prodaja@stozacibrid.com hr@hardtechnique.com vjeko.kovacicek@coolintunit.com info@tehnikhard.net mail@coolintunit.com webmaster@stozacibrid.com admin@hardtechnique.com tehnikhard.net web.stozacibrid.com www.coolintunit.com

Sva djeca su agresivna

Svi ljudi mogu biti agresivni, pa i djeca. Ljudi su oduvijek bili agresivni, i još uvijek jesu. Čovjek ima prirodno urođen agresivan potencijal. Iako se oduvijek smatra da je agresivnost svojstvenija dječacima nego djevojčicama, ona je u biti samo odgovor na nedovoljno zadovoljene potrebe djeteta.

Nisu sve agresije iste

Razlikujemo nekoliko oblika agresije:

  • Dobroćudna – konstruktivna agresija bez subjektivnog neprijateljstva
  • Aktivno –spontana – destruktivna agresija koja uključuje svjesne neprijateljske i rušilačke težnje
  • Reaktivno – obrambena – služi obrani od straha

Dobroćudna i reaktivno- obrambena  agresivnost je čovjeku urođena, ali aktivno – spontanu agresivnost je čovjek stekao tijekom života. Kada u svakodnevnom govoru govorimo o agresiji, tada mislimo na destruktivnu agresiju uz koju je usko vezan pojam nasilja.  

Pretežno su dječaci oni koje susrećemo u agresivnim igrama. Oduvijek dječaci s drugim dječacima biraju igre poput Policajac i lopov, simulacije rata i sličnih igara koje imaju agresivan karakter. Davno prije kada nisu postojalo plastično oružje za igru, dječaci su koristili imitacije oružja od drveta koje su za njih izrađivali očevi i djedovi. Kada je u pitanju maskenbal, dječaci će se prvenstveno maskirati u vitezove s mačem i kopljem, indijance s tomahawkom, lukom i strijelama ili u likove iz romana i filmova poput Supermana, Batmana, Spidermana.

Roditelji su često protiv takvih igara jer se boje da će dovesti do toga da dijete kasnije postane agresivno i nasilno. Ali,prema provedenim istraživanjima Wegener-Spöring iz 1995. godine  igre zamišljanja u kojima se dječaci stavljaju u razne agresivne uloge nemaju utjecaj na dugoročnu agresivnost djece. Važno je da djeca odrastaju u miroljubivoj obiteljskoj atmosferi, a tada borbene i ratne igre ostaje jedna važna, ali samo prolazna epizoda na putu u svijet odraslih.

Djevojčice rjeđe od dječaka primjenjuju fizičku silu i nasilje protiv predmeta i osoba. Djevojčice daju prednost manje glasnim i manje agresivnim igrama. Tek u pubertetu djevojčice na drugačiji način pokazuju agresivnost. Prvenstveno je to verbalnim putem u formi etiketiranja, ogovaranja, psihičkih uvreda, a sve usmjereno je pretežno protiv pripadnika istoga spola.

Pojačava li televizija destruktivnu agresiju?

Prije četrdeset godina televizija ni u kom slučaju nije predstavljala opasnost  za odgoj i obrazovanje djece. Danas je u mnogim obiteljima zavladala masovna upotreba medija.  Rukovanje elektronskim medijima između ostalog potiče i pozitivan razvoj djece, a moglo bi se reći da rukovanje računalom i Internetom spada u moderne kulturne tehnike, kao na primjer čitanje, pisanje ili računanje. Ali, postoji i negativno djelovanje kada se elektronski mediji, prvenstveno televizor, upotrebljavaju samo pasivno.

Agresivnost djece može se poticati prizorima nasilja ako osnovne potrebe djece nisu ili su nedovoljno zadovoljene. Kod djece koja u svojim obiteljima doživljavaju uzajamno omalovažavanje, međusobno nerazumijevanje ili nasilje, pojačava se vlastita spremnost na nasilje.  

Djeca i mladi koriste računalne igre kao bijeg iz okoline koja izaziva strah. Pomoću računala oni grade svoje svijet koji im omogućava osobni slobodni prostor, a koji ih ograđuje od svijeta odraslih. Tijekom igre oni mogu iskaliti sve svoje frustracije zbog loše atmosfere u obitelji ili zbog drugih nezadovoljstava. Nažalost, taj bijes nema oslobađajuće djelovanje, nego još pojačava nezadovoljstvo i neraspoloženje.


Literatura: Rumpf, J., “Vikati, udarati, uništavati”, Naklada Slap, 2009.