Međutim, proizvodnja stakla je izumljena davno prije događaja o kojem govori Plinije. Prirodno staklo poznato je još od davnina. Vrhovi strijela i noževa prethistorijskih ljudi izrađeni su od vulkanskog stakla i pronađeni na raznim mjestima širom Zemljine kugle. Za postojbinu umjetnog stakla smatra se Egipat gdje su prilikom arheoloških iskopavanja pronađeni predmeti od stakla, ostaci radionica s kalupima i dijelovima peći za topljenje stakla, veće količine staklenog posuđa za kozmetička sredstva i razni stakleni nakit, naročito ogrlice, koje su služile za robnu razmjenu.
Čini se da je staklo izumljeno u 3. tisućljeću prije Krista, u zapadnoj Aziji, a pravili su ga i u Mezopotamiji oko godine 2000. prije Krista. U starom Egiptu se staklene posude – za razliku od staklenih kuglica i ukrasa – susreću tek od doba oko godine 1500. prije Krista. Prema sačuvanim ostacima egejske civilizacije, središta industrije stakla nalazila su se djelomično u Mezopotamiji i Siriji, gdje su počevši od 9. stoljeća postojale staklarske radionice na otocima Rodu i Cipru. Također, i Aleksandrija je bila važno središte za proizvodnju stakla nakon svog osnutka godine 332. prije Krista.
Razvijenu proizvodnju stakla imali su Feničani, Asirci i Palestinci. Kasnije je centar proizvodnje stakla postao Rim (do 5. stoljeća), odakle se ova vještina širi po rimskim provincijama. Od stakla su se izrađivali ukrasni predmeti i nakit, posuđe za kozmetiku, a u domaćinstvu je staklo zamijenilo posuđe od keramike i metala.
Rimljani su proširili proizvodnju stakla u čitavom svom carstvu, pa su se tako radionice stakla nalazile i u njemačkom gradu Kölnu. Padom Rimskog Carstva (476. godine) centar proizvodnje stakla postaje Bizant, a u 12. stoljeću Sirija. Padom Sirije pod tursku vlast u 14. stoljeću, vodeću ulogu u proizvodnji stakla preuzima Europa, naročito Francuska i Engleska, a od 15. do 17. stoljeća i Venecija, koja proizvodi staklo visoke umjetničke vrijednosti – ukrasno staklo, bojeno i slikano staklo za prozore, staklo za ogledala i lustere i sl. Nekoliko tehnika za proizvodnju staklenih čaša koristilo se paralelno jedna s drugom, sve dok nije bila izumljena puhalica za staklo.
Ta je puhalica vjerojatno tijekom 1. stoljeća prije Krista izumljena u Feniciji. U to se vrijeme najčešća metoda proizvodnje stakla sastojala u tome da se rastopljeno staklo stavilo preko jezgre željeznog oblika koja se kasnije uklanjala. 
Čaše su se, također, gradile od staklenih dijelova – nazvanih mozaično staklo. Takve su se čaše koristile u Mezopotamiji, a spomenuti dijelovi izrezivali su se iz čvrstog staklenog bloka ili su dobiveni lijevanjem u kalupe.
Počevši od 7. stoljeća nove ere, područja u kojima je vladao islam – Mezopotamija, Perzija, Egipat i Sirija – također su imala cvatuću industriju stakla. Neki su od njihovih najimpresivnijih proizvoda bile svjetiljke za džamije s prozračnim ili obojenim staklom, oslikane i emajlirane.
Međutim, počevši od godine 1000. pa sve do 18. stoljeća, kad je George Ravenscroft izmislio olovno staklo – teže, prozirnije i idealno za graviranje – svi su u Europi kupovali kvalitetnu robu u Mlecima, kako to pokazuje pismo nekog londonskog trgovca upućeno „Senieru Morelliju“ u Veneciji, a datirano sa 17. rujna 1669.
Trgovac je nacrtao obrise čaša uz rub pisma i napisao… „dajte što prije izraditi jednostavne čaše, kao što su ove na rubu pisma, jer trebamo najviše baš ovakvih čaša, osim toga, neka se ogleda ne pakuju na dnu sanduka s čašama za piće. Želimo da ih se pakira s posebnom pažnjom u jednoj ili dvije čvrste kutije“.
Danas se staklo upotrebljava u mnogim područjima: građevini, za prehranu, izradu instrumenata, elektronike, ukrasnih predmeta itd. Iako se staklo proizvodilo od vremena starih Sumerana i Egipćana, staklo je bio skupocjen materijal i to sve do sredine 20. stoljeća nakon čega staklo postaje iznimno jeftin i široko upotrebljavan materijal.
