Splitsko-dalmatinska županija

Ovaj put naše se putovanje seli s kontinentalnih krajeva Hrvatske prema obalama Jadranskog mora, tamo gdje prevladavaju mirisi lavande i ružmarina koji se miješaju sa zvukom maestrala i šaputanjem mora. Točnije, odabrali smo za vas, dragi čitatelji, šetnju kroz gradove Splitsko-dalmatinske županije. Nadamo se da će te nas pratiti i na ovom putovanju sa zanimanjem.  

Ukratko o Županiji

Splitsko-dalmatinska županija najveća je naša županija, a smještena je u središnjem dijelu hrvatskog juga; točnije u srcu povijesne regije Dalmacije.  Ova Županija broji čak šesnaestak gradova. To su Split, Hvar, Imotski, Kaštela, Komiža, Makarska, Omiš, Sinj, Solin, Stari Grad, Supetar, Trilj, Trogir, Vis, Vrgorac i Vrlika. Osim nabrojenih gradova, Županija  se sastoji i od 39 općina koje se nalaze raštrkane po obližnjim otocima i kopnu. Sjedište Županije je grad Split, a njeni najveći otoci su Šolta, Brač, Hvar i Vis te poluotok Čiovo.

Splitsko-dalmatinska županija dijeli se na kršku Dalmatinsku Zagoru koja čini zaleđe Županije, te na obalni pojas uz more, i otoke. Planine Kozjak, Mosor i Biokovo odvajaju Dalmatinsku Zagoru od priobalja. Županija graniči s Dubrovačko-neretvanskom županijom na jugu, te sa Šibensko-kninskom županijom na sjeveru. Dijelom gorja Dinarida Županija na istoku graniči sa susjednom republikom Bosnom i Hercegovinom, a zapadni dio Županije obrubljen je otocima i Jadranskim morem.

Zbog svojeg odličnog prirodnog položaja na Jadranskom moru, te zbog blage mediteranske klime, mnoštva kulturnih spomenika, gastronomskih specijaliteta i netaknute prirode, ova Županija odavno temelji svoje gospodarstvo na turizmu. Iako proizvodnja i poljoprivreda imaju sve slabiji gospodarski značaj, u Županiji se posebice ističe uzgoj maslina i vinove loze.

Povijest Splitsko-dalmatinske županije često odražava tok svjetske povijesti, pošto je ovo područje od početaka ljudske civilizacije bilo dijelom povijesnih zbivanja. Blizina mora i ugodna klima oduvijek su predstavljali pogodne uvjete za život, zbog čega su se na području ove Županije izmjenjivale razne kulture. Tako su ovdje vladali Iliri, Grci, Rimljani, te Bizant. Kasnije ovdje dolaze Hrvati, Mleci, Turci, Francuzi i Englezi, sve do konačnog stvaranja republike Hrvatske početkom devedesetih godina prošlog stoljeća. Kao i u našim prethodnim opisima, i ovaj put ćemo se fokusirati na opise gradova kako bi na najjednostavniji način zaronili u samu dušu Županije.

                                                                                                                                                                      vrh

Split

Split je najveći grad Splitsko-dalmatinske županije, te predstavlja njeno kulturno, upravno i gospodarsko sjedište, a sastoji se od osam gradskih naselja. Gradsko zaleđe okružuju planine Mosor, Kozjak i brdo Perun, a sama gradska jezgra smještena je podno pitoresknog brda Marjan. Inače, Split je i drugi grad po veličini u Republici Hrvatskoj, a osim po svojoj urbanoj i prirodnoj ljepoti te kulturnom nasljeđu, grad je uvelike poznat i po svojim aktualnim sportašima i glazbenicima. 

Prema jednoj teoriji, ime grada potječe od latinske riječi „spalato“, što znači palača, jer se grad povijesno počeo razvijati s izgradnjom rimske palače koju je sebi dao izgraditi car Dioklecijan u razdoblju od 295. do 305. godine. Drugi pak izvori navode kako ime grada najvjerojatnije potječe od grčkog naselja na području grada koje se nazivalo Aspalathos.

Postoje mnogi dokazi kao što su ostaci sakralnih objekata, amfiteatar i luka na sjevernoj strani brda Marjana,  koji svjedoče o postojanju ljudskih nastambi na području današnjeg grada prije izgradnje Dioklecijanove palače. Postoji mogućnost kako se na području današnjeg Splita nalazila i grčka kolonija, i ilirsko naselje. Svejedno, povijest grada s fizičkim vizurama koje danas prepoznajemo počinje s izgradnjom palače koju je dao izgraditi rimski car Dioklecijan. Bitno je istaknuti, kako je on bio jedini rimski car koji je svojevoljno odstupio sa svog položaja, te je odlučio provesti svoju starost u palači koju je dao izgraditi na području današnjeg Splita. Intenzivnije naseljavanje palače koja se kasnije razvila u središnjicu razvijene urbane sredine  započinje u 7. stoljeću nakon što su se u nju smjestili prebjezi iz Salone koja je bila uništena pod naletom Slavena i Avara. Postepeno, grad se počeo širiti izvan svojih zidina, ali i nakon dolaska Hrvata zadržao je svoj romanski duh. Razlog tome je taj što je Split dugo bio dio Bizantske vlasti koja se izmjenjivala s vlašću hrvatskih knezova i kraljeva. Važno je istaknuti kako su se već u već u 10. stoljeću, ovdje održavali važni crkveni sabori na kojima se odlučivalo o sudbini hrvatske crkve. U drugoj polovici 11. stoljeća na poluotoku zapadno od gradske luke, splitski nadbiskup Lovre koji je prijateljevao s hrvatskim kraljem Zvonimirom, osniva benediktinski samostan Sv. Stjepana. Nakon bizantske vlasti, točnije u periodu od 11. stoljeća u Splitu se izmjenjuju razni vladari, od normanskih do ugarskih. Već 1312. godine grad ima vlastito vijeće i statut, što mu omogućava samostalno funkcioniranje do 15. stoljeća, kada Split kao i cijela Dalmacija padaju pod vlast Mletačke republike, sve do njenog pada 1791. godine. Iako je u to isto vrijeme zaleđe grada bilo pod Turskom okupacijom, Split se iz tog razloga razvija u graničnu trgovačku luku. Važno je istaknuti kako je na prijelazu s 15. na 16. stoljeće u gradu djelovao jedan on naših najznačajnijih hrvatskih književnika Marko Marulić, koji se isticao u potpomaganju hrvatskih knezova u borbi protiv Turaka, te je između ostaloga napisao Juditu, prvi ep na hrvatskom jeziku. Početkom 19. stoljeća, Split kao i cijela Dalmacija na kratko padaju pod vlast Napoleonske Francuske, nakon čega ubrzo vlast preuzima prvo habsburška, a kasnije Austro-ugarska monarhija. Izgradnja željeznice u gradu započinje 1912. ali biva nastavljena tek nakon prvog svjetskog rata 1925. godine. U razdoblju nakon rata, grad se ubrzano razvija kao kulturno, administrativno, i gospodarsko središte, a za vrijeme Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, Split postaje sjedištem Primorske banovine. Za vrijeme drugog svejtskog rata, grad je pretrpio ratna razaranja, nakon čega se Split u drugoj polovici 20. stoljeća ponovo uzdiže; broj stanovnika se povećava, grade se nova gradska naselja, sportski objekti, i tvornice, a grad se sve više otvara svijetu svojom bogatom turističkom ponudom.

Danas je Split s pravom središte jedne od najljepših hrvatskih županija, te i dalje mami svojom mediteranskom toplinom koja se ocrtava u specifično opuštenom ritmu življenja. Iako se u zadnje vrijeme u Splitu bilježi razdoblje stagnacije koja je uslijedila između ostalog zbog domovinskog rata početkom devedesetih prošlog stoljeća, te zbog jake centralizacije Hrvatske, ipak otvaranjem autoceste A1 Zagreb-Split, grad kao i cijela Dalmacija polako izlaze iz prometne izolacije. Nedaleko od grada danas se u Dugopolju razvija industrijska zona, a otvaranjem Mediteranskog instituta za istraživanje života radi se na tome da Split postane i sveučilišno središte. Osim brodogradnje, gospodarstvo Splita bazira se i na preradi plastičnih masa, industriji cementa, te prehrambenih proizvoda. Split je i vrlo važna hrvatska luka, jer je povezan sa svim srednjodalmatinskim otocima putem trajektnih linija, te s Italijom, Grčkom i udaljenijim hrvatskim primorskim gradovima.

U gradu djeluje i mnoštvo kulturno-prosvjetnih ustanova kao što su Sveučilište, Hrvatsko narodno kazalište te mnogi instituti, galerije i muzeji od kojih izdvajamo Muzej hrvatskih arheoloških spomenika. Od važnijih kulturnih manifestacija svakako valja izdvojiti Splitsko ljeto, te glazbena događanja kao što su to Melodije hrvatskog Jadrana i Festival zabavne glazbe Split. Osim kulturnih sadržaja, grad sadrži mnoge sportsko-rekreativne centre od kojih ističemo predivni nogometni stadion Poljud, na kojem nastupa splitski prvoligaš Hajduk. U gradu se nalaze i četiri marine, te mnoštvo manjih lučica, mnogi hoteli i kupališta od kojih je najpoznatija plaža Bačvice.     

Zbog svoje bogate prošlosti, Split je danas prepun kulturnih znamenitosti. Već spomenuta Dioklecijanova palača je svakako najpoznatiji kulturni spomenik koji ujedno predstavlja i najbolje očuvanu kasnoantičku palaču na svijetu. Važno je spomenuti kako se u središtu palače nekada nalazio Dioklecijanov mauzolej, koji je kasnije prenamijenio funkciju u katedrala; ironično imenovanu po Sv. Duji kojega je dao pogubiti sam car Dioklecijan. U razdoblju između 12. i 14. stoljeća započinje gradnja prepoznatljivog romaničkog zvonika do katedrale. Osim dubokih podruma, od važnih detalja palače treba izdvojiti i Peristil koji predstavlja središnji trg palače koji se nalazi uz samu katedralu. Osim palače, grad obiluje spomenicima kao što su to spomenici Grguru ninskom i Marku Maruliću; te obiluje brojnim crkvicama i kapelicama od kojih izdvajamo crkvu sv. Martina s prepoznatljivom oltarnom pregradom te crkvicu sv. Mikule u Velom Varošu. Svojevrsni simboli grada su svakako novouređena riva te brdo Marjan, kojima godi prošetati u svako godišnje doba, te uz predivan pogled na otoke Šoltu i Brač udahnuti malo friškog mediteranskog zraka.

Važno je napomenuti kako je Split uistinu sportski grad, o čemu nam svjedoči i veliki broj vrhunskih hrvatskih reprezentativaca koji dolaze odavde. Samo neki od njih su košarkaši Toni Kukoč i Dino Rađa, te tenisač Goran Ivanišević i naša aktualnu najbolja atletičarka Blanka Vlašić. Od sportskih klubova osim nogometnog Hajduka, izdvajamo košarkaški klub Split (bivšu Jugoplastiku), vaterpolske klubove POŠK i Mornar, veslački klub Gusar, ragbi klub Nada.     

Mnoge su poznate osobe živjele ili još uvijek žive i rade u Splitu. Osim već spomenutog Marka Marulića iz Splita nam dolaze slikari Emanuel Vidović, Kuzma Kovačić te Matko Trebotić. Od splitskih skladatelja izdvajamo Jakova Gotovca, Ivu Tijardovića i Borisa Papandopula, a od pisaca Luku Botića, Ante Tomića i Miljenka Smoju. Od aktualnih splitskih umjetnika iz Splita nam dolaze Tedi Spalato, Dino Dvornik, Oliver Dragojević i Zlatan Stipišić  – Gibboni.  

                                                                                                                                                                       vrh

Stari Grad    

Stari Grad ili Stori Grod kako ga nazivaju njegovi stanovnici na domaćem, čokavskom narječju, je  jedan od dva grada na otoku Hvaru. Nalazi se unutar Splitsko-dalmatinske županije, a smješten je na zapadnom dijelu otoka, na samom dnu Starogradske uvale. Grad se sastoji od pet naselja, i broji oko 3000 stanovnika.

Stari Grad je osnovan je 384. godine prije Krista, točnije, početkom 99. antičke Olimpijade. Zanimljivo je spomenuti kako se iste godine rodio i poznati grčki filozof Aristotel. Grad su osnovali Grci s otoka Parosa u Egejskom moru, pa se pretpostavlja kako su mu oni i nadjenuli ime matičnog otoka koje se s vremenom izmijenilo glasovnom promjenom u Faros. Grčki kolonizatori su na području današnjeg grada zatekli domaće ilirsko stanovništvo o čemu svjedoče i spisi antičkog povjesničara Diodora iz Sicilije u 1. stoljeću prije Krista. Ne iznenađuje da su se Grci sukobili s Ilirima oko mjesta koje se nalazi na izuzetno povoljnom geografskom i prirodnom položaju. U to vrijeme grad je funkcionirao kako samostalna država , to jest, polis s vlastitim novcem, radionicama i izvorom hrane koje je davalo plodno polje. Nakon Grka Starim Gradom vladaju rimljani sve do dolaska Hrvata u 8. stoljeću. Bitno je spomenuti kako je još i danas vidljiva ostavština rimske vladavine u Starom Gradu po brojnim mozaicima, grobovima, novcu i zgradama. Novi kolonizatori preuzimaju ime grada od romanskog stanovništva te nazivaju mjesto i cijeli otok Hvar. U 10. stoljeću otok spada pod Neretvansku kneževinu Paganiju. U 11. stoljeću grad se stabilizira i obnavlja u srednjovjekovnom stilu. Godine 1147. u gradu se osniva Hvarska biskupija gdje je stolovao i njen biskup sve do 1278. kada se biskupija i uprava grada sele na jugozapadni dio otoka na području kasnoantičke Lesine, gdje je sagrađen novi grad pod Mletačkom vlašću, današnji Hvar. U 15. stoljeću život u gradu se uvelike stišao i poprima ladanjski karakter, a u njemu u tom vremenu djeluju i renesansni pjesnici Petar Hektorović i Hanibal Lucić. U 16. stoljeću gradom su prošla i dva naleta Turskih pljačkaša. Kroz 17. i 18. stoljeće grad se okreće moreplovstvu, a tijekom 19. stoljeća u Starom Gradu raste broj populacije i obnavlja se poprimajući svoj današnji izgled. Nakon kratkotrajne vladavine Napoleonove Francuske početkom 19. stoljeća, grad postaje dijelom kraljevine Dalmacije unutar Auto-ugarske monarhije. Poslije gotovo stotinjak godina mira i prosperiteta počinju prva iseljavanja zbog propadanja vinove loze, i dolaska parobroda s kojima se starogradski jedrenjaci više nisu mogli natjecati. Za vrijeme prvog i drugog svjetskog rata grad prolazi krov vrlo teško razdoblje, nakon čega se u drugoj polovici 20. stoljeća ponovo okreće u smjeru prosperiteta ponajviše zbog velikih turističkih potencijala.      

Od kulturnih ustanova u gradu djeluje Hrvatska gradska glazba još od 1876., zatim amatersko Gradsko kazalište, gradska čitaonica osnovana 1874. , te pjevačko društvo Faroski kantaduri. U Starom Gradu djeluju i brojni sportski klubovi od kojih su najznačajniji nogometni klub Jadran, te plivačko-vaterpolski klub „Pharos“. Od sportskih događanja u gradu važno je izdvojiti međunarodno prvenstvo Hrvatske „Faros Maraton“. 

Odrazi prebogate starogradske prošlosti vidljivi su na svakom koraku kroz grad, a samo neki od vrijednih spomenika koje valja posjetiti su: renesansni dvorac Tvrdalj koji je dao sagraditi Petar Hektorović u 16. stoljeću, zatim starogradsko polje koje predstavlja najbolje očuvani primjer grčke parcelizacije zemljišta na mediteranu, te maleni gradski barokni trg Škor, ilirsku gradinu po imenu Glavicu, te grčku kulu Maslinovik.

Iako je još u 19. stoljeću grad imao nekoliko brodogradilišta, dolaskom parobrodarstava njihovo djelovanje se ugaslo. Isto tako, u gradu je djelovala i tvornica tjestenine, a nekada je djelovao i pogon „Jugoplastike“. Očito je kako se danas grad sve više okreće turizmu kao primarnoj gospodarskoj grani zbog svojih bogatih prirodnih, kulturoloških te gastronomskih potencijala. Osim već spomenutih Petra Hektorovića i Hanibala Lucića, iz Stari Grada nam  dolaze i  akademik Tonko Maroević, književnik Antun Šoljan, te slikar Bartol Petrić.

                                                                                                                                                                      vrh

Hvar

Hvar je grad i luka na otoku Hvaru, a smjestio se na jugozapadu istoimenog otoka. S njegove južne strane štite ga predivni Paklenski otoci, a grad je i poznat po svojoj izrazito toploj mediteranskoj klimi sa 2715 sunčanih sati godišnje, što je uvelike doprinijelo turističkom razvoju mjesta.

Zbog svog izrazito povoljnog nautičkog položaja na mjestu današnjeg grada već se u 1. stoljeću nalazilo ilirsko naselje sa utvrdom. U 3. stoljeću razvija se rimsko naselje sa lukom. Tijekom 6. i 7. stoljeća Hvar postaje važna vojna pomorska stanica bizantske Dalmacije, ali sve do 13. stoljeća Hvar biva pusto mjesto sa benediktinskim samostanom sv. Marije. 1278.  središte otoka se premješta iz Starog Grada u Hvar koji postaje novi centar otoka i hvarske biskupije. Početkom 15. stoljeća grad pada pod vlast Venecije, te od tada postaje važno vojno i tranzitno mjesto mletačke republike. U tom razdoblju grad se kulturno razvija, intenzivno se gradi, te u njemu borave mnogi poznati pjesnici, teolozi, dramatičari i povjesničari. Važno je napomenuti kako je 1612. godine u Hvaru utemeljeno i kazalište. Važno je istaknuti kako je u to vrijeme Hvar bio jedno od središta hrvatske renesansne književnosti, a u njemu su djelovali pisci Hanibal Lucić, Petar Hektorović i Mikša Pelegrinović. Nakon pada Venecije 1797. godine, Hvar prvo dospijeva pod vlast Austrije pa Francuske, nakon čega je ponovo sve do osnivanja kraljevine Hrvata, Srba i Slovenaca pod vlašću Austro-ugarske. Važno je istaknuti kako je na Hvaru već 1868. godine osnovano „Higijeničko društvo Hvar“ čija je svrha bila unapređenje razvoja turizma u gradu, a 1900. otvara se i lječilišni hotel Carice Elizabete. Nakon strahota prvog i drugog svjetskog rata grad se postepeno pretvara u jedno od najposjećenijih i najtraženijih turističkih destinacija u Hrvatskoj sa mnogobrojnim hotelima i rekreativno-sportskim sadržajima.

Središte starog grada oblikovano je u 15. stoljeću, a njime dominira katedrala sv. Stjepana, zatim palača Hektorović, dok se izvan gradskih zidina svojom ljepotom ističu renesansni ljetnikovac Hanibala Lucića iz 16. stoljeća  te franjevački samostan s crkvom Gospe od Milosti.

Od kulturnih manifestacija u Hvaru najpoznatije je Hvarsko ljeto te Dani Hvarskog kazališta. Danas je Hvar sinonim za elitni turizam, što i ne čudi pošto grad obiluje brojnim restoranima, kafićima te novo uređenim hotelima koji su skladno uklopljeni  u povijesnu jezgru grada. 

                                                                                                                                                                      vrh

Supetar

Supetar je grad na otoku Braču. Nalazi se na sjevernoj strani otoka, točno nasuprot grada Splita, a osim što je najveće naselje na Braču, Supetar predstavlja i njegovo kulturno i gospodarsko središte. Grad ujedno posjeduje i trajektno pristanište sa čestim vezama prema Splitu, a sastoji se od 4 naselja koja su smještena unutar potkovaste uvale.

Povijesni dokazi nam govore kako je područje današnjeg grada bilo naseljeno već u neolitiku i u vrijeme antike. O neolitiku nam svjedoče arheološki ostaci pronađeni u spilji Kopačina nedaleko grada, a antička ostavština je vidljiva po starokršćanskim sarkofazima koji se nalaze na groblju. Ime mjesta se prvi put spominje 1423. godine, a naziv mjesto potječe od imena Sv. Petar. O dalekoj prošlosti Supetra nam svjedoči župna crkva Marijina Navještenja koja je prepoznatljiva po svom monumentalnom stubištu, a izgrađena je na ostacima ranokršćanske bazilike Sv. Petra iz 5. stoljeća. Crkva je građena tijekom 18. stoljeća, a proširena u 19. stoljeću. U njoj se nalaze vrijedne slike domaćeg baroknog slikara Feliksa Tironija, orgulje koje je izradio Petar Nakić, te barokna oltarna pala nepoznatog venecijanskog autora iz 18. stoljeća. Nedaleko od same crkve nalazi se ranokršćanski mozaici koji potječu iz 6. stoljeća, te zvonik sa satom koji Supetrani nazivaju Leroj. U blizini je smješten i crkveni muzej na čijem se ulazu nalazi kip Sv. Viktora, djelo kipara Petra Jakšića koji je također izradio kip Majke Terezije pred ulazom u crkveno dvorište. Na supetarskom groblju nalazi se i nekoliko nadgrobnih spomenika koje je izradio poznati domaći kipar Ivan Rendić, te mauzolej obitelji Petrinović koji je izradio Toma Rosandić. Još jedan vrijedan dio kulturne baštine smješten nedaleko grada je predromanička crkva Sv. Luke iz 12. i 13. stoljeća.

Danas je Supetar grad koji ima veliki turistički potencijal jer je okružen morem i pitomim plažama, a u samom urbanom centru nalaze se dućani, restorani, banke, kino, knjižnica, mnogobrojne umjetničke galerije i sportski sadržaji. Od važnijih događanja u gradu svakako treba izdvojiti Supetarsko kulturno ljeto kada se u gradu između ostalog održavaju brojne izložbe, koncerti, folklorne večeri i predstave. Glavne gospodarske grane na koje se grad oslanja su ribarstvo, poljodjelstvo, vinogradarstvo, maslinarstvo, prerada plastičnih masa, i naravno turizam. Od brojnih sportskih klubova koji djeluju u gradu izdvajamo nogometni klub „Jadran“, jedriličarski klub „Supetar“ te vaterpolski klub „Supetar“. Osim već spomenutog kipara Ivana Rendića, od poznatijih osoba iz Supetra valja izdvojiti Gaju Bulata koji se između ostaloga istakao i kao zastupnik bečkog Carevinskog vijeća.

                                                                                                                                                                      vrh

Trilj

Trilj je grad koji se nalazi unutar Splitsko-dalmatinske županije. Smješten je na samom jugoistočnom rubu Sinjskog polja uz rijeku Cetinu, podno planine Kamešnice, tek petnaestak kilometara od Sinja. Grad se sastoji od 26 naselja, a od davnina je imao značaj prometnog čvorišta, te je imao i najvažniji prijelaz mostom u Cetinskoj krajini. Pod današnju urbanu cjelinu grada spada i selo Vedrine, sa čijim žiteljima Trilj broji oko 5000 stanovnika.

Grad se razvio na raskrižju cesta koje su rimljani gradili prema Naroni i Bosni. O tome kako je na području današnjeg Trilja prisutan život još od prapovijesnih vremena svjedoče arheološki nalazi naselja na Ćaporicama, Vedrinama te uzvisini Grdun koja je kasnije služila kao rimski Tilurium. Već u 6. stoljeću spominje se kaštel na području grada kojim su se čak služili i Mlečani potkraj 17. stoljeća zbog njegove strateške vrijednosti. Isto tako,  kasnosrednjovjekovno groblje sa stećcima smješteno na lijevoj obali Cetine, nam također govori o bogatoj prošlosti Trilja.

Danas se gosparstvo Trilja uglavnom odnosi na stočarstvo, poljodjelstvo i preradu plastičnih masa, a dobar prometni položaj na magistralnoj prometnici između Sinja i Imotskog, te neposredna blizina mora omogućava gradu povoljnu poziciju za povezivanje i gospodarski rast. 

Turizam također zauzima sve važnije mjesto u razvoju Trilja zbog prirodnih ljepota krajolika, gurmanskih specijaliteta cetinske kuhinje te posebice zbog blizine rijeke Cetine koja omogućava bavljenje raznim sportovima kao što su to splavarenje, te vožnja kajacima i kanuima. Od turističke ponude Trilj nudi i mogućnosti za ribolov, a zaljubljenici u konje mogu pohađati školu jahanja na postojećem hipodromu.

Od kulturnih društava koja djeluju u Trilju treba izdvojiti limenu glazbu, likovnu udrugu i klapu pod istim imenom „Trilj“, te dramsku udrugu „Tilirium“. Od kulturnih ustanova izdvajamo Muzej Triljskog kraja u kojem se nalaze vrijedni eksponati vezani uz povijest Trilja i njegove okolice. U gradu djeluju i sportske klubovi od kojih se posebice ističu rukometni klub „Cetinka“, te košarkaški klub „Cetina“  i boćarski klub „Trilj“.

                                                                                                                                                                      vrh

Trogir

Trogir je grad unutar Splitsko-dalmatinske županije, smješten na obali Kaštelenskog zaljeva, a udaljen tek 27 kilometara od Splita. Njegova povijesna urbana jezgra smještena je na malenom otočiću koji se nalazi između Čiova i kopna. Grad se širi i na okolicu Čiova, a nedaleko grada, u Resniku, nalazi se i Zračna luka „Split“.

U 3. stoljeću prije Krista naselje Tragurion osnovali su grčki kolonizatori s otoka Visa, koje se za vrijeme rimljana pretvara u moćnu luku. U vrijeme dolaska Hrvata u ove krajeve,  u grad se sklanjaju izbjeglice iz razorena Salone. Tijekom 9. stoljeća Trogir plaća danak hrvatskim vladarima kako bi zadržao svoju autonomiju, u 11. stoljeću dobiva vlastitu biskupiju koja biva ukinuta tek u 19. stoljeću, a 1107. godine grad dobiva autonomna gradska prava od ugarsko-hrvatskog kralja Kolomana. Zanimljivo je istaknuti kako su grad početkom 12. stoljeću osvojili i razorili Saraceni, no Trogir se relativno brzo oporavio od ratnih stradanja te je već u drugoj polovici 12. i početkom 13. stoljeća doživio gospodarski oporavak. 1242. godine, u gradu se sklonio u bijegu pred Tatarima kralj Bela IV. Jedna od zanimljivosti vezanih uz život grada tokom 13. stoljeća je, činjenica kako je ovdje 1271. otvorena prva ljekarna u Europi.  Tijekom 13. i 14. stoljeća gradom vladaju bribirski knezovi Šubići, sve do početka 15. stoljeća od kada je Trogir pod venecijanskom vladavinom sve do njenog pada 1797. godine. Nakon kratkotrajne francuske vladavine (od 1806. do 1814. godine), grad je dio Austro-ugarske sve do 1918. godine kada postaje dijelom kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Nakon teških razdoblja prvog i drugog svjetskog rata, grad se mijenja; širi se i industrijalizira, ali ipak do današnjih dana uspijeva ne samo zaštititi nego i promovirati svoje kulturno nasljeđe putem turizma.  

Danas Trogir predstavlja pravi grad muzej, u kojem je sve blizu, a neposredna blizina Splita pruža mu mnoge pogodnosti vezane su obrazovanje, zdravstvenu zaštitu, zapošljavanje i trgovinu. Bitno je istači kako je čitava stara jezgra Trogira upisana 1997. godine na listu UNESCO-ve spomeničke baštine. To i ne čudi ako znamo da se Trogir smatra najbolje sačuvanim romaničko-gotičkim gradom u centralnoj Europi, čiju jezgru sačinjavaju dvorac te kula sa zidinama. Kada bismo željeli nabrojiti sve kulturne spomenike Trogira trebalo bi nam mnogo više prostora nego nam je to omogućeno, zbog čega ćemo ovdje samo spomenuti nekolicinu spomenika od kojih je svakako najznačajniji trogirska katedrala, koju krasi čuveni portal zapadnih vrata koji je 1240. godine izradio majstor Radovan. Valja napomenuti kako je Trogir, tijekom prošlosti bio jedno od najvažnijih kulturnih središta Dalmacije, a osim spomenutog majstora Radovana, u gradu su još djelovali kipari i graditelji poput Ivana Budislavljevića, Nikole Firentinca, Ivana Duknovića; a u 15. i 16. stoljeću ovdje se ist