Pitanje koje se često postavlja među učiteljima, roditeljima i učenicima glasi: pomaže li UI u učenju ili ga, naprotiv, osiromašuje? Odgovor, kao i obično u odgoju i obrazovanju, nije jednoznačan.
S jedne strane, umjetna inteligencija može biti snažan saveznik u nastavi. Alati temeljeni na UI-ju pomažu učenicima da brže pronađu informacije, dobiju dodatna objašnjenja ili uvježbaju gradivo vlastitim tempom.
Učenik koji se teže snalazi u gramatici može dobiti dodatne primjere i vježbe, dok onaj napredniji može istraživati šire i dublje. Učitelju umjetna inteligencija može olakšati pripremu nastave, izradu radnih listića ili prilagodbu sadržaja različitim razinama znanja.
S druge strane, postoji opravdan strah da se umjetna inteligencija koristi kao prečac umjesto kao pomoć. Kada učenik prepisuje gotove odgovore, a ne razmišlja, ne pita i ne pogriješi – tada učenje izostaje. Posebno je to osjetljivo u nastavi Hrvatskoga jezika, gdje se razvijaju jezično izražavanje, kritičko mišljenje i osobni stil. Tekst koji je „savršeno“ napisan, ali nije učenikov, ne govori ništa o njegovu znanju ni napretku.
Zato ključno pitanje nije treba li UI ući u učionicu, nego kako ga uvesti odgovorno. Uloga učitelja ostaje nezamjenjiva: poučiti učenike da umjetnu inteligenciju koriste kao alat, a ne kao zamjenu za vlastito razmišljanje. Učiti ih postavljati dobra pitanja, provjeravati informacije i preuzimati odgovornost za svoj rad.
Umjetna inteligencija sama po sebi nije ni dobra ni loša. Ona postaje ono što od nje napravimo. Ako je koristimo promišljeno, može obogatiti nastavu. Ako joj prepustimo ono najvažnije – mišljenje, stvaranje i učenje – tada odmaže. Ključ je, kao i uvijek, u ravnoteži.
