Prvobitne šume koje su s prestankom ledenog doba, prije nekih 10.000 godina, obrasle središnju i sjeverozapadnu Europu, danas praktički ne postoje, a malo je preostalo i od ostalog prirodnog pokrova.
Uništenje šuma vodilo je u postepeno, ali masovno uništenje živog svijeta u divljini.
Sljedeće velike promjene na kopnu događaju se tijekom industrijske revolucije koja je u 18. stoljeću započela u Velikoj Britaniji. Nastankom velikih gradova stanovništvo u industrijskim zemljama naglo raste, a to dovodi do daljnjeg iscrpljivanja okoliša.
Iskorištavanje
Urbanizacija i industrijalizacija vodile su i vode u zagađenja zastrašujućih razmjera. Industrijski otpad truje rijeke i jezera, a dim iz visokih tvorničkih dimnjaka uzrokuje kisele kiše koje, dakako, ne birajući, padaju na područja daleko od zagađivača. Upravo protiv ovakvog uništenja okoliša europski zaštitari trebaju usmjeriti svoj rad.
Većina europskih nacionalnih parkova razlikuje se od onih na drugim kontinentima jer na zaštićenom području dozvoljavaju djelovanje ljudi. Na primjer, nacionalni parkovi u Engleskoj i Walesu obuhvaćaju prekrasne predjele, ali se većina zemljišta i dalje obrađuje, a najvećim je dijelom još uvijek u privatnom vlasništvu. Doduše, vodstvo parka ohrabruje poljoprivrednike da zemlju obrađuju na tradicionalan način i pokušava spriječiti svaku aktivnost koju smatraju štetnom. Ipak, rad kamenoloma i dalje se nastavlja. U Hrvatskoj je zakonom zabranjena uporaba nacionalnih parkova.
Povijest zaštite
Za razliku od Azije, zaštita prirode u Europi nije nova pojava. U Engleskoj su u 11. stoljeću normanski kraljevi zaštitili New Forest u Hampshireu da bi sačuvali živi svijet i kreirali vlastito, privatno lovište. Ovo područje ima još uvijek poseban status zasnovan na zakonima iz toga doba. Tek koncem 19. stoljeća započelo je provođenje zaštite prirode u drugim dijelovima Europe pa 1895. godine Nacionalni odbor u Velikoj Britaniji počinje prikupljati zemljišta radi zaštite. Prvi nacionalni parkovi osnovani su 1909. godine u sjevernoj Švedskoj, a obuhvatili su zabačeno područje rijetko naseljeno nomadskim Laponcima.
Do 1930. godine je Europa (bez europskog dijela Sovjetskog saveza) imala ukupno 21 zaštićeno područje ukupne površine 5762 km2. Do 1997. godine WCMC (Svjetski centar za nadzor zaštite prirode) zabilježio je da Europa (isto područje) ima više od 2500 zaštićenih područja ukupne površine 1 103 863 km2. Istovremeno je u bivšem Sovjetskom Savezu bilo 590 zaštićenih područja širom njegova europskog i azijskog dijela.
IUCN (Međunarodna unija za očuvanje prirode) smatra da je u Europi samo jedan mali dio u potpunosti zaštićen, većina je tek pod „djelomičnom zaštitom“. 
Prema IUCN-u gotovo sva područja u Austriji, Belgiji, Mađarskoj i Velikoj Britaniji koja se označavaju kao nacionalni parkovi ili su parkovi prirode ili spadaju u neku sličnu kategoriju djelomične zaštite. Na ostalim kontinentima nije tako visok udio područja pod djelomičnom zaštitom.
U Europi je UNESCO (Organizacija Ujedinjenih naroda za prosvjetu, znanost i kulturu) 223 područja uvrstio u Popis svjetske baštine, koji se nastavlja povećavati. Ta se mjesta smatra područjima od najveće međunarodne vrijednosti i vjeruje se da će se zbog njihove prepoznate vrijednosti vlade više potruditi da ih zaštite. Naravno, zbog duge povijesti i velikih umjetničkih dostignuća brojna su mjesta u Europi, primjerice pretpovijesni spomenik Stonehenge u južnoj Engleskoj i atenska Akropola, proglašena svjetskom baštinom upravo zbog kulturnih vrijednosti.
Neka mjesta su značajna i zbog kulturne i zbog prirodne posebnosti. Meteora u Tesaliji u Grčkoj, na primjer, obuhvaća visoke stijene u obliku tornjeva, u prosjeku visoke 300 metara, s pogledom na obližnju ravnicu. Ovi veličanstveni stupovi građeni su od pješčenjaka, a iako onako nagomilani izgledaju nepristupačno ipak ih nastavaju mali manastiri, izgrađeni uglavnom u 14. i 15. stoljeću.
Ostala su područja uvrštena u Popis svjetske baštine zbog svoje jedinstvene prirodne ljepote. Ona uključuju otoke St. Kilda u Škotskoj i Giant’s Causeway i Causeway Coast u Sjevernoj Irskoj.
Nekoliko nacionalnih parkova također je uvršteno u Popis. Bialowieza nacionalni park u Poljskoj, na primjer, sadrži i očuvane dijelove izvorne miješane šume koja je prekrivala Europu prije nekih tisuću godina. To je utočište i uzgajališni centar za ugroženog europskog bizona i mnoge druge vrste životinja (smeđeg medvjeda, dabrove, sobove i risove). Bialowieza je 1932. godine postala prvi poljski nacionalni park, a danas obuhvaća 53,2 km2.
Skandinavija
Švedska, Norveška, Finska, Island i Danska iznenađuju velikim prostranstvima nedirnute prirode. Skandinavija je bila predvodnica u zaštiti prirode u Europi, a u njoj je osnovano i prvih devet europskih nacionalnih parkova. Danas u Skandinaviji imamo gotovo 550 zaštićenih područja. Uglavnom su to parkovi prirode, ali i više od 50 nacionalnih parkova.
Glavni problem s kojim se zaštitari prirode suočavaju u Norveškoj, Švedskoj i Finskoj jest kisela kiša uzrokovana otpadnim plinovima industrije južnijih i istočnih europskih zemalja. Kisela kiša osobito ugrožava park prirode Rogen u Švedskoj i Femundsmarka nacionalni park u Norveškoj. Da bi se smanjila kiselost jezerske vode i omogućio povratak živog svijeta u jezera se dodaje vapno.
Britanski otoci
U Velikoj je Britaniji 1997. godine IUCN zabilježio više od 200 područja obuhvaćena nekim oblikom zaštite. Ta brojka uključuje deset nacionalnih parkova osnovanih u Engleskoj i Walesu pedesetih godina; jedanaesti – Norfolk i Suffolk Broads – osnovan je 1989. godine. New Forest i dalje ima poseban status. Nacionalni parkovi prekrivaju oko 7% ukupne površine Engleske i 20% Walesa.
Najveći je nacionalni park, površine 2280 km2, Lake District u sjevernoj Engleskoj, a najposjećeniji Peak District na jugu Peninskog gorja. 
Popularnost britanskih nacionalnih parkova koji djeluju kao rekreativni centri prijetnja je njihovu opstanku. U Lake Districtu, na primjer, mnogi posjetioci običavaju odlaziti na jednodnevne izlete koji uzrokuju prometnu zakrčenost i buku.
U Engleskoj i Walesu i mnoga druga područja potpadaju pod neki vid zaštite. Čak 41 područje manje od nacionalnih parkova proglašeno je područjem posebne prirodne ljepote, a prekrivaju 15% Engleske i 4% Walesa. U Škotskoj je više parkova prirode i 40 područja od posebnog znanstvenog interesa. U Sjevernoj Irskoj devet je područja posebnih prirodnih ljepota.
U Velikoj Britaniji postoje i parkovi prirode i više od 4000 područja od posebnog znanstvenog interesa. Kada je 1971. godine u Iranu donesena Ramsarska konvencija o močvarama od međunarodnog značenja u Velikoj je Britaniji proglašeno 105 ramsarskih močvarnih područja. Ipak, mnoga područja od znanstvenog interesa nisu u zadovoljavajućem stanju.
Republika Irska
Do ranih devedesetih godina prošlog stoljeća Republika Irska imala je tri nacionalna parka: Killarney (osnovan 1932.), Connemara (1980.) i Glenveagh (1984.). Republika Irska također ima tri parka prirode i više od 20 ramsarskih močvarnih područja.
Francuska
Poljoprivreda je jako izmijenila izgled francuskih ravnica. Čak 58% zemljišta smatra se obradivim površinama. Ipak, u Francuskoj još uvijek možemo susresti i potpunu divljinu, bogatu živim svijetom, osobito u planinskim područjima. Dijelovi planinskog područja zaštićeni su unutar pet nacionalnih parkova.
Prvi je osnovan 1963. goidne u Vanoisu, u Alpama na talijanskoj granici, a i ostala četiri – Ecrins (1973.) i Mercantour (1979.) u Alpama, Cévennes (1970.) u Centralnom masivu, i zapadni Pirineji (1967.) na jugozapadu uz španjolsku granicu – također su planinski parkovi. Na jugoistočnoj obali Francuske nalazi se nacionalni park Port-Cros. On obuhvaća otočni i kopneni dio i važno je odmorište ptica selica. Sve u svemu, Francuska ima oko 110 zaštićenih područja, što iznosi više od10% njezine površine. Posjećivanje nacionalnih parkova je dopušteno, iako su neka područja rezervirana samo za istraživače.
Camargue, ogromno močvarno područje zapadno od Marseillea, prvo je ramsarsko močvarno područje u Francuskoj. Poznato je po pticama i bijelim konjima koji lutaju cijelim područjem.
Članak je izvorno objavljen u 37. broju časopisa Drvo znanja i nije ga dopušteno prenositi.
