Rano djetinjstvo je vrijeme kad se počinje izgrađivati odnos između djeteta i roditelja, međusobno povjerenje, kao i kad se počinju postavljati temelji izbora zdravog ponašanja kasnije u životu, te izbjegavanja bilo kakvog nepotrebnog rizika i devijantnog ponašanja. Drugim riječima, nikad nije prerano početi “ulagati” u roditeljski odnos s djetetom … ali vrlo lako može postati prekasno.
Razdoblje adolescencije, u svojoj razvojnoj važnosti, podrazumijeva normalno i prirodno odvajanje djeteta od svojih roditelja, odnosno početak izgradnje samo svojeg, osobnog identiteta. Sam taj proces dovodi do slabljenja utjecaja roditelja, dok utjecaji vršnjaka ojačavaju. Primarna obitelj je to mjesto gdje dijete uči reći NE, odnosno mjesto gdje dijete izgrađuje mehanizme samokontrole koji će mu biti korisni u situacijama kad drugi na njih vrše pritisak bilo kakve vrste.
Ponekad čak niti najbolja odgojna „podloga“ nije dovoljna da spriječi mladog čovjeka u eksperimentiranju ili zloporabi psihoaktivnih tvari. U takvoj situaciji, većini roditelja će se ljutnja na svoje dijete sasvim sigurno učiniti najboljom (i jedinom mogućom) reakcijom. Svađom, prijetnjom ili izražavanjem agresije prema djetetu postojeći problem se može samo uvećati. Kazna je manifestacija sile, i kao takva ima samo privremeno djelovanje u kontroli izvanjskog ponašanja, odnosno ne dovodi do dugoročnih promjena unutar same ličnosti djeteta.
Dosta roditelja počet će kriviti same sebe, ili će pak težište krivice usmjeriti prema nekom percipiranom „lošem utjecaju“ iz kruga djetetovih prijatelja i društva. Traženje „krivca“, onog što (ili tko) je odgovorno za naše probleme, je duboko ugrađeno u našu ljudsku prirodu, jer nam olakšava subjektivni osjećaj ponovne uspostave kontrole nad situacijom u kojoj smo „izgubili tlo pod nogama“.
Međutim, u većini situacija, traženje krivca može biti kontraproduktivno i samo psihološki otežavati već dovoljno tešku i frustrirajuću situaciju. Ono što nam može biti od nemjerljive, veće pomoći je – razumijevanje. Kao roditelji, bitno je da razumijemo glavne aspekte situacije, kao i to da u našoj roditeljskoj praksi uvijek postoji dodatni prostor za napredak i pozitivan utjecaj.
Literatura identificira tri osnovna stila odgoja, koji se mogu smatrati rizičnima za razvoj ovisnosti.
Autoritarni (kažnjavajući) roditeljski stil
podrazumijeva postavljanje zabrana od strane roditelja, te uzajamni nedostatak povjerenja, što kod djeteta dovodi do izbjegavanja donošenja samostalnih odluka. Takvi roditelji su u svom odnosu prema djetetu iznimno zahtjevni, kruti i strogi (što je posebno izraženo na planu školskog uspjeha), te u svemu odlučuju umjesto njih. To su roditelji koji “kroje” život svog djeteta, koji odlučuju i žive život djeteta umjesto djeteta samog. Tako odgajana djeca ne uspijevaju steći važna životna iskustva i socijalne vještine, te lako postaju žrtve droga. Također, vrlo često svoju slobodu i samostalnost nastoje izboriti na način koji je u suprotnosti od želja roditelja, što vrlo često uključuje i konzumaciju psihoaktivnih tvari.
Liberalni (popustljivi) roditeljski stil
podrazumijeva da dijete dobiva preveliko povjerenje i slobodu uz slab roditeljski nadzor i kontrolu. Takva djeca previše su prepuštena sama sebi, ne razvijaju dublju emocionalnu povezanost sa svojim roditeljima, te često počnu eksperimentirati s drogama.
Prezaštitnički roditeljski stil
podrazumijeva da roditelji štite dijete na takav način da mu ne postavljaju granice i smjernice u ponašanjima koja su štetna za njega i druge, već je dijete to koje nameće svoja pravila. Apsolutno sve podređeno je djetetu te njegovim željama i potrebama. Time roditelji propuštaju dijete naučiti radu, samodisciplini, samokontroli, odgovornosti i redu, zbog čega dijete najčešće odrasta u neodgovornu osobu, sklonu devijantnim oblicima ponašanja.
Što se smatra osnovnim osobinama uspješnog roditelja? Iskrenost prema djetetu, dosljednost u odnosu s djetetom, otvorenost, aktivno slušanje.
Što roditelji mogu poduzeti?
- Puno prije svog ulaska u adolescenciju, bitno je da dijete jasno poznaje stav svojih roditelja prema psihoaktivnim tvarima. Ukoliko, svojim ponašanjem ili površnijim odnosom prema toj temi, roditelji odašilju poruku da je „isprobavanje u redu“, povećava se vjerojatnost da će dijete koristiti droge, alkohol ili neka druga sredstva ovisnosti. Jasan stav roditelja je bitan. Bitno je postaviti čvrsta pravila i očekivanja, ali također bitno je razumjeti da će dijete imati pitanja ili željeti saznati nešto više o drogi (jer radoznalost je također u našoj prirodi). Odgovornost roditelja je pobrinuti se da se dijete osjeća ugodno u razgovoru s roditeljima, da se osjeća dovoljno sigurno da zna da može postaviti čak i najteža pitanja, kao i to da zna da će ga roditelj saslušati bez predbacivanja i osuđivanja.
- Postoje li neki zanemareni uzroci situacije? Možda je dijete svojim karakterom impulzivno, agresivno ili socijalno povučeno. Možda doživljava neuspjeh u školi ili se pak pokušava boriti s nekim emocionalnim i psihičkim tegobama (depresivnost, tjeskoba, ADHD). Sve navedeno može dovesti do zloporabe psihoaktivnih tvari. Kako su suvremeni roditelji, zbog načina i funkcioniranja života i sami svakodnevno pod velikim stresom, čini se primamljivim ignorirati ili minimizirati djetetove „pozive u pomoć“ vezane uz razinu stresa. U ovom slučaju, ignoriranje djetetovog stresa velika je pogreška. Neka novija istraživanja ukazuju na činjenicu da gotovo tri četvrtine adolescenata navodi školski stres kao glavni uzrok okretanja drogama. Odgovornost roditelja je procijeniti djetetov stupanj rizika te s djetetom otvoreno razgovarati o stvarima koje ga muče. Razgovor s djetetom o faktorima rizika od ovisnosti pogotovo je važno ukoliko u obitelji postoji povijest problema s drogama ili alkoholom, kao i povijest psihičkih bolesti i poremećaja.
- Roditelji gotovo redovito zanemaruju utjecaj vlastitog ponašanja na usvajanje sustava vrijednosti i ponašanja svog djeteta. U bilo kojoj dobi, dijete gotovo uvijek više pažnje obraća na ono što roditelj RADI nego na ono što roditelj GOVORI. Drugim riječima, roditeljska ponašanja i akcije na djecu imaju puno veći utjecaj nego roditeljske riječi. Djeca najefikasnije uče po modelu i iz primjera (u ovom slučaju primjera roditelja), što zbog toga može biti snažan izvor kako pozitivnog tako i negativnog utjecaja. Ukoliko roditelj pojačano konzumira alkohol ili psihoaktivne tvari (ili cigarete), značajno se povećava vjerojatnost da će dijete slijediti roditeljski primjer. Roditelji bi trebali slijediti svoja vlastita pravila, ponašati se u skladu sa svojim pozitivnim primjerom, te kvalitetno provoditi vrijeme sa svojim djetetom (čak i u adolescentnoj dobi), kako bi to dijete redovito i što češće bilo izloženo djelovanju roditeljskog pozitivnog modela.
- U vlastitom osjećaju bespomoćnosti, neki roditelji kao da ostaju „slijepi“ na znakove korištenja psihoaktivnih tvari kod svog djeteta. Roditelj tako kod svog adolescenta može opaziti neke promjene (kao što su nagle oscilacije raspoloženja, brzi porast ili brzi pad energije, dobitak ili gubitak kilograma, zanemarivanje higijenskih navika), ali će pretpostaviti da se jednostavno radi o obilježjima same adolescencije („Ma takvi su svi mladi!“). Adolescencija je težak period za procjenu onog što je za tu dob uobičajeno i „normalno“. Ipak, svakodnevnim aktivnim sudjelovanjem u životu svog djeteta, roditelj može biti prvi koji će posumljati da se nešto drugačije događa. Pritom posebnu pažnju treba obratiti u trenucima koji za adolescenta nose veliku promjenu ili psihološku frustraciju (razvod roditelja, selidba, promjena škole ili razreda, prekid emocionalne ili prijateljske veze …). Mnogobrojna istraživanja pokazuju kako redovita uključenost i blizak odnos roditelj-dijete mogu značajno umanjiti rizik od korištenja psihoaktivnih tvari. Čak i najpametniji, zreliji adolescenti mogu donijeti pogrešnu odluku vezanu uz droge i alkohol. Čak štoviše, viši kvocijent inteligencije smatra se većim faktorom rizika od zloporabe psihoaktivnih tvari. Sam mozak ne sazrijeva u potpunosti čak do dobi od 25 godina … drugim riječima, ne možemo od adolescenta očekivati da donosi odluke primjerene odrasloj osobi, sve dok god funkcionira s adolescentnom „mašinerijom“.
- Roditelji vole svojoj djeci pružiti „još jednu priliku“, kao što je npr. prilika da prerastu svoju buntovničku fazu ili prilika da sami otkriju kako im se ustvari ne dopada osjećaj koji im pružaju psihoaktivne tvari. Ipak, upotreba droga u adolescenciji (naročito ranijoj adolescenciji, u dobi 13-14 godina) može dovesti do značajnog oštećenja mozga te povećati rizik od ovisnosti i drugih psihičkih problema u kasnijoj životnoj dobi. Odgajanje adolescenta svakodnevno predstavlja veliki izazov, ali postoji par stvari kojima se nikako ne može pogriješiti. Sa svojim djetetom provodite dosta kvalitetnog vremena, a ukoliko vam se nešto učini „čudnim“ ili ako primijetite neku promjenu, otvoreno razgovarajte o tome. U onim situacijama u kojima razgovor ne dovede do zadovoljavajućeg efekta, potražite stručnu pomoć. Iskustva adolescenta s psihoaktivnim tvarima nisu krivica roditelja, ali roditelj je svakako odlučujući dio rješenja. Zloporaba i ovisnost o psihoaktivnim tvarima mogu se uspješno liječiti, međutim važno je njihovo čim ranije otkrivanje, kako bi liječenje bilo što efektivnije.
Literatura:
- Bastašić, Z. (1995.) Pubertet i adolescencija. Zagreb, Školska knjiga.
- Begić, D. (2011.) Psihopatologija. Zagreb, Medicinska naklada.
- Mladi i ovisnost, Obiteljski centar grada Zagreba.
- Roditelji u prevenciji ovisnosti, Gradski ured za zdravstvo, rad i socijalnu skrb grada Zagreba.
Autor: Ana Plazonić Fabian, prof.
Ovaj autorski članak nije dopušteno prenositi u cijelosti, već je moguće preuzeti prvi odlomak te postaviti poveznicu na izvorni tekst na ovoj stranici.
