Pčela, vrijedan čovjekov prijatelj

Oduvijek su pčele privlačile ljude i budile našu znatiželju, a o njihovom načinu života i gotovo savršenoj organiziranosti pisali su još i stari pisci poput Vergilija i Shakespearea.

Ljudi su od davnina pokušavali pripitomiti pčele i koristiti se njihovim medom. Isprva su ih pronalazili u pećinama i šumama, a kasnije su im izrađivali i prve košnice u udubinama stabala, panjevima i izdubljenoj zemlji. Prikladne lončarske posude za čuvanje meda stare su više od 5000 godina i pronađene su na arheološkim nalazištima starog Egipta, Palestine i Sudana. To nas nimalo ne čudi jer med je kroz vjekove bio poslastica i lijek, a u mitologiji se spominje da je bio i hrana bogovima.

Pčele su oduvijek bile važne u našem ekosustavu no u posljednje se vrijeme o njihovoj važnosti i ugroženosti gotovo svakodnevno žustro raspravlja. Razlozi su velika upotreba pesticida u poljoprivredi, drastične promjene klimatskih uvjeta na Zemlji, onečišćenja okoliša te učestale pojave nametničkih bolesti unutar pčelinjih zajednica. PčelaDa je to izuzetno opasno za naš ekosustav uočio je prije stotinjak godina i veliki znanstvenik Albert Einstein kad je izjavio da nestanu li pčele s planeta Zemlje, čovjeku kao vrsti preostaje samo četiri godine života.

Pretpostavlja se da se pčela na Zemlji pojavila prije više od 110 milijuna godina, dakle puno prije čovjeka. Danas postoji oko dvadeset tisuća vrsta pčela. Osnovna podjela pčela u prirodi je na solitarne pčele koje žive samostalno, i kod kojih ženka gradi gnijezdo u tlu gdje polaže jajašca, te društvene pčele koje žive u velikim, odlično organiziranim i složenim zajednicama u kojima svaka jedinka ima svoju ulogu.

Još u davnoj prošlosti, čovjek je uvidio da od pčelinjeg meda može imati velike koristi. U početku su ljudi pokušavali sami pronaći pčelinje košnice i doći do meda, ali bi pritom često uništili cijelu pčelinju zajednicu (otrovima ili različitim dimnim sredstvima kojima su se štitili od uboda). Tijekom povijesti, shvativši važnost meda i ostalih pčelinjih proizvoda nastalo je pčelarstvo i ono se kao grana poljoprivrede pojavilo davno prije pojave stočarstva, ratarstva i povrtlarstva. Danas naš planet nastanjuje više od 20 tisuća vrsta pčela, od čega samo devet vrsta pripada rodu medonosnih pčela (Apis).

Pčela medarica je kukac iz porodice opnokrilaca. Tijelo joj je građeno od hitina (rožnate tvari), a sastoji se od tri dijela; glave, prsa i zatka. Usta su joj građena od prednjeg dijela kojim grize hranu i stražnjeg dijela koji se naziva rilce a pomoću kojeg pčela usisava tekućinu. Na glavi pčela ima pet očiju koje joj služe za raspoznavanje boja u prirodi i orijentaciju. Zanimljivo je spomenuti da pčela vidi samo plavu i žutu boju, ali i ultraljubičastu koju čovjek ne može vidjeti.

Osjet njuha pčela ima na ticalima te pomoću njih znaju koja košnica je njihov dom jer svaka pčelinja zajednica ima svoj miris. Na prsima su smještena tri para nogu i dva para krila. Na nogama pčela ima razvijenu košaricu koja zapravo predstavlja udubljenje s dlačicama koje joj pomaže prilikom skupljanja peludi i nektara s livada. Pčele i saćeZadak je građen od devet kolutića na kojima se nalaze voskovne žlijezde koje izlučuju tvar koju pčela koristi za izgradnju saća unutar košnice, tj. voska. Na kraju zatka nalazi se nazubljeni žalac kojim se pčela brani od prirodnih neprijatelja. Prilikom uboda iz žalca izlazi apitoksin, otrovna tvar koja peče, a može dovesti i do teške alergijske reakcije, gušenja i smrti ljudi koji su na njega alergični. Nakon uboda žalac se otkida od zatka, a pčela ugiba.

Zajednica pčela smatra se jednom od najorganiziranijih društava u prirodi. Može se smatrati čudom prirode jer način života i organiziranost funkcioniraju gotovo besprijekorno. U zajednici žive tri vrste pčela; matica, radilica i trut.

Matica je najveći pripadnik i jedina spolno zrela ženska jedinka pčelinje zajednice. Građom tijela razlikuje se od radilica i trutova jer ima veće i šire tijelo, duže noge bez dlačica za sakupljanje ploda i drugačiji žalac. Njen je osnovni zadatak nošenje jajašaca i održavanje pčelinje zajednice na okupu pomoću mirisa tj. feromona kojeg izlučuje. Ona iz košnice izlazi samo u svrhu parenja s trutovima ili prilikom rojenja koje predstavlja prirodan način umnožavanja pčelinjih zajednica zbog prenatrpanosti košnice ili starosti matice. U košnici živi samo jedna matica. Ona u toplo godišnje doba dnevno može u saće položiti do pet tisuća jajašaca. Iz oplođenih jajašaca razvijaju se ženke (radilice i buduća matica), a iz neoplođenih trutovi.

Radilica nema razvijen reproduktivni sustav i mnogo je manja od matice. Samo joj ime kaže da je njen zadatak obavljanje poslova unutar pčelinje zajednice.
S obzirom na vrstu posla koju obavljaju, radilice se dijele na graditeljice (luče matičnu mliječ i vosak te grade sače), hraniteljice (hrane mlade pčele i brinu o leglu), čistačice, stražarice (koje borave na ulazu u košnicu i informiraju zajednicu o eventualnim opasnostima) te radilice (koje izlaze iz košnica na pašu i s livada donose cvjetni pelud, nektar i vodu).

Medonosne pčele imaju 170 receptora mirisa koji im omogućuju rodbinsko prepoznavanje, društvenu komunikaciju unutar košnice i pronalaženje hrane. Njihov njuh je toliko precizan da mogu razlikovati stotine različitih biljnih sorti. Da bi proizvele kilogram meda, pčele trebaju u košnicu unijeti tri do četiri kilograma nektara, što ovisi o sadržaju vlage u zraku i nektaru. Zanimljivo je spomenuti da se pčele ne rađaju s predznanjem, već mlade pčele sve nauče od starijih i iskusnijih. MedRadovi se prilagođavaju vremenskim prilikama i paši te drugim okolnostima.

Trut je mužjak koji nakon što dosegne spolnu zrelost izlazi iz košnice u roju i čeka maticu kako bi se s njom pario te nakon parenja ugiba. Zanimljivo je spomenuti da tijekom zime, kada je pčelinja zajednica u fazi mirovanja, trutovi svojim tijelima griju pčelinju zajednicu.

Kao što sam već napisao, pčelinja zajednica živi u košnici. To su nastambe koje su nastale razvojem pčelarstva i one pčelama omogućavaju normalan život, razvoj i zaštitu od vanjskih nepovoljnih životnih uvjeta. Postoje dvije vrste košnica: one s pokretnim saćama koje su često građene od dasaka na kojima pčele grade saće te one s nepokretnim saćama. Saće su šesterostrane stanice sagrađene od voska koje pčele izlučuju iz svoga tijela, a služi im za smještaj legla (jaja, ličinke, kukuljice) i pohranu rezervne hrane (meda i peludi).

Od davnih su vremena ljudi prepoznali pčelinje proizvode kao odličan prirodni lijek i izuzetno kvalitetan dodatak prehrani. Oni sudjeluju u jačanju prirodnog imunološkog sustava i zdravlja ljudi.Svakako valja izdvojiti med, no treba spomenuti i propolis, matičnu mliječ, pelud, vosak i pčelinji otrov, jer svaki od tih proizvoda ima svoju ljekovitu namjenu.

Na kraju vrijedi istaknuti kako su pčele glavna potpora ekosustava u kojem živimo. Njihova najvažnija funkcija jest oprašivanje bilja. Jedna pčela dnevno obiđe nekoliko tisuća cvjetova, a malo veća pčelinja zajednica može u jednom danu oprašiti i nekoliko milijuna cvjetova. Pčele oprašuju oko 80 posto bilja, a ostalo čine vjetar i drugi kukci.

Kako bi se podigla svijest ljudi o važnosti ove male, izrazito inteligentne i korisne životinjice, 20. svibnja je proglašen Svjetskim danom pčela.

Svima je jasno da bi bez pčela biljke ostale bez cvjetova i plodova i da bez njih ne bismo mogli preživjeti. Nestankom pčela promijenio bi se naš okoliš, nestalo bi mnogo vrsta biljnih i životinjskih vrsta te bi nepovratno nestao svijet kakav danas poznajemo.

I zato je izumiranje pčelinjih zajednica poziv na buđenje i nama jer naš vlastiti opstanak ovisi o zdravlju ekosustava. Smanjenjem upotrebe pesticida i poboljšavanjem uvjeta okoliša u kojem žive možemo i moramo spasiti pčele jer pomažući njihovom preživljavanju, doprinosimo i vlastitom opstanku.

Autor teksta:

Marko Tomašek, dr. vet. med.

Izvori: