Pisanje je bijeg od zaborava. Upravo zato pisati o Lubenicama kao mjestu gdje žive ljudi sa svojim običajima i tradicijom znači održavati na životu nešto što još uvijek lagano tinja poput plamena prije nego što se zavuče u dubinu ugljena, i nestane, i zaboravi se. Riječi su potpala i zaklon od vjetra i kiše zaborava. Pročitao sam negdje da grad čine ljudi, oni su plamen života nekog mjesta, oni ga oblikuju, grade, vole i čine njegovu dušu. U Lubenicama na otoku Cresu ljudi nestaju, danas tamo živi svega 9 stanovnika od kojih najmlađi ima 78 godina. Zanimljivo je da je još ne tako davnih sedamdesetih prošlog stoljeća ovdje funkcionirala škola s čak 22 đaka. S posljednjim stanovnikom od pravih Lubenica ostati će samo priče i dobro očuvani grad, kamen pretočen u jedno od najljepših mjesta u kojem sam ikada boravio.
