Njegovo ime nalazi se među ponajboljim hrvatskim pripovjedačima. Nastavljač je hrvatske realistične pripovijesti i novele, no kako je živio i djelovao u razdoblju moderne, te pripovjedačke vrste oplemenio je i obogatio svojstvima moderne proze. U njima je veću pozornost pridao psihološkoj analizi i psihičkim nijansama likova, kao i izražajnosti jezika koji ne posjeduje samo pripovjedačku nego dobiva i lirsko-ekspresivnu ulogu.
Dinko Šimunović rodio se 1. rujna 1873. godine u Kninu, staroj kolijevci hrvatske povijesti i kulture, no djetinjstvo je proveo u Koljanima, pitome i poetičnome selu Cetinske krajine, nadaleko od Vrlike. Susret s tim krajem bio je presudan za njegovo kasnije književno stvaranje jer je u njem pronašao riznicu motiva, likova, pa i cjelovitih književnih sadržaja, riznicu iz koje je kao stvaralac obilato crpio.
U obrazovanju je krenuo očevim stazama te je završio učiteljsku školu, i to u Arbanasima pokraj Zadra. Kao učitelj službovao je u Dalmatinskoj zagori, produbljujući životne doživljaje i spoznaje iz djetinjstva i mladosti. Kad se u javnosti istaknuo svojim učiteljskim radom, pedagoškim člancima i književnim radovima, premješten je 1909. kao nastavnik Obrtničke škole u Split, i tu je radio do umirovljenja 1927. godine. Dvije godine nakon umirovljenja preselio je u Zagreb, gdje je preminuo 3. kolovoza 1933. godine.
Šimunović je svojim književnim radom privukao pozornost 1905. godine, i to pripovijetkom Mrkodol, u kojoj je sumornim bojama oslikao i opisao siromašnu Dalmatinsku zagoru. Istim je imenom prozvana i prva zbirka Šimunovićevih pripovijesti. Nakon prve knjige pripovijesti pojavio se roman Tuđinac, u kojem je opisao autobiografski osjećaj tuđinstva tadašnjega intelektualca koji se ne stapa sa sredinom u kojoj je prisiljen živjeti, a zatim su nastale knjige Đerdan, Mladi dani, Mladost, Dvije pripovijetke, Alkar, Porodica Vinčić, Sa Krke i sa Cetine i dr. One su u umnogome otkrile Šimunovićevu senzibilnost, bilo da je riječ o njegovoj autobiografskoj prozi, bilo da je riječ o njemu kao slikaru najčistijega hrvatskog kraja.
Antologijske Šimunovićeve novele, kao što su Duga, Rudica, Alkar, Đerdan, Muljika, Kukavica, uvršćuju Šimunovića u vrh hrvatske proze 20. stoljeća. Posebnom se snagom svoje izvornosti izdvajaju ženski likovi, bilo da je riječ o veličini njihove patnje i žrtve, bilo o snazi njihovih emocija kojima svjedoče svoju individualnost.
Pripovjedački jezik Dinka Šimunovića ističe se bogatstvom svoje slikovitosti, psihološke vjerodostojnosti i sugestivnosti, sočnoga narodnog leksika. U njemu se pripovjedna uloga najuže povezuje s prodorom akcenata, a to sve pridonosi svježini, čitkosti i privlačnosti Šimunovićeve proze, koja je kao realistična slika jednoga svijeta i vremena u današnjemu čitalačkom prijamu svojevrsna bajka o iščezlu vremenu i ljudima našega prostora.
U online katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu dostupno je približno 160 zapisa o njegovim djelima.
Povodom obljetnice smrti Dinka Šimunovića i uoči 303. izdanja Sinjske alke, na Blogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu donosimo prigodni tekst o pripovijesti Alkar i njezinu autoru.
Vijest je prenesena s mrežnih stranica Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu.
