Čini se da isto vrijedi i za rovanje krtice jer stotine kilometara podzemnih željeznica koje zavijaju duboko ispod ulica i zgrada velikih svjetskih gradova predstavljaju rezultat takvog promatranja prirode.
Prvi koji su izgradili podzemnu željeznicu bili su Englezi. Godine 1843. izvjesni gospodin Charles Pearson prvi je predložio za londonski City prvi sustav podzemnih željeznica na svijetu. 
Bilo je to deset godina prije nego što je parlament odobrio konstrukciju podzemne željezničke pruge dugačke pet i pol kilometara između Farrington Streeta i Bishop's Roada u Paddingtonu.
U siječnju godine 1863. počeo je s radom Metropolitan District Railway, služeći se parnim lokomotivama koje su se ložile koksom i jako zagađivale zrak.
Prva londonska električna podzemna željeznica počela je s radom godine 1890. Tadašnja vožnja u gradu, u bilo kojem smjeru i na bilo koju udaljenost stajala je dva pennyja.
Godine 1896. otvorila je Budimpešta prvu podzemnu željeznicu u kontinentalnoj Europi. Njihova je pruga na početku bila dugačka samo četiri kilometra. Četiri godine kasnije izgrađena je podzemna željeznica u Parizu i nazvana danas legendarnim nazivom – metro.
Prve masovno korištene podzemne željeznice koristile su parni pogon, što se pokazalo nepraktičnim. Naime, para i čađa bi se zadržavala u tunelima te time povećavalo zagađenje pa je vrlo brzo električni pogon zamijenio parni.
Ako je najčišća i najelegantnija podzemna željeznica na svijetu moskovski metro s prostranim stanicama obloženim poliranim mramorom i granitom, uljepšanim mozaikom i ukrašenim kipovima, može se reći da je najdiscipliniranija u Tokiju a najgrublja ona u New Yorku.
Tamo se naime na 468 stanica svakog radnog dana preveze više od 5,3 milijuna ljudi.
Procjenjuje se kako tipična podzemna željeznica može u jednom satu prevesti 35.000 do 40.000 putnika u jednom smjeru.
