Područje na kojem se priča štokavštinom posebno se proširilo nakon 15. stoljeća zbog migracija za vrijeme osmanskih osvajanja. Sve to dogodilo se na štetu kajkavskog i čakavskog narječja. Osim što se štokavsko narječje koristi u Republici Hrvatskoj, ono se koristi i u Bosni i Hercegovini gdje su Hrvati autohtoni narod. Uz to, štokavci žive i u Crnoj Gori, u Srbiji, Mađarskoj, Rumunjskoj te u Italiji.
Hrvati koji se koriste štokavskim narječjem najčešće su:
a) ikavci u jednom dijelu Slavonije i Like, na Kordunu, u Bosni, Dalmaciji i u zapadnoj Hercegovini
b) jekavci u Dubrovniku, u Konavlima te u dijelu Bosne i Hercegovine
c) ekavci kojih je još jako malo, najčešće u Srijemu, oko Iloka te u dijelu Bačke.
Štokavsko narječje postalo je službenim jezikom u hrvatskoj književnosti krajem 15. i u prvoj polovini 16. stoljeća. Prvo se to dogodilo na jugu Hrvatske.
Proučavanje štokavskih govora počelo je 80-ih godina 19. stoljeća. Prva štokavska gramatika Institutionum linguae illyricae libri duo objavljena je u Rimu, 1604. godine, a objavio ju je Bartol Kašić.
Izložba se može pogledati od 17. rujna do 14. listopada 2021. godine u Knjižnici Marina Držića u Zagrebu.
