Kako se nositi s traumom učenika – smjernice za nastavnike

Pandemija. Lockdown. Potresi. Tri događaja koji su zasigurno obilježili posljednih godinu dana. Tri riječi koje smo najšečće izgovarali i tri riječi koje smo najčešće pretraživali u mrežnim preglednicima i tri riječi kojih smo se možda čak i najviše bojali.

Donijele su zabrinutost, strah, nesigurnost, ograničenja, suočavanje s mnogo toga što nam je suštinski promijenilo živote. Orijentirali smo se na te tri riječi i usmjerili svu pozornost na to kako opstati među njima. Orijentirali smo se na te tri riječi i usmjerili svu pozornost na to kako opstati među njima.

Zato što se dogodila pandemija, zastrašujući potresi i što smo za doborit sebe i drugih morali biti u svojim domovima, ne znači da su stale druge brige i problemi. Učenici i nastavnici usmjerili su se na online nastavu, „novo normalno“ kako je popularno reći ovih dana, ali što je s drugim traumatičnim događajima koje učenici prolaze? Neki su se možda razboljeli, izgubili blisku osobu zbog COVID-19 ili drugih bolesti ili  trpe vršnjačko nasilje ili nasilje u obitelji.

Postavlja se pitanje za nastavnike: koliko znaju o tome što njihovi učenici prolaze u životu koji se odvija nakon što se ugase ekrani ili kada izađu iz učionice? Jeste li primijetili da osim aktualnih događanja vaše učenike možda muči nešto što nije povezano s time? Jeste li uočili promjene u njihovim ponašanjima? Daju li vam određene znakove kako nešto nije u redu?

Svaki nastavnik voli svoje učenike, teži tome da ih osim gradiva nauči i pripremi za svakodnevni život, Ali ono što je iznimno važno, nastavnik može biti osoba koja svojem učeniku koji prolazi određenu traumu, može biti oslonac, podrška i ono najbitnije, pomoć.

U nastavku teksta pročitajte nekoliko smjernica što možete učiniti za svoje učenike kada primijetite da vode borbu koju možda ne mogu dobiti sami, ali mogu biti na dobrom putu, ako osjete kako imaju vas i vašu podršku.

Traumatski je događaj izvan granica uobičajenog iskustva, no, naše učenike ne ugrožavaju događaji, već načini na koji ih doživljavaju i načini na koje se s njima nose. Stoga su pozitivni odnosi s članovima obitelji, prijateljima, vršnjacima i nastavnicima prediktor jačanja njihove otpornosti. Niti jedan roditelj pa tako niti nastavnik ne može eliminirati poteškoće i rizike, ali sustavnom edukacijom može pripremiti učenike za prevladavanje prepreka s kojima se susreću tijekom razvoja i osnažiti ih kako bi  odrasli u zdrave i stabilne osobe.

Gubitaka ima različitih i svi ih doživljavamo na različite načine. Bez obzira kakav gubitak bio, uvijek je težak i svakoj osobi treba vremena kako bi ga prebolio ili pronašao način kako bi se nosio s njim. Sa sobom nosi psihičku i emocionalnu bol praćenu šokom, nevjericom, ljutnjom, bezgraničnom tugom, bezvoljnošću i često usamljenošću. Međutim, nakon što djeca i mladi dožive gubitak, od njih se očekuje povratak u školu i njezino redovito pohađanje. Brižno i podržavajuće okruženje koje prati pozitivna školska klima pružit će učeniku poticaj i dati snagu da nastavi kvalitetno funkcionirati i biti djelotvoran u životu, bez obzira na razne izvanjske okolnosti i njihov intenzitet.

Nastavnici nerijetko predstavljaju važne odrasle osobe u životima svojih učenika i svaki nastavnik prepoznat će dječji gubitak i tugovanje. Što nastavnik može učiniti? Često se pitamo koje su to granice do kojih možemo i smijemo ići, a da ne povrijedimo privatnost i uđemo u područja za koja i nismo toliko kompetentni. Važno je znati da svako dijete tuguje svojim tempom i da su sve reakcije prirodne i normalne. Ono može htjeti razgovarati, ali i ne razgovarati, izbjegavati rutinu ili se u njoj osjećati sigurno, uzrujati se oko običnih stvari, ali i ne reagirati na pojedina događanja, suočiti se s mislima i osjećajima ili skretati pažnju na druge aktivnosti. Ono što nastavnik zasigurno može, biti uz tugujućeg učenika u njegovoj tuzi priznajući težinu doživljenog iskustva bez potrebe i pokušaja mijenjanja postojećih osjećaja. Na taj način nastavnik iskazuje razumijevanje učenika i njegovog doživljaja gubitka, ali i odašilje poruku da je sveprisutan i spreman pružiti emocionalnu podršku.

Nastavnici nemaju samo ulogu učinkovitog već i brižnog, empatičnog edukatora koji će tijekom cjelokupnog obrazovanja podupirati ne samo akademsko, već i socio-emocionalno učenje svojih učenika, njegujući njihove snage, pružajući im povjerenje i pokazujući vjeruju u njih i njihov uspjeh.

Ne možemo izbjeći stresne i traumatske situacije u životu, ne možemo spriječiti njihovu pojavnost, ali možemo utjecati na to kako će se naši učenici odnositi prema njima. Aktivnim i sustavnim djelovanjem na jačanju otpornosti naših učenika, omogućit ćemo im da unatoč brojnim rizicima, izloženosti stresu i traumama postižu uspjeh, očuvaju mentalno i fizičko zdravlje i uspješno se oporave od gubitaka i trauma. Pri tom ne smijemo zanemariti vlastite potrebe i psihološku dobrobit jer da bi kao odrasle osobe mogli biti podrška djetetu važno je da smo i mi sami dobro. Svoju ulogu moći ćemo ispuniti jedino ukoliko kvalitetno brinemo o sebi jer brigom za sebe, brinemo za naše učenike.