U suvremenom obrazovnom sustavu razrednici djeluju kao nositelji promjena, čineći most između učenika, roditelja i šire školske zajednice. Cilj ovog rada je istražiti ulogu razrednika u kontekstu cjeloživotnog obrazovanja, identificirati ključne kompetencije te istaknuti izazove s kojima se suočavaju u praksi.
Uloga razrednika
Razredništvo postoji u hrvatskom obrazovnom sustavu od 1964. godine i uključuje niz zadataka, od vođenja razredne administracije do individualnog rada s učenicima. Današnji razrednici suočeni su s proširenim odgovornostima koje uključuju:
- planiranje i provedbu razrednih aktivnosti
- rad s učenicima kroz individualizirani pristup
- suradnju s roditeljima i školskim timovima
- upravljanje razrednom dinamikom.
Iako su zakonske smjernice jasno definirane, praksa pokazuje da uspješnost razrednika ovisi o njihovim kompetencijama i kontinuiranom stručnom usavršavanju.
Cjeloživotno obrazovanje učitelja
Cjeloživotno obrazovanje ključni je aspekt profesionalnog razvoja učitelja. Promjene u obrazovnim politikama, poput uvođenja Bolonjskog procesa, naglašavaju važnost kontinuiranog usavršavanja. Prema Europskoj komisiji (2005), ključne kompetencije učitelja uključuju:
- rad s informacijama i tehnologijom
- suradnju s učenicima i drugim akterima u obrazovanju
- doprinos razvoju društvene zajednice
Razrednici trebaju dodatno razvijati specifične kompetencije poput vođenja razreda, rješavanja konflikata i prilagodbe učenicima s posebnim potrebama. Istraživanja pokazuju da sustavna edukacija u području upravljanja razredom povećava uspješnost u praksi (Piwowar i sur., 2013).
Kompetencije i osobine razrednika
Učinkoviti razrednici posjeduju kombinaciju stručnih kompetencija i osobnih kvaliteta. Ključne kompetencije uključuju:
- organizacijske vještine
- pedagoško-psihološka znanja
- komunikacijske vještine.
Osim kompetencija, važne osobine su autoritet, empatija, taktičnost i dosljednost. Na primjer, razrednici koji dosljedno provode pravila grade povjerenje učenika i roditelja, što olakšava upravljanje razredom.
Dodatno, razrednici moraju biti sposobni prepoznati individualne potrebe svakog učenika i prilagoditi metode poučavanja kako bi osigurali uključivost. Empatija je ključna u izgradnji odnosa povjerenja i razumijevanja, dok emocionalna inteligencija pomaže u rješavanju konflikata i održavanju pozitivne atmosfere. Komunikacijske vještine razrednika trebaju uključivati aktivno slušanje, jasnu artikulaciju očekivanja i sposobnost rješavanja nesporazuma. Kroz redovitu komunikaciju s roditeljima, razrednik može osigurati dodatnu podršku učenicima, a time i poboljšati ukupne rezultate razreda.
Još jedna važna kompetencija je sposobnost donošenja odluka u složenim situacijama. To zahtijeva analitičke vještine, pribranost i odgovornost. Razrednici koji su vješti u planiranju i organizaciji olakšavaju svakodnevno funkcioniranje razreda te pružaju stabilnost i sigurnost učenicima.
Osim toga, kreativnost je osobina koja omogućava razrednicima da osmisle inovativne aktivnosti i projekte koji motiviraju učenike. Kreativni razrednici često inspiriraju učenike da preuzmu aktivniju ulogu u učenju i razvoju svojih vještina.
Izazovi u praksi
Razrednici se suočavaju s brojnim izazovima.
| Izazov | Opis | Izvor |
| Prekomjerna administracija | Veliki dio vremena odlazi na vođenje dokumentacije poput e-dnevnika. | Pavin i sur., 2006 |
| Inkluzivno obrazovanje | Nedostatak podrške za prilagodbu metoda rada učenicima s posebnim potrebama. | Jovanović i Đurić, 2015 |
| Nedostatak sustavne edukacije | Edukacije za razredništvo nisu formalizirane niti uobičajene na učiteljskim fakultetima. | Rađenović i Smiljanić, 2007 |
| Pritisci roditelja | Različita očekivanja roditelja često otežavaju razrednikov rad s učenicima. | Jurić, 2010 |
| Tehnološki izazovi | Potreba za usvajanjem novih tehnologija i njihovom implementacijom u razrednu praksu. | Piwowar i sur., 2013 |
Jedan od glavnih izazova jest prekomjerna administracija koja razrednicima ostavlja manje vremena za fokusiranje na odgojni rad. Administrativni zadaci, poput vođenja e-dnevnika i pripreme razredne dokumentacije, često su preopterećujući i smanjuju mogućnosti za kreativni rad s učenicima.
Inkluzivno obrazovanje donosi dodatne izazove jer zahtijeva prilagodbu nastavnih metoda i individualiziran pristup učenicima s posebnim potrebama. Razrednici često nemaju dovoljno resursa ili podrške za učinkovito uključivanje svih učenika, što može dovesti do osjećaja frustracije i preopterećenosti.
Još jedan značajan izazov je nedostatak profesionalne podrške i sustavne edukacije. Iako su razrednici ključni u uspostavljanju pozitivne razredne klime, često im nedostaju specifične edukacije za upravljanje razrednim konfliktima, razvoj socijalnih vještina kod učenika i rad s roditeljima.
Pritisak od strane roditelja također predstavlja izazov. Razrednici se ponekad nalaze između različitih očekivanja roditelja i stvarnih potreba učenika. To zahtijeva visoku razinu diplomatskih i komunikacijskih vještina kako bi se uspostavila suradnja na obostranu korist.
Dodatni izazov predstavljaju i promjene u obrazovnim politikama i reformama. Razrednici se moraju kontinuirano prilagođavati novim zahtjevima kurikuluma, tehnologiji i očekivanjima zajednice, što zahtijeva stalno učenje i prilagodbu.
Unatoč svim izazovima, mnogi razrednici vide svoju ulogu kao priliku za osobni rast i pozitivno djelovanje na živote učenika. Potrebno je razviti sustave podrške i edukacije koji će im omogućiti da učinkovito odgovore na zahtjeve svoje uloge.
Zaključak
Razredništvo je kompleksna uloga koja zahtijeva specifične kompetencije i cjeloživotno obrazovanje. Sustavna edukacija, podrška i stručno usavršavanje ključni su za unapređenje kvalitete rada razrednika. Kako bi se smanjili izazovi i povećala učinkovitost, predlažu se sljedeća rješenja:
- digitalizacija administrativnih procesa – uvođenje automatiziranih sustava za vođenje razredne administracije kako bi se smanjilo opterećenje razrednika
- stručne edukacije za inkluziju – organizacija redovitih edukacija koje će razrednicima omogućiti bolje razumijevanje i prilagodbu učenicima s posebnim potrebama
- osnivanje savjetodavnih centara – uvođenje lokalnih ili regionalnih centara za podršku razrednicima u upravljanju konfliktima i radu s roditeljima
- bolja tehnološka oprema i obuka – omogućavanje pristupa suvremenoj tehnologiji uz obuke za njenu učinkovitu primjenu u razrednoj praksi
- fleksibilni kurikulumi – omogućavanje prilagodbe kurikuluma specifičnim potrebama razreda i učenika, uz smanjenje rigidnih zahtjeva.
Primjena ovih mjera osigurala bi učinkovitiji rad razrednika i pridonijela kvalitetnijem obrazovnom sustavu.
Izvori i literatura
- Bratanić, M. (1990). Mikropedagogija, interakcijsko – komunikacijski aspekt odgoja, Zagreb: Školska knjiga.
- Bratanić, M. (2002). Paradoks odgoja, Zagreb: Hrvatska sveučilišna naklada.
- Buljubašić Kuzmanović, V., Blažević, I. (2015). Školski kurikulum u funkciji razvoja socijalnih vještina učenika. Pedagogijska istraživanja, 12(1-2): 71-84.
- Cramer, E., Liston, A., Nevin, A., Thousand, J. (2010). Co-Teaching in Urban Secondary School Districts to Meet the Needs of All Teachers and Learners:” Implications for Teacher Education Reform”. International Journal of Whole Schooling, 6(2): 59-76.
- Jovanović, B. R., Đurić, I. R. (2015). Odeljenjski starešina u sistemu vaspitnog rada škole. Zbornik radova Filozofskog fakulteta u Prištini, 45(1): 185-208.
- Jurić, V. (2010). Kurikulumski registar socijalnih kompetencija u društvenim i školskim okvirima, Pedagogijska istraživanja, 7(2): 177-187.
- Pavin, T., Vizek Vidović, V., Miljević-Riđički, R. (2006). Nacionalni izvještaj – Hrvatska. Međunarodni projekt – Poticanje profesionalnog razvoja učitelja i nastavnika i unaprjeđenje učenja i poučavanja u zemljama jugoistočne Europe. Zagreb: RE:FINE.
- Piwowar, V., Thiel, F., Ophardt, D. (2013). Training inservice teachers’ competencies in classroom management. A quasi-experimental study with teachers of secondary schools. Teaching and Teacher Education, 30(1): 1-12.
- Rađenović, A., Smiljanić, M. (2007). Priručnik za razrednike, Zagreb: Alinea
