Zovem se Ivana Kruljac i već devet godina radim kao učiteljica hrvatskog jezika u Osnovnoj školi Bilje. Uz svoj posao, obožavam kreativnost, estetiku i svaku priliku da prostor u kojem radim postane ugodnije, zanimljivije i inspirativnije mjesto za učenike. Tako je i nastala ideja da učionicu pretvorimo u malu, pomalo neuobičajenu, umjetničku galeriju.
S učenicima često vodim otvorene razgovore – o književnosti, školskim zadacima, društvenim mrežama, pa i umjetnoj inteligenciji. Sve više primjećujem koliko im je teško motivirati se za čitanje i pisanje u ovom digitalnom dobu. Kad dobiju istraživački zadatak, najčešće prvo posegnu za ChatGPT-om, i tu zapravo počinju naši svakodnevni izazovi.
Upravo me ta situacija inspirirala da spojim dva svijeta – svijet književnosti i svijet u kojem učenici svakodnevno žive. Tako su nastale poruke koje sam osmislila, bazirane na rečenicama koje često izgovaram na satu ili koje mi jednostavno padnu na pamet dok pokušavam motivirati učenike. Željela sam da budu iskrene, duhovite i prepoznatljive – i njima i meni.
Budući da moje likovne sposobnosti nisu naročito izražene, u pomoć sam pozvala dvije iznimno talentirane učenice – Arin Forjan i Juliju Šolu. Njihove ilustracije oživjele su cijeli projekt. Nisu to klasični portreti pisaca kakve inače viđamo po školskim panoima – htjele smo da budu suvremeni, vizualno zanimljivi i u duhu današnjeg vremena. Tako se, primjerice, Krleža pojavljuje sa žvakaćom gumom, a Ivana Brlić-Mažuranić nosi moderne naočale.
Poruke i ilustracije namijenjene su svim učenicima škole. Svatko tko dođe u učionicu može ih pročitati, zastati, nasmijati se – a možda se i prepoznati u nekoj od njih. Cijeli je projekt realiziran u desetak dana, a djevojke su s velikim entuzijazmom sudjelovale u svakom koraku.
Kad je riječ o korištenju ChatGPT-a, već od petog razreda učenici počinju posezati za tim alatom. Najčešće ga koriste za sastavke, lektire i razne školske zadatke. Problem nastaje kad sadržaj jednostavno prepišu bez razumijevanja, bez ikakvog osobnog angažmana. Naravno, to nas stavlja pred pitanje – kako se kao nastavnici trebamo postaviti?
Moje mišljenje je da ChatGPT ne treba zabranjivati, već učenike učiti kako ga koristiti smisleno. Alat sam po sebi nije loš – loš je način na koji ga ponekad koriste. Upravo zato, domaće zadaće više ne mogu biti klasične – moraju biti osobne, kreativne, povezane s vlastitim iskustvom, jer jedino tako učenici mogu pokazati vlastiti doprinos.
Kroz ovaj projekt htjela sam ukazati i na još jednu stvar – često nije problem u samom gradivu, već u osjećaju učenika da nisu sposobni, da ne vrijedi ni pokušavati. To je nešto protiv čega se borim svakodnevno – razgovorom, podrškom i zadacima koji im pomažu da vjeruju u sebe. Kada vide da njihova ideja može postati dio školskog prostora, dobiju osjećaj vrijednosti, a to je neprocjenjivo.
Raditi s djecom danas nije teže – ali je drugačije. Tehnologija je prisutna i nemoguće ju je izbjeći. Umjesto da bježimo od nje, pokušajmo je razumjeti i koristiti u njihovu korist. A istovremeno, ne zaboravimo da su učenici i dalje – djeca. Znatiželjna, zabavna, prepuna potencijala. Samo ih treba znati „pogoditi“ pravim riječima u pravo vrijeme.
Ako su ove poruke, ovi portreti i ove male, duhovite poruke barem jednog učenika potaknule da promisli, da se nasmiješi ili da nešto pročita – napravili smo mnogo više nego što se na prvi pogled čini.
