Priča o postanku čovjeka (drugi dio)

U prošlom smo nastavku priče o postanku čovjeka govorili o evoluciji ljudske vrste. Nakon što su ljudi prvi put napustili Afriku, na području ledom okovane Europe razvila se vrsta prilagođena ledenom dobu.

Nastavljamo s pričom o postanku čovjeka. Priča o neandertalcima i rasprava o njihovoj ulozi u čovjekovoj evoluciju započela je 1856. godine (tri godine prije objave Darwinova djela “O podrijetlu vrsta”), kad su radnici koji su iskopavali sediment u Maloj špilji Feldhofer u dolini Neander blizu Düsseldorfa u Njemačkoj pronašli neke neobične ljudske kosti. Prvi anatom koji je pregledao i analizirao kosti bio je Hermann Schaafhausen sa sveučilišta u Bonnu. On je, u suradnji s ostalim vodećim imenima toga doba, došao do zaključka da se radi o primitivnom tipu čovjeka koji je živio u Europi no nije ga izdvojio u zasebnu vrstu već ga je smatrao ranijim oblikom naše vrste, Homo sapiens.

S druge strane, znanstvenici poput Nijemca Rudolpha Virchowa smatrali su da se radi o modernom čovjeku, a promjene na kosturu objasnio je patološkim promjenama, odnosno bolešću. Virchow je bio oštri protivnik teorije evolucije koja je krajem 19. stoljeća bila radikalan koncept oko kojeg su se vodile mnoge rasprave. 1864. godine geolog William King proglašava neandertalce zasebnom vrstom i daje im ime prema mjestu pronalaska (eponimnom lokalitetu).

Zanimljivo je da kosti iz doline Neander nisu prve kosti neandertalaca koje su pronađene. Prije toga otkrića prikupljene su kosti (konkretno, riječ je o lubanji djeteta) s lokaliteta Engis u Belgiji, a na lokalitetu Forbes Quarry na Gibraltaru pronađena je lubanja odraslog čovjeka. Kasnije su analize pokazale da se radi o neandertalcima, iako su prije otkrića u Njemačkoj one smatrane ostacima nekih drugih vrsta. Najraniju monografiju (opsežno znanstveno djelo) koja detaljno opisuje anatomske karakteristike neandertalaca napisao je veliki hrvatski znanstvenik – Dragutin Gorjanović-Kramberger koji je vodio istraživanja u Krapini. Iako je bio geolog i paleontolog, Gorjanović-Kramberger bio je pionir na području arheologije zbog sistematičnog načina istraživanja, korištenja suvremenih tehnologija poput  datiranje starosti kostiju pomoću fluora i snimanja kostiju rendgenom. Analiza fluora i rendgenske snimke do tad se nisu koristile u arheologiji.

Nakon otkrića u dolini Neander, u Europi se otkrivaju mnogi neandertalski fosili. Špilja Krapina u Hrvatskom zagorju bila je iskopavana od 1899. do 1905. godine i u njoj je pronađen najveći broj neandertalaca na jednome mjestu (neki podaci govore o više od 70 osoba). Krapina je, osim po broju ljudskih ostataka, svijetu poznata i kao lokalitet na kojem su pronađeni tragovi na kostima koji bi upućivali na postojanje kanibalizma među neandertalcima, a taj je podatak svakako utjecao na negativnu sliku neandertalaca u popularnoj kulturi. Oni koji žele naučiti više o Krapini i krapinskim neandertalcima mogu pročitati ranije objavljene članke: Krapinski pračovjek (prvi dio) i Krapinski pračovjek (drugi dio).

Osim Krapine, neki od najvažnijih lokaliteta Europe su špilja Spy u Belgiji, francuski lokaliteti La Chapelle-aux-Saints, Le Moustier, La Quina i mnogi drugi. Zajedno s kostima pronađeno je i kameno oruđe koje će nam dati mnogo informacija o tome tko su neandertalci i kako su živjeli.

Sudbinu neandertalaca u popularnom shvaćanju odredio je francuski paleontolog, geolog i antropolog Marcellin Boule. On je 1910. godine objavio monografiju na temelju gotovo kompletnih kostura s nalazišta La Chapelle-aux-Saints i prezentirao ih kao poluuspravne divljake, nečovječna bića tako daleka od suvremenog Europljana. Kostur na kojem je primarno radio pripadao je starijem muškarcu koji je patio od mnogih bolesti, uključujući i osteoartritisa, što je na njemu ostavilo traga.

Iako je Boule u svoje djelo uključio i neke druge nalaze, nije mogao prihvatiti blisku povezanost neandertalaca i modernih ljudi, a njegov je iskrivljeni prikaz rezultat njegova neprihvaćanja te vrste. Njegove su rekonstrukcije postale temelj za sliku o neandertalcima u popularnoj kulturi, a utjecaj vidimo još i danas, kad se nazivanje neke osobe neandertalcem koristi kao uvreda.

Nakon što su se razvili na tlu Europe, neandertalci su se proširili na šire područje – u dijelove Azije. Neka od važnih nalazišta se nalaze u Iraku (Shanidar) i Izraelu (Amud, Kebara, Tabun), a fosili su pronađeni i u današnjem Uzbekistanu (Teshik Tash).

Neandertalci su se razvili iz vrste Homo heidelbergensis koja je živjela na području Europe nakon što je Homo erectus prvi put napustio Afriku, a u sljedećem ćemo nastavku vidjeti kako su neandertalci izgledali, kako su se prilagodili okrutnim uvjetima Europe u vrijeme ledenoga doba te kako je izgledao život prosječnog neandertalca.

Izvori:

  • Janković, I., Karavanić, I. Osvit čovječanstva. Počeci našega biološkog i kulturnog razvoja. Zagreb: Školska knjiga, 2009.
  • Težak-Gregl, T. Uvod u prapovijesnu arheologiju. Zagreb: Uvodi, 2011.
  • mrežna stranica www.enciklopedija.hr