilju rasutu u mnoštvu detalja koji imaju svaki svoj zaseban život. Oponašajući naivno i jednostavno razmišljanje u slikama, Ivana Brlić Mažuranić uporabila je jezik mitskih simbola i uz njihovu pomoć oblikovala je jednoznačan sustav vrijednosti prilagođen dječjoj potrebi za doslovnim i lakim prepoznavanjem.
Mit u kojem pobjeđuje dobro nad zlom, svjetlo nad mrakom, bio je također temelj njezinom humanizmu. Zato njezini likovi nisu nezadovoljni i otuđeni intelektualci – kao u djelima mnogih njezinih suvremenika – već polumitski junaci iz zbilje u kojima se nataložilo dosta toga iz kolektivnog ljudskog sjećanja, iz kršćanske tradicije i odgoja. Takvi sadržaji imali su zadaću probuditi osjećaj kontinuiteta i optimizma, napose u mladih čitatelja. U njezinim se pričama obični ljudi susreću s mitskim bićima da bi od njih dobili prapočetnu energiju. No oni se s tim bićima nikada ne izjednačuju, već uz pomoć čestica mitske snage pobjeđuju svakidašnji kaos. Ukratko, njezini junaci uz pomoć bajke i mita moraju pronaći svoj poseban ljudski put prema dobru, pravednosti i miru.
Taj je put, prema dubokom uvjerenju Ivane Brlić-Mažuranić zacrtan u zakonima srca. Na tim je načelima ona izgradila svoja najbolja djela za djecu te ih je poistovjetila s „rečenicom koja opseže svijet“, a to znači s rečenicom koja zrači umjetničkom snagom, grleći svijet a s njime i sve one zbog kojih je tu jedinstvenu misao i napisala.
Članak je izvorno objavljen u 9. broju časopisa Drvo znanja i nije ga dopušteno prenositi.
