prodaja@stozacibrid.com hr@hardtechnique.com vjeko.kovacicek@coolintunit.com info@tehnikhard.net mail@coolintunit.com webmaster@stozacibrid.com admin@hardtechnique.com tehnikhard.net web.stozacibrid.com www.coolintunit.com

Priče iz gradova

I ove školske godine u Prvoj riječkoj hrvatskoj gimnaziji nastavljaju projekt koji je započeo kao integrirana nastava povijesti i psihologije. Projekt je do sada polučio prilično zanimanje i dao neke zanimljive rezultate. U njemu su sudjelovali zainteresirani učenici trećih i četvrtih razreda.

“Priče iz gradova” su samo jedan način prikupljanja priča naših sugrađana sa ruba društva, koji nikada neće ući u povijesne udžbenike, ali bez kojih bi zasigurno svijet izgledao drugačije.

Cilj je:

  • upoznati učenike sa metodom povijesnog istraživanja razgovorom, tj. oralnom historijom
  • upoznati učenike na važnost razgovora s “marginalnim” skupinama, tj. ljudima koji ne ulaze u povijesne udžbenike, ali svakako imaju vrlo važnu ulogu u stvaranju gradskog mentaliteta i gradske povijesti
  • upozoriti ih na prednosti i mane ove metode
  • razvijati međugeneracijsku solidarnost i razumijevanje među učenicima i starijim članovima zajednice
  • naučiti voditi učenike intervju

Pri metodi razgovora treba biti oprezan jer je pamćenje intervjuiranih osoba često selektivno, a često si pojedinci pridaju preveliki ili premali značaj. Da bi razgovori bili smisleni učenici se moraju unaprijed pripremiti.

Učenici najčešće za sugovornike izabiru ili djedove i bake ili susjede. U pripremljenim pitanjima saznaje se što su njihovi sugovornici radili kada su bili djeca, kakav je bio grad u njihovo doba, kakvo im je bilo školovanje, kako se u tom periodu mijenjao grad, kako su se zabavljali, gdje su se zaposlili, što su radili, kako im je bilo na poslu, kako su osnovali obitelj, što se mijenjalo u tom periodu. Kako su promjene života i radnih uvjeta utjecali na njih. Smatraju li promjene pozitivnim ili negativnim.

Nakon intervjua slijedi teži dio posla, preslušavanja materijala i slaganje priča. Zadaća nastavnika je da priče stavi u povijesni kontekst, jer je to za učenike zahtjevno. U planu je digitalno obraditi materijale te ih objavit na školskom portalu. Prilažu i jednu od priča koju su dobili. Priča je bila prezentirana na izložbi koje su održane u sklopu EU projekta “Stories Behaind Cities” u Rijeci, Temišvaru i Novom Sadu.

Gospođa Petra

Nakon Drugog svjetskog rata Rijeka je bila porušen i napušten grad. U bombardiranjima je stradao veći dio grada, od tvornica, brodogradilišta, stambenih objekata do cesta. Velik dio stanovništva je iselio iz grada. Planska privreda, koja je bila službena politika tadašnje države, kasnih četrdesetih i pedesetih godina, zahtijevala je mnogo radne snage. Radna snaga je dovožena iz cijele Jugoslavije. Za njih su organizirani tečajevi opismenjavanja. Velik problem bilo je i stambeno zbrinjavanje svih tih pridošlih radnika. Poduzeća počinju graditi stanove za svoje radnike početkom pedesetih godina. Ali radnika je bilo mnogo, a stanovi su se gradili sporo. Postepeno se grad širio i rastao. Još veći problem bio je kako osigurati hranu za sve te radnike. Hrane nije bilo mnogo, a cijene su bile visoke.

Od stanovnika Rijeke često slušamo o tome kakvi su bili „ti“ koji su dolazili u grad. Mnogo rjeđe čujemo kako je bilo onima koji su došli trbuhom za kruhom .

Mali i obični ljudi čiji su se životi isprepleli sa gradom. Oni su gradili grad, a grad je gradio njih.

Jedna od takvih priča je i ona o gospođi Petri.

Rođena je 1938. godine u jednom malom selu u okolici Drniša, kao jedno od sedmero djece. Njeno djetinjstvo obilježile su teške godine Drugog svjetskog rata, velika glad i noći provedene skrivajući se u špiljama u okolici sela. U sjećanju joj je ostao jedan dolazak talijanskih vojnika u selo kada su im uzeli tele i kokoši ,otišli i ostavili ih bez hrane, ali nisu nikoga niti ubili niti tukli.

Kaže i da joj i danas jako teško kada se sjeti svoje majke koja je često plakala kada nije imala što dati djeci za jesti. Da bi došla do kakve takve hrane išla je u šumu skupljati ptičja jaja koja bi spremala sa korom od mlade hrastovine.

Rat je dodatno otežao život žena na selu. Žene do tada nisu radile u polju, uglavnom su obavljale kućanske poslove i odgajale mnogobrojnu djecu, ali kako su muškarci otišli u partizane bile su prisiljene uzeti i plug u ruke.

Preživjela je cijela obitelj i kada im se otac vratio iz partizana, ponovo se zaposlio u rudniku. Svuda je bila velika neimaština i glad, ali plaća koju je dobivao nije bila loša.

Godine 1961. momak u kojeg se „zagledala“ otišao je raditi u Rijeku. Otišli su drugi momci iz sela, pa je otišao i on. Ne sjeća se zašto i kada je otišao prvi. U Rijeci je bilo posla. Mogao si raditi gdje si htio. Prvo radno mjesto bilo mu je u brodogradilištu „3. maj“, ali je nakon godinu dana prešao na lakše radno mjesto u „Tvornicu papira“ kao varilac.

Nije onda bilo „ofiranja“ i izlaženja. Zagledao si se u nekoga, malo ste popričali, obitelji su se složile i slijedilo je vjenčanje. Pa što ti bog da. Godine 1963. se vjenčala i gospođa Petra je došla za mužem u Rijeku. Uselili su se u napuštenu talijansku kuću u krugu kasarne na Katarini. Bila je to kuća obitelji koja je optirala nakon rata. Tamo je već živjelo nekoliko obitelji. Nisu nikome plaćali stanarinu, ali nisu imali niti vode niti struje. WC je bio zajednički, poljski, a kupaonice, naravno, nije bilo. Kada je trebalo vode uzimale su se dvije kante od po 5 litara i nosila se voda oko kilometar daleko. Na toj zajedničkoj slavini se ispirala i roba. Imali su štednjak na drva koji je morao gorjeti dan i noć, ljeti i zimi, jer nije bilo struje. Život je postao još teži kada se rodila prva kći. Tada trebalo svakodnevno prati i iskuhavati pelene. Kada ju je jednom posjetila mati rekla joj je da živi teže nego na selu. Ponekad bi joj mala kćerkica igrajući se pobjegla, pa su je tada vojnici vračali kući. Za gospođu Petru Rijeka nije bila obećani raj. Ali kaže da je njoj još bilo i dobro jer joj je otac dao nešto novaca, a i suseljani joj na vjenčanje nisu nosili darove nego su dali novac, pa je s time uspjela kupiti nešto namještaja. Druge obitelji u toj kući nisu imale ništa, jedna obitelj čak ni vrata. Kaže i da je jedna žena s Grobnika imala vanbračno dijete, koje obitelj očito nije prihvatila pa je živjela sa sinom u bunkeru.

Na proljeće 1967. godine vojska je odlučila ograditi kasarnu na Katarini, pa su za sve koji su živjeli u vojnom krugu osigurali stanove. Oni su dobili stan na Škurinjama u staroj prijeratnoj talijanskoj stambenoj zgradi. Dobili su i vodu i struju i kupaonicu.

A onda su došle sedamdesete. Porastao je životni standard, mogli su se dignuti krediti, pa su na kredit opremili stan i čak kupili auto. Gospođa Petra se zaposlila. Iako rijetke žene oko nje radile. Radila je kao čistačica. Cijeli život je pospremala tuđi nered. Na pitanje zašto se zaposlila rekla je da ju je savjetovao otac da mora imati radni staž i svoj novac, jer, nikada ne znaš što se može deseti. Može ju muž počne tući ili joj pod stare dane prebacivati da nije u životu ništa zaradila. Rekla je da nije sramota novac zarađivati. S dvije plaće mogli su si više toga priuštiti. Zaradila je mirovinu i s vremenom stekla sigurnost i samopouzdanje. Ne ovisi o nikome. Školovala je djecu i danas je ponosna prabaka. I postala je Riječanka.