Psihologinja Carol Dweck ovaj je pristup nazvala razvojnim mentalnim sklopom (eng. Growth Mindset), pojašnjavajući kako ljudske vještine nalikuju mišićima koji postaju snažniji što se više koriste [1]. Stoga svaka pohvala izrečena u učionici služi kao putokaz za korištenje tih „mišića”, dok način na koji je oblikujemo određuje hoće li učenik nastaviti širiti svoje vidike ili će ono što već posjeduje pokušati tek očuvati.
Sustavno korištenje pohvale koja umjesto osobina, ističe trud i cjelovit put do rješenja, stvara ozračje u kojemu se pogreška prihvaća kao prirodan dio učenja. Iako se u odgojno-obrazovnoj praksi često smatralo da isticanje „prirodne“ inteligencije i talenta gradi samopouzdanje, takve pohvale zapravo mogu imati suprotan učinak. Kada se uspjeh pripisuje isključivo inteligenciji ili urođenom daru, učenik može steći dojam da vlastitu vrijednost mora stalno i iznova dokazivati savršenom izvedbom, bez ijedne pogreške. Takvo uvjerenje često vodi do izbjegavanja izazova i rizika kako se ne bi narušila slika o vlastitoj sposobnosti, pa teži zadaci prestaju biti prilika za rast i postaju prijetnja, što u konačnici umanjuje učenikovu ustrajnost i slabi njegovu otpornost pri susretu s ozbiljnijim preprekama.
Nasuprot tomu, daleko je djelotvornija povratna informacija koja se ne zaustavlja na rezultatu, već obuhvaća cijeli put do rješenja; od uloženoga vremena i truda do odabira metode i načina na koji je učenik svladao poteškoće. Jasna, precizna i izrečena u trenutku kada može poduprijeti daljnji rad, pohvala učeniku pomaže da prepozna povezanost vlastitoga rada i postignuća čime postupno gradi unutarnju motivaciju, ustrajnost i vjeru u vlastite sposobnosti. Posebno snažnu ulogu ovdje ima jednostavan dodatak riječi „još”. Kada učenik izjavi kako nešto ne zna, ne može ili ne razumije, riječ „još” otvara prostor za napredak pokazujući da teškoća nije trajna, nego privremena. Rečenica „Ne znam…” tako postaje „Još ne znam…”, a „Ne mogu…” prelazi u „Još ne mogu…”. Ta naizgled mala jezična promjena može bitno promijeniti način na koji učenik doživljava vlastite mogućnosti. U razredu u kojem se njeguje takav način razmišljanja učenici lakše prihvaćaju izazove, pokazuju manje otpora prema učenju i rjeđe posežu za nepoželjnim oblicima ponašanja koji često proizlaze iz osjećaja nesigurnosti i straha od neuspjeha.
Povratna informacija koja počiva na razvojnom mentalnom sklopu ne utječe samo na motivaciju pojedinca, nego i na same odnose u razredu. Kada se dosljedno prepoznaju trud, ustrajnost i napredak, postupno se oblikuje sredina u kojoj su izazovi prihvaćeni kao sastavni dio učenja, a poteškoće kao prepreke koje se mogu svladati. Učenici u takvom okruženju lakše uče planirati sljedeće korake i cijeniti vlastiti napredak, što dugoročno pridonosi mirnijem i sigurnijem zajedničkom radu. Kada rezultat više nije jedino mjerilo vrijednosti, smanjuju se napetost i potreba za nadmetanjem, a raste spremnost na suradnju i poštovanje vlastitoga, ali i tuđega uspjeha. Riječi pohvale tako nisu samo jednokratni poticaj, već dio svakodnevice koja učeniku pomaže da postane samostalniji, sigurniji i ustrajniji. Pohvala temeljena na razvojnom mentalnom sklopu izravno oblikuje učenikovu sliku o vlastitim mogućnostima, dok pravilno usmjerene riječi postaju oslonac za njegovu samostalnost i veću odgovornost prema vlastitom učenju. Time postavka Carol Dweck o razvoju potencijala kroz trud i ustrajnost prestaje biti samo teorija te postaje živa praksa koja u svakom učeniku budi hrabrost za nove izazove, pretvarajući svaki napor u novu priliku za rast.
[1] Dweck, C. S. (2006). Mindset: The New Psychology of Success. Dostupno na: https://www.scribd.com/document/336575273/257767553-Mindset-the-New-Psychology-of-Success-by-Carol-Dweck-PDF
