Pogledi su usmjereni prema ploči ili zaslonu, no interes i znatiželja često izostaju. Nastavnici primjećuju pad motivacije, slabiju koncentraciju i učestalo pitanje: „Čemu nam ovo služi?“.
Taj problem nije rezultat lijenosti učenika, nego pokazatelj dubljeg nesklada između načina poučavanja i stvarnih potreba mladih ljudi. Jedan od ključnih problema u učionici jest doživljaj nastave kao apstraktne i odvojene od stvarnog života.
Učenici često uče formule, definicije i postupke koje ne znaju povezati s vlastitim iskustvom. Kada znanje ostane na razini apstrakcije, bez jasne primjene, ono gubi smisao.
Brojna istraživanja iz područja pedagogije potvrđuju da učenici bolje usvajaju sadržaje kada razumiju njihovu svrhu i kada mogu uočiti povezanost s realnim situacijama. Dodatni izazov predstavlja tradicionalni model nastave u kojem je nastavnik primarni izvor znanja, a učenik pasivni primatelj informacija. Takav model teško odgovara generacijama koje odrastaju u okruženju brzih informacija, interaktivnih sadržaja i stalne dostupnosti tehnologije.
Učenici su navikli istraživati, postavljati pitanja i odmah dobivati povratne informacije, dok klasična nastava često ne nudi dovoljno prostora za aktivno sudjelovanje. Problem iz učionice očituje se i u učenikovom strahu od pogreške.
Sustav ocjenjivanja koji naglašava točnost i krajnji rezultat, a manje proces učenja, kod mnogih učenika stvara nesigurnost i otpor prema zahtjevnijim zadacima. Umjesto da pogrešku dožive kao priliku za učenje, učenici je vide kao neuspjeh. Posljedica je izbjegavanje izazova i minimalno zalaganje – tek onoliko koliko je potrebno za prolaznu ocjenu. Važno je naglasiti da problem motivacije nije jednako izražen kod svih učenika, ali je prisutan u dovoljnoj mjeri da zahtijeva sustavno promišljanje o nastavi. Posebno su pogođeni učenici koji ne vide jasnu poveznicu između školskih sadržaja i svojih budućih planova, bilo da je riječ o daljnjem obrazovanju ili ulasku na tržište rada.
Rješenje ovog problema ne leži u pojednostavljivanju gradiva, nego u promjeni pristupa. Nastava koja polazi od stvarnih problema, životnih situacija i istraživačkih zadataka omogućuje učenicima da aktivno sudjeluju u procesu učenja. Kada učenici analiziraju stvarne podatke, rješavaju konkretne probleme ili rade na projektima koji imaju jasnu svrhu, njihova se motivacija prirodno povećava.
Posebno se učinkovitom pokazuje međupredmetna povezanost, primjerice povezivanje matematike s financijskom pismenošću, fizike s tehnologijom ili prirodoslovlja sa zdravljem. Takav pristup učenicima pokazuje da znanje nije podijeljeno u izolirane predmete, nego čini cjelinu koja im pomaže razumjeti svijet oko sebe. Uloga nastavnika u takvoj učionici mijenja se: on više nije samo predavač, nego mentor i vodič. Nastavnik usmjerava učenike, postavlja pitanja, potiče raspravu i pomaže im da sami dođu do zaključaka. Time se razvijaju ne samo predmetne kompetencije, nego i vještine kritičkog mišljenja, suradnje i samostalnosti.
Zaključno, problem iz učionice nije nerješiv. On je poziv na promjenu i prilika za unaprjeđenje nastave. Kada učenicima damo smisao, svrhu i aktivnu ulogu u učenju, škola ponovno može postati mjesto znatiželje, istraživanja i osobnog rasta. Upravo takva nastava priprema učenike za izazove stvarnog života, a ne samo za sljedeći test.
