Vladimir Nazor jedan je od najistaknutijih pisaca hrvatske književnosti. Prešao je put od pjesnika početnika u traženju svojega vlastitog puta, preko nacionalno angažiranoga poetskog tribuna, ponesenoga mitološkim i povijesnim hrvatskim i šire slavenskim motivima te potrebom za osvješćivanjem i prosvjećivanjem istarskoga puka, do pjesnika dionizijske životne radosti i panteističkoga zanosa prirodom, koja se prije svega napaja na izvoru poganskoga klasicizma te starozavjetnih biblijskih tekstova.
Njegova su prva djela, Slavenske legende (1900.) i Živana (1902.), obojena vrtlogom sjajnih boja, životnošću te strastvenošću ljudske naravi. Iako naraštajem u pokretu takozvanih mladih, Nazor ni u čem nije preuzeo zasade moderne – artizma i dekadencije.
Godine 1904. u Zadru je objavio Knjigu o hrvatskim kraljevima, kao pjesnički nacrt za svoju najpoznatiju zbirku povijesnih nacionalnih pjesama Hrvatski kraljevi (1912.) koja je dostupna u sklopu portala Digitalne zbirke Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu, a u to je vrijeme započeo pisati i istarske sonete. Nekoliko godina poslije Matica slovenska objavila je Veloga Jožu – djelo po kojem se najviše prepoznaje Nazorova proza, a koje je on smatrao neuspjelim. U tome vremenu nastaju i njegove antologijske zbirke pjesama, i to Pjesme ljuvene i Intima. Godine 1916. objavio je nekoliko alegorijskih knjiga – epove Utva zlatokrila i Medvjed Brundo te zbirku priča Stoimena.
Nakon kratkoga izbivanja s književne scene zbog političkih razloga vratio se pripovijetkama Pastir Loda i Dedek Kajbumščak, a nakon rata objavio je zbirku Pjesme partizanske. Posljednji javni nastup imao je 1949. godine, kada je kao novoprimljeni akademik čitao novele iz nedovršene zbirke U zavičaju, nagovijestivši svoju smrt.
U online katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu dostupno je približno 935 zapisa o njegovim djelima, a u sklopu brojnih ostavština, Knjižnici su darovani rukopisi njegovih pjesama, pripovijedaka, prepjeva, dnevnika, eseja, članaka, osvrta, bilježaka i korespondencije, dostupni u Zbirci rukopisa i starih knjiga NSK.
Vladimir Nazor preminuo je 19. lipnja 1949. godine. Od najhrvatskijega našeg pjesnika, kako ga je jednom nazvao Matoš, oprostila se na zagrebačkome Mirogoju beskrajna povorka poštovatelja.
O njegovoj vrijednosti za hrvatsku književnost i kulturu svjedoči podatak kako je njegovim imenom nazvana najveća državna nagrada u Republici Hrvatskoj, poznatija kao Nagrada Vladimir Nazor, koja se svake godine, na obljetnicu njegove smrti, dodjeljuje za najbolja umjetnička ostvarenja na području književnosti, glazbe, filma, likovnih i primijenjenih umjetnosti, arhitekture i urbanizma.
Vijest je prenesena s mrežnih stranica Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu.
