Ljudska prava

To znači da svi mi od trenutka rođenja posjedujemo određena prava koja se nazivaju ljudskim pravima. Ljudska prava su zajamčena svakom čovjeku na temelju njegova postojanja kao čovjeka i ona su neotuđiva, što znači da ne mogu nikome biti oduzeta.

Slijede dvije tipične definicije ljudskih prava.

Ljudskim pravima smatraju se zajamčena prava pojedinca na zaštitu od države, prava koja mu pripadaju na temelju njegova postojanja kao čovjeka, prava koja u svakom slučaju ostaju održiva i država ih ne može ograničavati.

Jezgri ljudskih, odnosno osnovnih, prava pripadaju:

• dostojanstvo čovjeka
• pravo na razvoj osobe
• jednakost pred zakonom i ravnopravnost
• sloboda religije i rasuđivanja, sloboda učenja
• sloboda mišljenja
• sloboda tiska i informacija
• sloboda okupljanja, sloboda ujedinjavanja, sloboda kretanja
• sloboda izbora zanimanja i sloboda rada
• nepovredivost stana, jamstvo privatnog vlasništva, jamstvo prava na nasljedstvo
• pravo na azil i peticiju…

U političkom rječniku pojam „ljudska prava“ označava cjelokupnost prava na slobodu koja pojedinac može zahtijevati na temelju svog postojanja kao čovjeka i koja mu zajednica mora pravno jamčiti iz etičkih razloga. U tom smislu riječ je o pravima, kroz čije se poštivanje i osiguranje legitimira neka politička zajednica.

Razvoj ljudskih prava

Ideja ljudskog dostojanstva stara je kao i čovječanstvo, ona postoji u različitim oblicima u svim kulturama i religijama. Tako je u afričkoj filozofiji vidljivo duboko poštovanje ljudskog bića, a u staroj grčkoj filozofiji (prije više od 2000 godina) razvila se ideja o jednakosti svih ljudi – ideja o prirodnom pravu koje pripada svakom čovjeku.

Ta tradicija prirodnog prava doživjela je svoj daljnji razvoj u ranom kršćanstvu i drugim religijama. Ali ipak, ideja ljudskih prava tada nije imala mnogo zajedničkog s političkom stvarnošću radilo se tek o filozofskim razmatranjima koja su u svijet politike i prava bile prenesene postupno, tek početkom novog doba.

Tako su za filozofa Johna Lockea (17. st.) nepromjenjiva urođena prava čovjeka život, sloboda i privatno vlasništvo. Svrha i obaveza svake države je da štiti ta prirodna ljudska prava.

Apstraktna ideja o ljudskim pravima počela se postepeno ostvarivati i u sklopu država. Vodeću ulogu u takvom razvoju imala je Engleska. Već su 1215., s “Magna Charta Libertatum”, od kralja iznuđena određena prava, a dokumentom “Petition of Rights” iz 1628. zajamčena je nepovredivost građanina, a “Habeas-Corpus-Akte” iz 1679. bio je odlučujući preokret za usidrenje ideje o ljudskim pravima u konkretnom državnom pravu. Tim aktom građanin je bio zaštićen od bezrazložnog hapšenja: Uhapšenik se morao u roku od dvadeset dana izvesti pred suca.

Ta prava vrijedila su i u engleskim kolonijama, dakle i u Sjedinjenim Američkim Državama. U jeku borbe za nezavisnost tamo je prvi put u povijesti formuliran “Katalog ljudskih prava”, i to pozivajući se izravno na zamisli Johna Lockea. Naime, “Virginia Bill of Rights” iz 1776., dokument je koji se, uz “Američko proglašenje nezavisnosti”  iz iste godine, ubraja u jedne od najvažnijih dokumenta u povijesti ljudskih prava. Dokumentom “Virginia Bill of Rights” sljedeća prava proglašena su neotuđivim ljudskim pravima i otada sačinjavaju jezgru ljudskih prava:

• pravo na život, slobodu i privatno vlasništvo
• sloboda okupljanja i sloboda tiska
• sloboda kretanja i pravo na peticiju
• pravo na pravnu zaštitu
• glasačko pravo.

Ustavno-pravno ostvarenje ideje o ljudskim pravima krenulo je velikim zaletom i iz Francuske. Francuska revolucija iz 1789. sa svojom parolom “liberté, égalité, fraternité” izvršila je izniman utjecaj. Dana 26. kolovoza 1789. prihvaćena je „Povelja o ljudskim i građanskim pravima” koja sadržava pokušaj naglašavanja univerzalne važnosti ljudskih prava. Ali ponajprije je riječ o tome da se u pojedinim nacionalnim ustavima ljudskim pravima osigura značenje osnovnih prava, što se tijekom 19. stoljeća i dogodilo u gotovo svim europskim državama. Političko i pravno ostvarenje filozofske ideje o ljudskim pravima u dobroj je mjeri uspjelo do sredine 20. stoljeća. No, ljudska prava iziskuju univerzalnu važnost, a obvezujuće jamstvo za njih kao za osnovna prava bilo je ograničeno na uski okvir nacionalnih država. Pojam općih ljudskih prava države su prihvatile tek nakon užasa Drugog svjetskog rata.

Strašni zločini tijekom Drugog svjetskog rata potaknuli su ljude na razmišljanje kako bi se moglo osigurati važenje ljudskih prava diljem svijeta. Ono što se dogodilo nije se smjelo više ponoviti. Trebalo je osigurati da svi ljudi na svijetu imaju osnovna prava i slobode. To je bio jedan od najvažnijih motiva za osnivanje Ujedinjenih naroda. Sporazumom 48 država ljudska prava više nisu bila stvar pojedinih država nego su postala pitanja zajednice država. To je sadržano u ključnom ugovoru između država, u “Povelji Ujedinjenih naroda”, koja je usvojena 26. lipnja 1945. U njoj se ističe da se sve države članice obvezuju da će i zajedno i svaka posebno surađivati s Ujedinjenim narodima s ciljem zaštita ljudskih prava. Tim se svaka država članica Ujedinjenih naroda, a to su danas gotovo sve zemlje svijeta, obvezuje na poštivanje ljudskih prava.

Kako bi se precizno utvrdilo što su ljudska prava sastavljena je “Opća deklaracija o ljudskim pravima“, lista ljudskih prava, koja je usvojena 10. prosinca 1948. godine.
 

Povjerenstvo UN-a za ljudska prava razradilo je  i Pakt o građanskim i političkim pravima te Pakt o gospodarskim, socijalnim i kulturnim pravima. Na snagu su stupili 1966., a za cilj su imali učiniti načela u Deklaraciji pravno obvezujućim.

Koja ljudska prava postoje?

Dvije su ključne vrijednosti koje leže u samoj srži ideje o ljudskim pravima. Prva je dostojanstvo svakog ljudskog bića, a druga je jednakost.

Ljudska prava su urođena prava i jednaka su za sve ljude na svijetu. Svaki čovjek ima pravo na njih na temelju samog svog “postojanja kao čovjeka”, bez obzira  na socijalni položaj, obrazovanje, neovisno o njegovoj pripadnosti nekom narodu, neovisno o tome u što vjeruje i neovisno o njegovu spolu. Dakle, ljudska prava su neotuđiva, što znači da vrijede uvijek i ne mogu nikome biti oduzeta.

Ljudska prava obuhvaćaju mnogo različitih područja ljudskog suživota. Zato ih se može podijeliti u više grupa:

• osobna prava
• politička i građanska prava
• socijalna, gospodarska i kulturna
• prava treće generacije.

Ljudska prava su nedjeljiva i međusobno ovisna. To znači da grupe ljudskih prava imaju jednaku važnost te da se na primjer politička prava ne mogu ostvariti bez gospodarskih prava i obrnuto.

Slijedi upoznavanje s pojedinim grupama ljudskih prava…

Osobnim pravima pripadaju prava čovjeka na zaštitu od napada svake vrste i na to da njegovo ljudsko dostojanstvo ostane netaknuto. Primjer za to je pravo na život, što je osnova za sva ostala prava, i pravo na slobodan razvoj osobe. Što znači imati osobno pravo na život, možemo vidjeti i po tome da je i u ovom stoljeću, čak i u demokratskim zemljama, bilo dopušteno nekoga tjelesno kazniti zbog prekršaja. Primjerice, prije samo nekoliko desetljeća bilo je čak sasvim normalno da učitelj svoje učenike kažnjava udarcima zbog lošeg ponašanja.

Osobna prava su jezgra ljudskih prava i nalazimo ih u svim dokumentima i katalozima o ljudskim pravima.

Drugu grupu čine politička i građanska prava koja bi svakom čovjeku trebala jamčiti neometano sudjelovanje u političkom životu u sklopu njegove zajednice, bez straha da će zbog toga biti neopravdano kažnjen. Za ova prava sloboda mišljenja i izražavanja imaju važnu ulogu jer se u njima ogledaju stavovi ljudi prema njihovoj vlasti i njihovo zadovoljstvo s njom. Sloboda izražavanja zapravo je okvir koji sadrži nekoliko elementa, kao što je sloboda informiranja i sloboda tiska te medija općenito. Temelji se na slobodi mišljenja i istinski je s njom povezana. Njena očitovanja protežu se od osobnog izražavanja mišljenja do institucionalne slobode medija.

Sloboda mišljenja je apsolutno građansko pravo, dok je sloboda izražavanja političko pravo, koje može biti podvrgnuto određenim ograničenjima. Sloboda izražavanja dvostruko je pravo u smislu slobode priopćavanja tj. izražavanja mišljenja i ideja bilo koje vrste, te slobode da se traže i primaju informacije i ideje, u bilo kojem obliku – izgovorene, napisane ili tiskane, u formi umjetničkog djela, ili u bilo kojem mediju, uključujući nove tehnologije. Prakticiranje slobode izražavanja može biti i predmet ograničenja ili kazni propisanih zakonom, takva ograničenja mogu biti opravdana radi, interesa nacionalne sigurnosti, teritorijalne cjelovitosti ili javnog reda i mira, sprječavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala te zaštite ugleda ili prava drugih, sprječavanje odavanja povjerljivih informacija, očuvanje autoriteta i nepristranosti suda. Iznimke moraju biti  propisane zakonom  i u skladu s potrebama demokratskog društva.

Gospodarska i socijalna prava, poput prava na socijalnu sigurnost, poštenu naknadu za rad, odgovarajući standard života i zdravlje čine sastavni dio sustava ljudskih prava. Ova prava u prvom redu osiguravaju da svaki čovjek bude opskrbljen barem osnovnim stvarima, da bi u najmanju ruku mogao preživjeti. Međutim, ovim pravima pripada i pravo svakog čovjeka na obrazovanje.

Uživanje mnogih građanskih i političkih prava, kao što su sloboda informiranja, sloboda izražavanja ovise o barem minimalnoj razini obrazovanja. Isto tako brojna socijalna, gospodarska i kulturna prava, kao što su pravo na izbor zaposlenja, pravo na jednaku plaću za jednaki rad, pravo na uživanje dobrobiti znanstvenog i tehnološkog napretka, pravo na visoko obrazovanje na temelju sposobnosti, mogu se ostvariti u svom punom značenju tek nakon što pojedinci dobiju minimalnu razinu obrazovanja. Uskraćivanje, jednako kao i kršenje prava na obrazovanje, uništavaju sposobnosti čovjeka da razvije vlastitu osobnost, održi i zaštiti sebe i svoju obitelj te na odgovarajući način sudjeluje u društvenom, gospodarskom i političkom životu.

U osamdesetim godinama 20. st. još je jedna kategorija ljudskih prava stekla priznanje: pravo na mir, pravo na razvoj i pravo na zdrav okoliš – prava treće generacije. Ta prava pružaju okvir koji je nužan za uživanje drugih prava.

Uz pravo na razvoj, koje bi trebalo pomoći smanjenju jaza koji vlada između bijede i bogatstva diljem svijeta, pravo na zaštitu okoliša predstavlja jamstvo da prirodni čovjekovi životni prostori neće biti previše oštećeni, ili čak potpuno uništeni. Nakon Konferencije o zaštiti okoliša, održane u Riju 1992., prava poput ljudskog prava na zdrav okoliš sve više dobivaju na važnosti – posebno kod dolazećih generacija.

Ova prava treće generacije tek se odnedavno ubrajaju u ljudska prava. Dakle, vidimo da ljudska prava nisu utvrđena jednom za sva vremena nego se dopunjuju kako se pojave novi problemi i potrebe.

Ljudska i osobna prava

Ljudska prava, koja su potekla iz filozofije u 17. stoljeću, našla su svoje mjesto u državnim ustavima kao temeljna prava. Ona su u određenoj mjeri pretočena u čvrstu formu i zajamčena građanima kao konkretna osnovna prava. Apstraktni čovjek, kao filozofski pojam,  postao je konkretnim građaninom. Osnovna prava imala su funkciju zaštite građana od države i bila su središnji dio vladajuće mislilačke škole liberalizma.

Možemo reći da se osnovna i ljudska prava ne razlikuju sadržajno, nego da je mnogo veća razlika u formalnom području.

Osnovna prava su prava koja svaka država jamči svojim građanima i prava koja su sadržana u ustavima pojedinih država. Na temelju njih građanin se može obratiti sudu.

Ljudska prava su u izvjesnoj mjeri osnovna ideja koja leži iza osnovnih prava. Do sredine 20. stoljeća njima se izražavao moralni zahtjev na prava definirana državnim redom. Dakle, ljudska prava su prirodna prava. “Općom poveljom o ljudskim pravima“  Ujedinjenih naroda filozofska ideja se konkretizirala, a prava se pokušavaju smjestiti pod svjetska mjerila. Unatoč svemu i danas se ljudska prava ne poštuju uvijek i u svim državama.

Stoga su Ujedinjeni narodi radi nadgledanja ljudskih prava formirali i različite komisije, potkomisije i odbore. Tako, primjerice, postoji odbor za prava djece ili odbor koji bi trebao spriječiti diskriminaciju žena. Tu su i ostale institucije UN-a koje se bave ljudskim pravima. Primjer za to je UNICEF, u čije područje djelovanja spadaju prava djeteta.

Naravno, ni Ujedinjeni narodi ne mogu spriječiti da dođe do kršenja ljudskih prava, ali mogu pokušati, koliko god je to moguće, da djeluju protiv tih prekršaja. Teškoća koja se pojavljuje pri tome je sljedeća: Ujedinjene nacije sa suverenim državama. Zbog toga je UN-u mnogo teže očuvati pravila igre.

Dužnost upozoravanja Ujedinjenih naroda na kršenje ljudskih prava imaju međunarodne vladine organizacije (INGOs = International Non-Governmental Organizations). One održavaju mreže zaštitnika ljudskih prava svuda po svijetu i objavljuju izvještaje o kršenju ljudskih prava. No, i svaka pojedina osoba može doprinijeti. Poštivajući ljudska prava i dostojanstvo ljudi koji žive oko nas već sudjelujemo u zaštiti i promicanju ljudskih prava.