Ah, to stvaralačko pisanje

Proces pisanja nije jednostavno definirati. Pisanje je složena i kognitivno kompleksna aktivnost, dinamički sklop kognitivnih procesa na višoj i nižoj razini. Pisanje se ne izvodi dio po dio, nego je za njegovo ostvarenje potrebna unakrsna kombinacija i koordinacija spisateljskih strategija i tehnika (Nikčević-Milković, 2015 prema Čudina-Obradović, 2014). Prije svega, potrebno je shvatiti da je pisanje djelatnost za čije je obavljanje najprije potrebno ovladavati sustavom grafičkih simbola i zakonitostima njihove kombinacije (Kovačević, 2000). Stoga je stvaralačko pisanje dugotrajan proces jer učenici najprije moraju ovladati svim jezičnim djelatnostima što iziskuje mnogo vježbi i vremena. Često ne znaju kako započeti, kako vjerodostojno opisati riječima ono što su zamislili. Nameće se potreba prepoznavanja individualnih potreba i sposobnosti učenika  te primjena odgovarajućih motivacijskih postupaka kako bi učenici pisali zato što to žele, a ne samo zato što moraju.

U suvremeno doba pisati se može rukom, ali i uz pomoć računala. Istraživanja pokazuju kako nailazimo na brojne razlike u ručnom i taktilnom pisanju jer se moždani centri ponašaju na drugačiji način. Čitanje i pisanje koje se odvija suvremenijim medijima loše utječu na učeničku koncentraciju, učenje i pamćenje, dok motorička aktivnost u procesu učenja pisanja pomaže u usvajanju grafema kod djece (Nikčević-Milković, 2015 prema Mangen i Velay, 1998). Proces pisanja temelji se na pismenosti, a nastaje iz prirodne ljudske potrebe za izražavanje vlastitih stavova, emocija i misli. Autorica Marina Kovačević (2000) ističe da je pisanje poseban sustav u kojemu se misli i emocije objektiviziraju. Ona kaže da pisanje, baš poput svake druge djelatnosti može ostvarivati na različitim stupnjevima kvalificiranosti. Na nižoj razini, na pisanje možemo gledati kao na jednostavno slaganje grafičkih simbola u cjelovite riječi. Na visokoj razini, stvaralačko pisanje dobit će jednu elegantnu notu koja će  dovesti do sagledavanja procesa pisanja iz umjetničkog aspekta. Od niske do visoke razine sagledavanja procesa stvaralačkog pisanja isprepliće se mnogo razina pismenosti. Nadalje, poučavanje pisanju opisano je u kontekstu Kurikuluma nastavnog predmeta Hrvatski jezik za osnovne škole i gimnazije, spominje pristupe poučavanju pisanja, kako se pisanje može kreativno poučavati te koja je učiteljeva uloga u cijelom tom procesu. Opisani su oblici pisanog izražavanja koje susrećemo u nastavi Hrvatskog jezika te načela nastave stvaralačke pismenosti. Veća pozornost usmjerena je na motiviranje učenika na pisanje (zašto uopće pisati, kako započeti s pisanjem, koje su dobrobiti pisanja).

Kada govorimo o stvaralačkom pisanju u razrednoj nastavi zasigurno ćemo najprije pomisliti na pisanje u formi sastavka. Proces nastajanja sastavka usko je povezan s psihičkom aktivnosti učenika. Glavne psihičke aktivnosti u procesu nastanka sastavka svakako su misao i govor. Svaki učenik (autor sastavka) uz određenu temu doživljava neke emocije. Iz učeničkog se sastavka može doznati na kojem se stupnju tekstualne razvijenosti nalazi učenik. Osim toga, proučavajući tekst napisanoga sastavka možemo doznati i nešto o dječjim unutarnjim doživljajima svoje okoline. Učenički sastavak dobar je alat za prepoznavanje, određivanje i prosuđivanje stvarne razine učeničkog znanja. Iz procesa proučavanja napisanog teksta u sastavku učitelji će lako uvidjeti u kojoj mjeri učenici ovladavaju vještinom upotrebe jezičnih sredstava za izražavanje svojih misli, osjećaja i stavova (Gudelj-Velaga, 1990 prema Tekučev,1980.). Učitelj ima neizmjernu ulogu u poticanju učenika na pisanje: organiziranje izvora učenja, nadgledanje učeničke aktivnosti te vrednovanje. Na samom početku nastavnoga sata učitelj treba kod učenika pobuditi interes za ovakav način rada, poticati učenike i usmjeravati ih na njihove obaveze korak po korak do ostvarivanja zadanoga cilja. Kao rezultat činjenice da je govor učenika temelj nastave stvaranja i izražavanja te da postoji korelacija među govorom i osobnosti govornika proizlaze četiri načela stvaralačke nastave: načelo motivacije, načelo stvaralaštva, načelo razvojnosti i načelo zavičajnosti.

1. načelo motivacije – Nedostatak motivacije jedan je od ključnih problema u postizanje uspjeha u stvaralačkom pisanju učenika. Stoga pisanje treba potaknuti intenzivnim emocijama i temama bliskim učenicima (neki neočekivani događaji ili promjene u prirodi, stilski oblikovan naslov koji će  pobuditi maštu i sl.). Dobar poticaj je i objavljivanje učeničkih radova u raznim časopisima i slanje istih na natječaje. Neophodno je neprestano poticati učenike na voljno i svjesno kretanje ka cilju, odnosno prema uspješnom izražavanju i stvaranju tekstova. Nadalje učenicima treba pokazati kako se nešto može reći na drugačiji ili bolji način, da ne moraju uvijek biti zadovoljni prvim  tekstom ma koliko god on uspješno izgledao. Tijekom stvaralačke nastave učenik treba znati kako ni na koji način neće biti kažnjen ako tijekom vježbanja napravi nešto pogrešno. Takvim postupkom anulirat će se bilo koji oblik straha ili nesigurnosti. Ako učenik ima strah od određene posljedice, on ne može slobodno sudjelovati u nastavi onako kako bi trebao. Nadalje tijekom vježbanja kod učenika treba poticati vjeru u vlastite sposobnosti, osjećaj da mogu pisati i da su oni autori svog teksta te razvijati potrebu za uspjehom i samokritičnosti. Motivacija sama po sebi nije dovoljna za pisanje teksta stoga je neophodno učestalo pisati kako bi se razvile vještine pisanja.
2. načelo stvaralaštva ­– Za stvaralaštvo je potrebno teorijsko znanje i umijeće pisanja, te nadahnutost za stvaranje. Za nadahnuće nema pravila niti se može učiti jer je usko povezano s našim raspoloženjem, razmišljanjima i osjećajima. Učitelj ima značajnu ulogu u prepoznavanju potreba svojih učenika te će shodno tome odabrati odgovarajuću metodu kako bi učenike potaknuo na stvaranje tekstova. Stvaralaštvo je rezultat vrijednog rada, ali i dara koji nam je urođen. Usprkos činjenici da učitelj koji posjeduje jači stvaralački potencijal postiže bolje rezultate u pisanju kod učenika nije nužno da svaki učitelj bude pjesnik, ali je neophodno da ima iskustvo u području stvaralaštva.
3. načelo razvojnosti – Načelo razvojnosti u nastavi pisanoga stvaralaštva podrazumijeva: jezični razvoj, razvoj govora i mišljenja te se postupno širi u nastavnom programu stvaralačke pismenosti s obzirom na učeničku dob, odnosno razred. Budući da se govorne vještine razvijaju neophodno je kvalitetno osmisliti razrednu aktivnost. Ona za učenike ne smije biti preteška jer ih može demotivirati niti laka zato što će kod njih izazvati dosadu. Potrebno je da bude izazovna i u skladu s razinom učeničkih jezičnih i stvaralačkih sposobnosti (Gudelj-Velaga, 1990).
4. načelo zavičajnosti – Zbog važnosti da nastava bude povezana sa životom, postoji načelo zavičajnosti. U odgojno-obrazovnom procesu susrećemo standardni jezik, ali uz njega i varijacije nestandardnog jezika. Svaki pojedinac izražava se svojim zavičajnim rječnikom odnosno dijalektom ili žargonom. Njega učenik usvaja u svom najbližem okruženju kao što su dom i okolica. Učiteljev je zadatak osposobiti učenike za korištenje standardnim jezikom uz očuvanje dijalekta. Stjepko Težak razmatra dijalektni izričaj učenika i kaže da je zavičajna riječ najbolji put do ostvarivanja stvaralaštva i do oslobađanja učenika za jezični izraz. Također, Težak kaže da je zavičajan govor baza za ostvarivanje pravilnog odnosa prema drugim i nepoznatim dijalektima ali i jezicima. Zavičajni jezik učenike poistovjećuje s njihovom zavičajnom kulturom, pa tako i s nacionalnom i svjetskom kulturom (Gudelj-Velaga, 1990 prema Težak, 1981).

Stvaranje kratke priče prema nizu slika .

Učenici su podijeljeni u skupine, predstavnik skupine iz šešira izvlači papirić na kojemu je napisana neka riječ, to jest tema koju učenici moraju prikazati pantomimom tako da zajedno predstavljaju temu koja je izvučena iz šešira. Ostali učenici imaju zadatak prepoznati koju temu predstavlja pojedina skupina. Ideje za teme mogu biti: „Jesen“, „Božić“, „Obitelj“ i sl. Po završetku ove aktivnosti učenici objašnjavaju na koji su način oni prikazali zadanu temu (pokretima tijela) i kojim je još tehnikama mogu prikazati (bojama, kolaž papirima…). Učitelj pokazuje pripremljene slike, a učenici imaju zadatak za svaku sliku osmisliti naslov. Učeničke ideje se zapisuju na ploči. Učenici trebaju zamisliti koje sve zvukove bi mogli čuti kada bi te slike oživjele. Nakon ove aktivnosti slijedi govorna vježba. Učenici trebaju svaku sliku što bolje opisati pazeći na njihov kronološki red. Nakon govorne vježbe učenici su motivirani za pisanu vježbu. Uz pomoć slika koje su vidljivo izložene na ploči učenici imaju zadatak napisati priču. Na kraju nastavnoga sata u sredinu razredne učionice postavi se „autorski stolac“. Učenici sjedaju i čitaju svoje radove (Delač i Mioković, 2008).

Pisanje o prirodnim pojavama – vjetar

Motivacijski dio sata autorice su zamislile tako da učitelj potakne učenike da odaberu jednu prirodnu pojavu koju bi željeli biti kada bi mogli birati. Učitelj potiče učenike da obrazlože svoje odabire. Poticaj za daljnji rad može se koristiti književno umjetnička pjesma o vjetru. Autorice predlažu pjesmu Nevidljiv, a živ, pjesnika Miroslava Slavka Mađera. Nakon izražajnog čitanja učitelj razgovara s učenicima o snazi puhanja vjetra i zvukovima koje pri tom proizvodi. Zatim učenici zajedno s učiteljem imitiraju zvuk vjetra različitog tempa i dinamike, od sporog i tihog do brzog i bučnog. U sljedećoj aktivnosti pozorno slušaju glazbeno djelo uz koje učenici trebaju zamisliti sebe u ulozi vjetra i u sebi odgovoriti na pitanja: što rade, gdje se skrivaju, s kime se igraju, kako se osjećaju, koje zvukove čuju itd. Nakon slušanja učenici iznose svoja razmišljanja. U sljedećoj aktivnosti vjetar je ljut i razbacuje lišće naokolo. Lišće je crveno, narančasto i žuto. Učenici skupljaju lišće koje je učitelj bacao po podu i formiraju se u skupine. Skupina s crvenim lišćem treba uz imenicu vjetar napisati što više imenica. Skupina sa žutim lišćem treba napisati što više glagola uz imenicu vjetar, a skupina učenika s narančastim lišćem treba napisati što više pridjeva uz imenicu vjetar. Ove aktivnosti potiču učenike na stvaralačko pisanje. Učitelj učenicima može ponuditi neke od zanimljivih naslova za pisanje sastavka o vjetru, kao na primjer: Ja sam vjetar, Moja pjesma o vjetru, Putovanje s vjetrom, Pismo olujnome vjetru, Bal vjetrova (Delač i Mioković, 2008).

Stvaranje priče potaknute zvukovima instrumenata

Autorice Delač i Mioković predlažu da bi se motivacija za ovu nastavnu jedinicu mogla ostvariti pomoću „ vođene fantazije „ , učitelj kaže učenicima da se opuste u svojim klupama, zaklope svoje oči i zamisle da se nalaze na predivnoj livadi uz šumu. Potom učitelj s nosača zvuka učenicima približava zvukove iz prirode (zujanje pčela, cvrkut ptica, žubor vode, rominjanje kiše, šum vjetra i dr.). Nakon uvodnoga dijela učitelj ispituje učenike koje su sve zvukove iz prirode čuli i kako su se pritom osjećali. Također je važno zaključiti i o kojemu se godišnjem dobu radi (proljeće). U sljedećoj aktivnosti učenici su razmješteni u skupine. Svaka skupina predstavlja jedan od tih instrumenata. Učenici slušaju zvukove koje proizvodi pet različitih instrumenata, a to su: glasovir, violina, cimbal, truba i violončelo. Unutar svoje grupe učenici trebaju na papir s nazivom instrumenta napisati što je moguće više asocijacija povezanih sa skladbom koju su čuli. Sve asocijacije potrebno je ispisati na ploču kako bi bile dostupne svim učenicima u razredu. Slijedi govorna vježba. Za njenu izvedbu potrebno je ponovno reći učenicima da se opuste i zamisle da se nalaze u prirodi. Učenike treba uputiti da će slušati skladbu koja dočarava pjesmu prirode u proljeće. Nakon toga, koristeći prethodno stvorene asocijacije učenici usmeno pričaju priču o proljeću. Po završetku govorne vježbe slijedi pisana vježba. Za nju učenicima se može ponuditi više motivirajućih naziva, kao što su primjerice: „Potok mi priča“, „Vjetar putuje šumom“, „Proljetna ptica“ i sl. Poželjno je učenicima pri samostalnom pisanju omogućiti slušanje skladbi koje podsjećaju na proljeće. Ipak, glasnoću treba prilagoditi kako ne bi uzrokovala smetnju za pisano izražavanje. Na samom kraju učenici čitaju svoje pisane radove (Delač, Mioković, 2008).

Spajam i stvaram

Motivaciju za pisanje potaknut će igra“ Memory“ koja je djeci vrlo bliska. Učenici će tražiti parove riječi, a kada ih spoje morat će otkriti o kojim je bajkama riječ. Sažeto će prepričati bajke, a potom će učenici dobiti zadatak povezati dvije bajke u jednu tako da zadrže postojeće likove, ali osmisle drugačije događaje. Prije pisanja, učenici će dobiti pitanja koja ih mogu voditi kroz osmišljavanje priče. Cilj je ovoga sata da učenici oslobode svoju kreativnost te da osmisle novu priču poštujući kompozicijske dijelove teksta.

Pisanje priče

Pisanjem središnjeg dijela priče može se potaknuti intrinzična motivacija kod učenika. Potrebno je potaknut emocije koje učenici povezuju s omiljenim slikovnicama ili knjigama koje su sami čitali ili su im čitali članovi obitelji. Učenici će pročitati njen početak i kraj, a njihov je zadatak da osmisle zanimljiv središnji dio. Cilj je pisanja je stvaranje nove priče u koji će uklopiti nove i zanimljive likove i događaje.

Zaključak:

Razvoj dječjeg pisanog stvaralaštva dug je proces i uključuje raznovrsne oblike jezičnog izražavanja. Metodičari ističu važnost zastupljenosti brojnih elemenata za uspješno ostvarivanje pisanoga stvaralaštva u razrednoj nastavi. Neki od tih elemenata zasigurno se odnose na: učeničku aktivnost, četiri osnovna načela u nastavi stvaralačke pismenosti, važnost motivacije i načine ostvarivanja poticajne razredne klime. Stvaralačko pisanje predstavlja pravi izazov za učenike. Najčešće nemaju ideju kako započeti svoj rad i vrlo lako odlutaju mislima. Zbog toga su od velike važnosti postupci učitelja u motiviranju i usmjeravanju učenika. Učenike  se može poticati na pisanje  likovnim djelima, tekstovima, glazbom, filmovima, predstavama, sjećanjima, emocijama  ili bilo kojim drugim sredstvom koje će u njima pobuditi unutarnju želju da iznesu svoje misli na papir. Stvaralačkim pisanjem učenici izražavaju misli, osjećaje, stavove i raspoloženja prema određenoj temi. Neophodno je primjenjivati različite pristupe poučavanja pisanju, različite metode rada i različite motivacije kako  bi učenici osjetili ljubav prema pisanju, pišući slobodno kad god oni to žele, bez opterećenja i stresa. Da bi učenik izgradio vlastiti stvaralački identitet, potrebno mu je dati slobodu izražavanje mišljenja. Svakom učeniku treba pristupiti individualno kako bi dostignuo maksimum svojih potencijala. Kontinuirani napredak i usavršavanje vještine pisanja i stvaranja učenika cilj je svakog učitelja.

Literatura:

1. Čudina – Obradović, M. (2004). Kad kraljevna piše kraljeviću. Zagreb: Pučko otvoreno učilište Korak po korak
2. Delač, S., Mioković, M. (2008). Stvaralačko pisanje. Zagreb: Profil
3. Gudelj – Velaga, Z. (1990). Nastava stvaralačke pismenosti. Zagreb: Školska knjiga
4. Kovačević, M. (2000). Stvaralačko pisanje. Rijeka: Filozofski fakultet u Rijeci
5. Rosandić, D. (2002). Od slova do teksta i metateksta. Zagreb: Profil International d.o.o.
6. Silić, J. (1984). Od rečenice do teksta. Zagreb: Sveučilišna naklada Liber
7. Bekić-Vejzović, M., Derviš, J. (2001). Pisati bez straha. Zagreb: Mozaik knjiga
8. Ministarstvo znanosti i obrazovanja. (2019). Kurikulum nastavnog predmeta Hrvatski jezik za osnovne škole i gimnazije