Putevima profesionalnog identiteta i razvoja

U ovom tekstu pokušat će se definirati pojmovi promjene stava, percepcije, ponašanja, transformacija učenja, plan profesionalnog razvoja kao i niz drugih pojmova, a sve proizašlo iz pandemijskih obilježja nastave u proteklom vremenskom periodu.

Zahvaćeni globalnom krizom izazvanom pandemijom korona virusa učitelji su se po tko zna koji put našli pred nizom novih nepoznanica i izazova kako “novom normalnom” pristupiti. Kako se reprogramirati, a pri tom ne izgubiti nit kojom će se istkati niz zanimljivih uzoraka dječjih osobnosti i znanja, malih/velikih ljudi koje će u nekom novom vremenu biti pokretači našeg društva. Nevjerojatna je doza gorčine koju kod učitelja stvori spoznaja kako odjednom više ništa nije isto te kako će vesele razredne košnice zamijeniti svjetla ekrana i splet mreža koje smo do ovih trenutaka tako spretno uspijevali dozirati u našem radu razredne nastave.

Igra, živa riječ, smijeh i oluje ideja odjednom su ostali prekriveni paučinom nepoznatog Covida 19 koji nas je tako ružno otrgnuo iz ralja školovanja obilježenih druženjima, izletima, terenskim nastavama, školskim natjecanjima, odlascima u kina, kazališta, muzeje ili izložbe. Sada je svaki razred u svom “balončiću”. Nema miješenja ni razgovora s učenicima iz susjedne učionice, nema druženja na školskim dvorištima ni klizanja po školskim hodnicima. Nema čak ni prijatelja u školskoj klupi, učenici sjede sami jer kao distanca je postala normalna. Djeca poput malih vojnika bespogovorno prihvaćaju nova pravila: mjere i bilježe temperature, ne dijele stvari ni školsku marendu s prijateljima, ne znaju što su to školske priredbe i radionice s roditeljima, a najčudnije od svega je da nema školskog zvona. Kao da je i ono u samoizolaciji u koju su povremeno odlazili i njihovi roditelji ili članovi obitelji. U cijeloj ovoj nezavidnoj situaciji učitelji su ponovno bili “odabrani” da novonastalu situaciju iz turobne zbilje poput vještih transformera pretvore u nešto lijepo. Mi smo oni koji su morali zavrnuti rukave i kazati kako nećemo dozvoliti da izreka “Od kolijevke pa do groba najljepše je đačko doba” padne u zaborav ili izgubi pravu smisao. Stoga smo, po tko zna koji put do sada, visoko podigli svoja čela i krenuli uz dlaku turobnom Covidu odlučivši mu pokazati kako nas može zaplašiti ali nikako ne može uništiti ono najljepše što ovaj svijet ima, vesela lica i iskrena srca malih učenika spremnih da svojim mudrim glavicama obogate ovaj svijet.

Spoznajom nužnosti promjene u pristupu poučavanju krenuli smo istraživati digitalne alate, kurikule, ishode i aktivnosti, vrednovanja i postupke koji će nam omogućiti da učenici unatoč globalnoj pandemiji ne gube kvalitetu obrazovanja koja im je svima zajamčena osnovnim dječjim pravima. Dane su nam ispunjavale edukacije o digitalnim alatima te pristupima učenju i vrednovanju prema novom kurikulu. Ema, Ettaedu, Webučionica, eTwinning platforma, Europeana i slične platforme postale su naši svakodnevni sudionici u pripremi za bolju i sigurniju edukaciju. Prvi korak bio je odabrati sigurnu i jednostavnu platformu za online ali i redovnu nastavu licem u lice. Morali su voditi računa da najprije za takvu vrstu rada se educiraju roditelji učenika jer bez njihove pomoći maleni desetogodišnjaci teško bi plovili prostranstvima digitalnih tehnologija. Nakon niza odrađenih edukacija za roditelje putem Zoom i Teams platformi zajedničkom odlukom došli su do zaključka osnivanja razredne stranice Google sitea na koju će svakodnevno stavljati sve nove obavijesti kao i materijale za rad. Nadalje je dogovoreno otvaranje Wakelet stranice gdje će se detaljno razrađivati nastavni sati uz niz zanimljivih linkova kojima će učenici moći ponavljati i uvježbavati novo naučene sadržaje.

Kao sigurnost kročenja internetskim prostranstvima gdje bez stalnog nadzora roditelja, učenici mogu upasti u razne opasnosti, naučili su djecu izrađivati avatare kojima će skrivati svoj identitet, a kroz niz edukativnih radionica “Sigurno na net”, “Računalko ti govori”“, “Hej, ja te znam”, “Pazi na enter”…) upoznali su učenike s opasnostima koje vrebaju djecu te važnosti samozaštite i kontrole od strane njihovih roditelja na internetskim stranicama. Imali su sreću jer su prije potpune razredne izolacije učenici koji su tada bili četvrti razred već bili dobro pripremljeni na svijet digitalnih izazova. Poprilično zrelih razmišljanja i spremni na suradnju i nova učenja bez većih problema savladali su cijeli niz digitalnih alata koji su nam kasnije uvelike olakšali online nastavu od kuće. WordArt, Lino it, Avatars, Jingsaw Planet, Poweton; Adobe Spark, Book Creator, Canva, ClassDojo, Edmondo, EdPuzzle, Padlet, Genialy, Vimeo, Kahoot, Google forms i slično, samo su neki od alata koje smo uspješno koristili u svakodnevnom online radu.

Iako se nastava odvijala putem Teams kanala u realnom vremenu, pravi je izazov bio pripremati digitalne materijale kojima će ovakav vid nastave učiniti zanimljivim i lakše prihvatljivim učenicima. Igre i listići koje su pripremale za utvrđivanje i usustavljivanje obrađenog gradiva bile su izazov i za ostale članove obitelji, pa su nerijetko primali pohvale za odlične pripreme kao i želje da bude što više takvih materijala. Stalno su dozirale i uštimavale aktivnosti koje će od djece zahtijevati kombinaciju ekrana i realitet iz njihova okruženja. Teška je bila spoznaja da učenici sjede satima pred svjetlima ekrana prateći pri tom upute učiteljice, a sve pod nadzorom nekog odraslog iz vlastitog doma te da pri tom nemaju zadovoljenu osnovnu potrebu za povremenim kretanjem pa barem u vidu odlaska do toaleta. Tako su svjedočile nizu smiješnih upita od strane mališana koji su se odnosili na potrebe za istezanjem, ustajanjem, ispuhivanjem nosa do odlaska u wc, skidanja u kratke rukave, otvaranja prozora ili umišljanja da je upravo zvonilo i da je za danas nastava završila.

Ipak, najzahtjevnijim se pokazao, godinu dana kasniji, pothvat kombiniranog modela nastave u kojem su tada imali djecu u prvom razredu gdje je dio učenika koji su preboljeli Covid 19 boravio u razredu, dok je ostatak razreda nastavu pratio online u realnom vremenu. Pravi je izazov bio pripremiti male sedmogodišnjake na digitalni vid nastave. Uključiti sve učenike u aktivno sudjelovanje u radu, a da prethodno po tko zna koji put ne utvrde pravila ponašanja u Teamsu ( podignuta ruka pri javljanju za riječ, uključen mikrofon na poziv, povremeno isključene kamere zbog opterećenja sustava, pisanje u chat, izbjegavanje međusobne komunikacije osim u vrijeme malih odmora,…) te da svatko od njih dobije nekoliko vlastitih aktivnih minuta sudjelovanja u nastavnom procesu.

Ono što su mogli jednoglasno utvrditi jest činjenica da nam s novim generacijama dolaze digitalno sve spremniji učenici kojima je podrška obitelji neminovna ali velika. Mlađoj djeci lako je prihvatiti digitalizaciju nastave pa bi čak mogli kazati kako je ona u doziranim količinama i vrlo poželjna. Ipak, može se zamijetiti kako sve više nestaje dječje igre i kreativnosti. Ta spoznaja ih rastužuje jer su svjesni da upravo kroz zdravu igru djeca najviše i najlakše uče.

Na kraju može se konstatirati kako je novonastalo vrijeme postavilo pred svih nas dosta izazova. Spoznaje povremene nemoći, nesnalaženja, nesigurnosti i nepredvidljivih situacija često su bile glavni pokretač preispitivanja vlastite stručnosti i kvalitete pruženog poučavanja. To su ujedno bili glavni afirmatori u dodatnoj edukaciji iz područja digitalnih kompetencija uz poseban metodički pristup obradi nastavnih sadržaja. Naglo mijenjajući plan profesionalnog razvoja uvidjeli su kako ništa nije vječno ni fiksno te kako samo spremnošću uhvatiti se u koštac s novonastalom situacijom mogu nastavni proces učiniti zanimljivim i kvalitetnim te što je najvažnije produktivnim i djeci rado prihvatljivim. Stoga i dalje spremno kroče putevima novih izazova u profesionalnom razvoju identiteta i vlastitog napretka jer samo takav put vodi nas uspješnoj realizaciji nastavnog procesa.