Najraniji pronađeni bubnjevi izrađeni su od keramike i to otprilike prije 6000 godina. Ti bubnjevi imaju oblik pješčanog sata s uškama na kojima se – s obje strane – veže i napinje koža. Drugu vrstu predstavljaju bubnjevi s otvorenim krajem (tamburini) ili lončasti bubnjevi u obliku čaše, izrađeni od metala, drva ili keramike.
Čini se da su bubnjevi poznati svima i da su ih svi koristili. Pretkolumbova Amerika imala je bubnjeve od ilovače ili panjeva, prevučene životinjskom a ponekad i ljudskom kožom. O njih se udaralo rukama ili batićem. Veliki su bubnjevi korišteni tijekom obreda u Mezopotamiji gdje su bili poznati odavno. Vrlo veliki sumerski hramski bubanj prikazan je na reljefu iz Ura, izrađenom prije 4500 godina.
Bubnjevima su se služili i stari Grci i Rimljani, osobito prilikom obreda posvećenih bogu Dionisu. Rimljani su se bubnjevima služili također i pri marševima. U početku to je bilo šuplje deblo po kojem se udaralo drvenim štapom ili komadom kostiju. 
Bubanj se kroz cijelu svoju povijest na mnogim mjestima u svijetu koristio za davanje signala ratnicima i vojnicima, a njegova buka tjerala je strah u kosti neprijatelju. Govori se kako je glasoviti general iz 18. stoljeća, francuski maršal de Saxe, vjerovao da svoje vojničke uspjehe mora zahvaliti neprekidnom udaranju u bubnjeve.
U vrijeme mira njegova je namjena sasvim drugačija, pa su uz njegovu pratnju plesači mogli izvoditi svoje pjesme i plesove. Bubnjar koristi palice za bubnjeve, kako bi udarao po membrani doboša ili po činelama. Ti udarci stvaraju vibracije, a time i određeni ton. Palice za bubnjeve dolaze u različitim težinama i veličinama, te se prave od različitih vrsta drveta.
Neki tipovi bubnjeva koristili su se i za šamanske obrede, kao što je to slučaj u Sibiru gdje je postao neophodnim dijelom šamanove opreme. Bubanj se koristio i u signalne svrhe za slanje poruka na velike daljine, afrički tam-tam bubanj, a istu ulogu imao je i balkanski dobošar, koji je lupanjem po dobošu privlačio pozornost stanovnika i čitao novosti.
Tamburin, koji se sastoji od drvenog ili metalnog okvira preko kojeg je samo s jedne strane prevučena koža i s kojeg su visjeli zvončići ili metalne pločice, također je vrlo star. I on je imao religioznu funkciju, prije nego što je prihvaćen za vojničke svrhe.
Stari Rimljani vjerojatno nisu koristili bubanj kao glazbeni instrument jer su ga poznavali samo kao instrument u kojeg su udarali barbari. U Europi se počeo širiti tek od 14. stoljeća i to vjerojatno putem Maura, odnosno stanovnika sjeverozapadne Afrike koji su bili većinom nomadski stočari.
Talambasi su se već rano koristili u crkvama a kasnije su se počeli koristiti i u vojne svrhe. U bitku su ih vozili na taljigama, a britanska ih je garda upotrebljavala obješene u parovima.
Bubnjevi se koriste stoljećima i njihova je upotreba različita. Tako se npr. u Laosu obrednim bubnjanjem zaziva blagotvorna kiša, nebeski blagoslov. S druge strane, afričkim se bubnjanjem priziva spuštanje nebeskih darova, u Laponiji bubanj služi za proricanje, a u Sudanu je simbol plodnosti.
