Kako učitelji mogu pomoći učenicima s dispraksijom?

Praksija je sposobnost pomoću koje shvaćamo kako koristiti ruke i tijelo u zadacima kao što je igranje s igračkama, korištenje predmeta (uključujući olovku ili vilicu), konstrukcijska igra, pospremanje sobe, odnosno sposobnost angažmana u različitim aktivnostima.

Dispraksija je neurološki poremećaj koordinacije koji se prvenstveno uočava u nezrelosti organiziranja pokreta. Kod ovog poremećaja, mozak ne obrađuje ispravno informacije koje prima iz okoline zbog čega veze između neuroloških puteva nisu dovoljno dobro uspostavljene. Kod zdrave djece, neurološki putevi se jačaju kroz razvoj i učenje, a kod dispraksije mozak ne dopušta potpuni prijenos neurona. Stoga djeca s dispraksijom trebaju mnogo više vremena kako bi naučila neku novu aktivnost koju zdrava djeca nauče spontano i kroz igru. Unatoč tome što mnoga djeca i mlade odrasle osobe pokazuju klasične simptome, dispraksija se često dijagnosticira tek u tridesetim godinama. Svijest o ovom poremećaju je malo narasla, ali to je i dalje stanje koje društvo u cjelini ne razumije. Na sreću, razumijevanje unutar obrazovnih ustanova  se malo poboljšalo. Unatoč tome, još uvijek mnogo učitelja treba naučiti prepoznati učenike sa ovim poteškoćama i kako učenje prilagoditi njima.

Nekoliko savjeta za podršku učenicima s dispraksijom u razredu:

1. Shvatite – ali nemojte pretpostavljati

Dispraksija, disleksija i ADHD dijele slične osobine koje ljude čine “neurorazličitim”. Baš kao što nije dovoljno dobro pretpostaviti da netko s disleksijom jednostavno ima problema s čitanjem, učenika s dispraksijom ne treba odbaciti kao “učenik koji je loš u tjelesnom odgoju”. Učenici s neuroraznolikošću mogu prikazati probleme s pamćenjem, organizacijom, upravljanjem vremenom, redoslijedom, lošim vještinama slušanja i govorom što često može dovesti do frustracije, anksioznosti i depresije ako se ne podržava pravilno. Sve ove stvari zajedno mogu učiniti školu ogromnim i teškim iskustvom za one koji su neuroraznoliki. Ljudi s poteškoćama u obradi podataka i uputa moraju raditi 10 puta teže da shvate svijet. Biti dispraksičan ne utječe na nečiju inteligenciju. Zapravo, oni koji su neuroraznoliki mogu biti nevjerojatno inteligentni i kreativni.

2. Svedite govor i upute učitelja na minimum

Slušanje i obrada informacija poteškoća je povezana s dispraksijom. Osobe s dispragijom opisuju slušanje dugih informacija kao da su na nekom stranom jeziku (francuskom) – njihov mozak polako pokušava prevesti ono što govorite, a istovremeno držati korak sa sljedećim dijelom informacija. Nakon otprilike 20 minuta netko s poteškoćama u obradi doći će do točke zasićenja gdje njihov mozak to ne može održati i isključit će se. Često kao odrasle osobe crtamo dok slušamo jer je to način na koji možemo obraditi ono što čujemo. Kako bismo učenicima sa dispragijom pomogli u učenju i praćenju uputa potrebno im je pripremiti bilježnice za crtanje, otpadni papir itd. Učenici mogu izgledati kao da ne sudjeluju u učenju, ali zapravo će im to pomoći u obradi informacija koje ste im dali.

3. Neka zadaci budu kratki i jednostavni

Učenicima se u učionici često prikazuju sadržaji zasićeni informacijama – PowerPoint prezentacije i radni listovi ukoliko ih često koristite. Iako su vizualni prikazi izvrsna ideja za podršku informacijama na ploči, previše vizualnih podražaja, poput puno boja i tekstova, može biti neodoljivo. Crteži i tekstovi trebaju biti jednostavni, a zadaci kratki i oštri – redovni zadaci ne bi trebali trajati više od 10 do 15 minuta. Davanje učenicima prijepisa ploče i listića također je dobra ideja – učenici s dispragijom mogu tada postavljati pitanja tijekom cijele lekcije. I zapamtite: održavanje jednostavne nastave ne znači da sama lekcija nije izazovna i da nije zanimljiva i kreativna.

4.  Ponavljanje uputa

Osobe s dispraksijom imaju loša kratkotrajna sjećanja pa je zaista važno da se upute redovito ponavljaju i daje se česta podrška i potvrda učenicima da su na pravom putu prema bilo kojem zadatku ili cilju koji su si postavili. Primjeri i upute moraju biti vizualni: na primjer, na ploči ili na papiru te da su jasni i dobro skenirani.

5.  Ispitivanje

Često kao učitelji postavimo pitanje u učionici, dobijemo odgovor i idemo dalje. No za učenike koji imaju poteškoća u obradi, oni možda i dalje razmišljaju o odgovoru dok ste krenuli dalje, a zatim možda neće imati priliku odgovoriti. Stoga pokušajte dati vremena učenicima da razmisle o vašem pitanju, umjesto da podižu ruke u zrak. Učenici s poteškoćama u obradi također često mogu doći do odgovora na koje možda niste ni pomislili, a koji mogu poslužiti kao izvrsna točka za raspravu ili put za daljnje ideje učenja.

6.  Imajte strpljenja

Može biti frustrirajuće kada učenik stalno gubi stvari, provodi godine kako bi naučio jednostavna motorička znanja (kolut naprijed) ili se sporo spakirao na kraju nastavnog sata. No, za osobe s dispraksijom kretanje po školskoj zgradi može biti težak posao, osobito što moraju pakirati i raspakirati torbe više puta dnevno i sjetiti se uzeti sve što im je potrebno. Budite strpljivi s njima i vidjet ćete zahvalnost u njihovim očima!