Antun Gustav Matoš rođen je 13. lipnja 1873. godine u Tovarniku u zapadnome Srijemu. S dvije godine preselio je s roditeljima u Zagreb gdje je njegov otac radio kao učitelj, a poslije i kao orguljaš u crkvi sv. Marka. U Zagrebu je pohađao pučku školu i Gornjogradsku gimnaziju. Kao zanimljivost vrijedi spomenuti kako je u gimnaziji pao sedmi razred, s negativnim ocjenama iz propedeutike, fizike i hrvatskoga jezika. Uz redovitu školu, pohađao je i satove violončela.
Nakon završene gimnazije u Beču se upisuje na Vojni veterinarski fakultet. Zbog loših rezultata izgubio je novčanu potporu te je morao napustiti studij i vratiti se u Zagreb. U časopisu Vienac 1892. godine objavljuje svoju novelu Moć savjesti, koja se smatra početkom razdoblja moderne. Iste godine odlazi u vojsku, ali već sljedeće bježi iz vojske, prvo u Srbiju (Beograd), a zatim u Pariz, 1899. godine. U Beogradu živi boemski, svira u kazališnome orkestru kao čelist, piše za novine književne kritike i bavi se književnim radom. Ondje započinje svoju feljtonističku, esejističku i kritičarsku djelatnost.
Nakon Beograda i kraćega zadržavanja u Münchenu i Beču odlazi u Ženevu. Iz Ženeve putuje u Pariz, živeći na rubu bijede. Pariz ga je privukao jer je u to doba bio središte europskoga kulturnog života. Tu se susreće s književnim djelima i piscima koji će utjecati na njegov rad. Upoznat će se s djelima Poa, Baudelairea i Gautiera.
Godine 1908. vraća se u Zagreb, nakon što su ga austrougarske vlasti pomilovale. Po povratku polaže ispite za učitelja Više pučke škole, ali nigdje ne uspijeva dobiti stalan posao. Kao 40-godišnjak u Italiji bezuspješno pokušava liječiti rak grla i uha. Preminuo je 17. ožujka 1914. godine u Zagrebu. Pokopan je na zagrebačkome groblju Mirogoj.
Pripovjedački Matošev opus (Iverje, Novo iverje, Umorne priče) sadrži široku panoramu tema i motiva. Tematski se može podijeliti na novele s nacionalnom tematikom (Kip domovine leta 188*, Nekad bilo sad se spominjalo i dr.) i novele s kozmopolitskim temama i neobičnim likovima (Cvijet s raskršća, Camao, Miš, Balkon, Iglasto čeljade i dr.). Matoš je jedan od najboljih hrvatskih putopisaca. Pišući o svojim putovanjima, služi se uglavnom impresionističko-asocijativnom metodom (Oko Lobora).
Antun Gustav Matoš počeo je pisati i objavljivati pjesme dosta kasno – približno 1906. godine. Napisao ih je osamdesetak, a skupljene su i tiskane u zbirci Pjesme, tek 1923. godine, nakon pjesnikove smrti, a dostupna je u sklopu portala Digitalne zbirke Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu. Bile su prava novost u onodobnoj hrvatskoj književnosti, donoseći pjesničko iskustvo francuskoga simbolizma, posebno u području glazbenosti riječi i stihova. U njima je ostvarena ogledna strogost sonetnoga stiha, ali i začudnost pjesničke riječi oslobođene dotadašnje tradicije. Među sonetima nekoliko ih je antologijske vrijednosti (Utjeha kose, Nokturno, Djevojčici mjesto igračke, 1909). Njegovi pjesnički učenici – Ljubo Wiesner i Tin Ujević – nastavili su, svaki na svoj način, tragom učitelja.
Matoš je tvorac hrvatske impresionističke i stilističke kritike, ističući dojam, impresiju kao temeljno polazište u kritičarskome radu. Pisao je o najznamenitijim ličnostima suvremene hrvatske lirike, i to o Vidriću, Domjaniću, Begoviću i Kranjčeviću.
Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu stotu je obljetnicu smrti Antuna Gustava Matoša obilježila brojnim događanjima, uključujući predstavljanje Virtualne zbirke djela Antuna Gustava Matoša i kampanju Matoš i ja za promicanje vrijednosti Matoševih djela, njihovo čitanje te izgradnju virtualne zbirke.
U Zbirci rukopisa i starih knjiga Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu čuva se dio njegove rukopisne ostavštine, uključujući pjesme Bajaderin sonet, Maćuhica i Živa smrt, dio korespondencije, kritički osvrt Lirska šetnja te feljton Literatura i skandali.
U Knjižnici su pohranjeni i Matoševi Ogledi iz 1905., kao i zbirka Pjesme iz 1923. godine.
Nakon Matoševe smrti brojne novine i časopisi dostupni na Portalu starih novina i časopisa, uključujući Jutarnji list, pisali su o njem i njegovu stvaralaštvu.
Danas njegovo ime nose brojne ulice, škole, knjižnice, knjižare, nakladničke kuće te kulturna društva. Matoš na klupi Ivana Kožarića, nakon Zagreba i Siska, od veljače 2014. godine, poticajem Udruge AMCA (Društvo bivših studenata hrvatskih sveučilišta) u Parizu, promatra šetače i život gradića Issy les Moulineaux pokraj Pariza.
