24. siječnja – Međunarodni dan obrazovanja u kontekstu ljudskih prava

U današnjem suvremenom, globalnom i pandemijskom svijetu ističe se važnost odgoja i obrazovanja ali ostaje pitanje kakvi oni trebaju biti kako bi najbolje odgovorili zahtjevima suvremenoga čovjeka i društva te potaknuli njihov daljnji napredak uz sve prepreke kojima svjedočimo.

Obrazovanje je, kao ključna vrijednost dostupno svima, cjelovito bez ideoloških načela. Poučavanje o vrijednostima ne može biti izolirano od društvenog konteksta u kojem djeluje. Obrazovanje se temelji na vrijednostima i nema odgoja i obrazovanja bez vrijednosti.Tu vrijednost pronalazimo i u  Ustavu Republike Hrvatske, temeljnom zakonu države, gdje stoji da je u Republici Hrvatskoj osnovno školovanje obvezno i besplatno, a da su srednjoškolsko i visokoškolsko obrazovanje dostupni svima pod jednakim uvjetima u skladu sa sposobnostima.

Generalna skupština Ujedinjenih naroda usvojila je 24. siječnja kao Međunarodni dan obrazovanja, kojim se slavi uloga obrazovanja za mir i razvoj te u svrhu isticanja i promicanja bitne uloge obrazovanja u ljudskom i društvenom razvoju.

Važno je ukazati i učenicima na  taj dan pa je pedagoginja, Gordana Popović, prof. u Tehničkoj školi i prirodoslovnoj gimnaziji Ruđera Boškoviće iz Osijeka tijekom online nastave osmislila u digitalnom alatu canva radni listić kako bi ih motivirala na trenutačne izazove u svom obrazovanju i profesionalnom razvoju u okviru međupredmetne teme građanskoga odgoja.

U praksi su, međutim, problemi glede ostvarivanja prava na odgoj i obrazovanje brojni i različiti. Unatoč tome što je opća uključenost djece i mladih u odgoj i obrazovanje u Hrvatskoj na zadovoljavajućoj razini. Praćenje poštivanja prava na odgoj i obrazovanje nije jednostavna zadaća. Ono se drugdje pa i u Hrvatskoj postiže uvidom u relevantne podatke, pojedinačne pritužbe građana te izvještaje i očitovanja tijela državne i lokalne uprave i pravnih osoba. No, osim države, i svi su hrvatski građani, a osobito stručnjaci i drugi djelatnici u odgoju i obrazovanju koji su u svakodnevnome kontaktu s djecom i mladima, dužni pratiti poštivanje prava na odgoj i obrazovanje.

Obrazovanje u najširem smislu započinje od rođenja i nastavlja se i nakon škole, tijekom cijeloga života u različitim društvenim kontekstima. Danas se u pravilu govori o cijeloživotnome učenju u zajednici koja uči, što podrazumijeva okruženje tj. zajednicu u kojoj svatko može birati različite mogućnosti obrazovanja, uključujući izbor između raznovrsnih programa, metoda rada, sadržaja, organizatora i sl. U tom kontekstu temeljno, obvezno obrazovanje treba biti dobra podloga za kasnije obrazovanje tijekom života, i to ne samo u pogledu znanja i vještina koje dijete dobiva, već i u pogledu razvijanja pozitivnih stavova prema obrazovanju ako se uvjeri da je ono korisno i ako ga stječe na zanimljiv i opušten način.

Pravo na odgoj i obrazovanje sadržajno se odnosi i na dostupnost i na kvalitetu odgoja i obrazovanja. Konkretnije, Katarina Tomaševski, jedna od najistaknutijih stručnjakinja za to pravo i govori o četirima dimenzijama prava na odgoj i obrazovanje koje definiraju sadržaj toga prava u navedenim međunarodnim dokumentima: raspoloživosti, dostupnosti, prihvatljivosti i prilagodljivosti obrazovanja.

Raspoloživost obrazovanja odnosi se na dužnost država da osnivaju i financiraju odgojno – obrazovne ustanove, osiguraju potrebna proračunska izdvajanja te ljudske i materijalne resurse za nesmetano provođenje odgoja i obrazovanja.

Dostupnost obrazovanja odnosi se na ukidanje svih prepreka pristupu odgoju i obrazovanju, koje mogu biti fizičke i ekonomske te prepreke temeljene na diskriminaciji.

Prihvatljivost obrazovanja odnosi se na obvezu država da osiguraju odgoj i obrazovanje prema određenim standardima, odnosno određene kvalitete, što uključuje slobodan izbor obrazovanja, kvalitetne programe i sadržaje, relevantne i kulturno primjerene metode poučavanja i vrednovanja, promicanje ljudskih prava u odgoju i obrazovanju te primjereno provođenje školske i razredne discipline.

Prilagodljivost obrazovanja također se odnosi na kvalitetu odgoja i obrazovanja, ali u tom smislu podrazumijeva dužnost država da odgoj i obrazovanje prilagode različitim grupama djece i mladih: pripadnicima manjina, djeci s teškoćama i darovitoj djeci, djeci izbjeglicama i svima ostalima, što upućuje na potrebu fleksibilnosti u odgoju i obrazovanju, odnosno potrebu prilagođavanja odgoja i obrazovanja različitim potrebama različitih učenika, a ne obratno. U ovome bi se kontekstu dalo razmotriti pitanje državne mature kao oblika standardiziranoga testiranja koje se u Republici Hrvatskoj provodi od školske godine 2009./2010.

Standardizirano testiranje podrazumijeva rezultate učenja koji se mogu mjeriti i koji za sve imaju jednaku vrijednost (Bašić, 2007), što znači da se od svih učenika, bez obzira na njihove individualne razlike i afinitete, očekuje da na državnoj maturi pokažu ista znanja, iste vještine i iste sposobnosti, odnosno da se prilagode zahtjevima koji se maturom postavljaju, što iz perspektive prava na obrazovanje predstavlja neuvažavanje individualnih potreba učenika i načela fleksibilnosti odgoja i obrazovanja.

Zajednička predanost pravima djeteta, kao zamašnjak u složenome mehanizmu života, zalog je bolje budućnosti u kojoj će svako dijete uživati svoje pravo na odgoj i obrazovanje. Obrazovanje je ljudsko pravo, javno dobro i javna odgovornost.
Obrazovanjem postajemo bolji.

 

  1. Bašić, S. (2007) Nacionalni obrazovni standard – instrument kontroliranja učinkovitosti obrazovnog sustava, unapređivanja kvalitete nastave ili standardiziranja razvoja osobnosti? Pedagogijska istraživanja, 4 (1), 25-41.
  2. Tomaševski, K. (2006) Human rights obligations in education: The 4-A Scheme. Nijmegen: Wolf Legal Publishers.
  3. http://www.omep.hr/assets/zbornik-radova-sa-znanstveno-stru%C4%8Dnog-skupa-pravo-djeteta-na-odgoj-i-obrazovanje.pdf ( preuzeto 24.1.2022.)